U2egipt

Helenistička astrologija

Helenističke kuće 3

Print | Category: Helenistička | Tuesday, 27 August 2013 08:50 | Written by Slaven Slobodnjak |

sy25w40JUU trećem dijelu objašnjavam pojam ugaonosti koji je temeljni koncept u vezi značenja kuća. Odakle nazivi ugaone, sljedujuće i padajuće kuće i odakle nazivi Ascendent ili Medium Coeli

 

OSI ILI UGLOVI

Jedan od primarnih podjela kuća-mjesta koja se zadržala sve do današnjih dana jest podjela na takozvana ugaona (1.,4.,7.,10), sljedujuća (2.,5.,8.,11.) i padajuća (3.,6.,9.,12.) mjesta. Ova se podjela u suvremenoj astrologiji povezivala, a zatim u dobroj mjeri i poistovjetila, s podjelom znakova zodijaka na kardinalne (obrtne), fiksne (čvrste) i promjenjive (dvotjelesne). Rezultat toga je suvremena ideja tzv. "astrološke abecede" po kojoj postoji analogija između prve kuće, prvog znaka (Ovna) i planeta Marsa, druge kuće i drugog znaka (Bika) i Venere itd. To je po mom mišljenju jedna od najgorih ideja u suvremenoj astrologiji koja je zadala konačni udarac konceptualnom razlikovanju pojedinih astroloških elemenata i otvorila pandorinu kutiju slobodnih opisivanja znakova, kuća, planeta, aspekata bez razlikovanja počela koji su u pozadini svake pojedine astrološke tehnike. Astrologija se, slično kao i suvremeni jezici, sve više počinje oslanjati na uvođenje novih "riječi" (novih astroloških elemenata), a sve manje na sintaksu i gramatiku (značenja astroloških elemenata u kontekstu pojedinih metodologija), pa su se brojne metode i počela zbog toga izgubila.

Bilo kako bilo, ugaonost mjesta u helenističkoj astrologiji daleko je važnija tehnika nego u suvremenoj astrologiji u kojoj su sva mjesta-kuće, možemo reći, izjednačene, jer su naprosto ravnopravni opis područja života koja imaju svojevrsni evolucijski tijek: svako iduće mjesto-kuća smatra se na neki način slijedećim stupnjem razvoja ili evolucije čovjeka. Naprimjer, 1. je rođenje, 2. formiranje vrijednosnih kategorija (ugoda-neugoda), 3. susreti i kontakti s bližom okolinom, 4. obitelj i integracija osobnosti, 5. prvi oblici osobnog izražavanje, zatim dalje u 7. je prvi susret s "drugima" i prelazak na kolektivnu ili društvenu polovicu, sve do 12. koje je "kolektivno nesvjesno". U helenističkoj astrologiji osi (uglovi) jedan su od središnjih astroloških pojmova, koji je imao status gotovo izdvojen od tematskih značenja kuća – ili možda bolje rečeno, koji je u temelju značenja kuća. Krenimo dakle redom.

Primarni naziv "uglova" jest grčka riječ kentron, koja zapravo nema nikakve veze sa značenjem "ugla". Kentron znači ostan ili badalj za podbadanje životinja, dakle bič ili štap sa šiljcima na vrhu kojima se podbadalo životinje, recimo u zapregama. U tom smislu kentron označava općenito vrh, šiljak, (naprimjer, vrh koplja), ali isto tako i žalac pčele ili palac pijetla (s kanđom) kao nekakve vrhove ili šiljke. Iako ova riječ zvuči neobično za astrološku primjenu ona zapravo znači (posebno u svom glagolskom obliku, kenteō) sve što potiče, podbada – poput uboda šiljkom – pa se tako može primjeniti i na astrološke uglove ili osi. Ako shvatimo naprimjer Ushod (Ascendent) kao neku točku ili mjesto uboda koja podbada znak zodijaka (koji je i životinja tj. nešto živo), tada ga taj "ubod" čini nekako živahnim, agilnim ili aktivnim.

Još je zanimljivije značenje riječi kentron kao centar, stožer, a konkretnije i središte kruga, vjerojatno zato što je centar kruga mjesto gdje se pri crtanju kruga ubada šestilo tj. šestar. Ovo značenje centralnosti, središnjosti ili stožernosti svakako je ključno za značenja osi: one zaista čine planet nekako centralnim ili središnjim po svojim aktivnostima. U latinskom se ova riječ prevodila sa cardo, pa sam se odlučio i na hrvatski prevoditi je sa os, jer riječ os zadržava značenje nečeg oko čega se nešto vrti, stožer, centar, pa čak i točka. Uostalom naša riječ os izgleda ima veze i sa, osim prethodno spomenutim značenjima, nekom vrstom oštrine, jer su se tako nazivale npr. "bodljike na klasu" (iako je to po nekima samo homonimija), ili oštre dlake kod goveda, ali i sa osom kao kukcem (vidi u vezi žalca). Na taj se način riječ os, iako možda neizravno, povezuje sa značenjima grčke riječi kentron. Moglo bi se koristiti i naziv središte, no nekako mi se čini kako bi to više upućivalo na ideju "biti između nečega", što nije sadržano u izvornom nazivu kentron. Možda bi i najlogičniji prijevod bila riječ centar, koja je preko latinskog centrum izravno povezana s grčkim kentron, no zanimljivo je da latinski prevodioci nisu prevodili kentron sa centrum, već sa cardo. Možemo samo nagađati da li je to zbog gubljenja izvorne ideje ili nekog konkretnijeg razloga. No, i kasniji naziv za "vrh kuće" (što se danas smatra početkom kuće kao mjesta, engl. cusp) došao je također iz latinskog cuspis koji je također dobar prijevod (ali s malo drugačijim smislom) grčkoga kentron (vidi u nastavku poglavlje o jednakim kućama).

Sve to ima smisla i s astronomske strane: ako pogledamo kretanje ekliptike u odnosu na istočni obzor tada vidimo kako ekliptika tijekom dana mijenja kut u odnosu na obzor, koji je više ili manje oštar, pa Ushod (Ac) izgleda poput osi ili središta oko koje se ekliptika nagiba. Osim toga ekliptika se duž linije obzora kreće naprijed, natrag (tj. sjevernije i južnije od istočne točke) što još više pojačava dojam vrtnje oko osi koja i sama ima svoju os.

Interesantan uvid nam dolazi od M. Haideggera. U Parmenidu on u jednom trenutku analizira dio mita o Eru iz platonove Države. Započinje analizom grčke riječi polis:

Polis je polos, pol, mjesto oko kojega se u osobitom smislu okreće sve ono što se od bića grštvu uopće pojavljuje. Pol je mjesto oko kojeg se svo biće obrće, i to tako da se u okružju tog mjesta pokazuje što je s bićem, te kako s njim stoji. Pol pušta, kao to mjesto, biće u njegovu bitku da se pojavi svaki put u cjelini svog značaja. Pol ne čini i ne stvara biće u njegovu bitku, nego je on, kao pol, stanište neskrivenosti bića u cjelini. Polis je bit mjesta, mi kažemo mjest-nost, naselje za povijesni boravak grčkog ljudstva. (...) Ista riječ kao polis prema korijenu jest i starogrčka riječ za "biti", pelein: 'iznicati, izlaziti u ono neskriveno'.

Ne možemo se oteti dojmu kako je riječ polos, koja znači pol, os, stožer neobično slična po značenju riječi kentron. Veza pelein (tj. pelō, poleō) koja znači biti, ali i kretati se, okretati, micati, govori nam kako postoji nešto posebno u ideji bivanja, nastajanja ili pojavljivanja nečega u svom kruženju oko nečeg, oko nekog središta. Kao da naš kentron nekako iz zodijaka kao doma čini mjesto u kojem planet postaje centar, os, pol svojeg bivanja tj. neko životno područje. Ako i platonovu Državu, tj. polis, shvatimo (poput naprimjer Jacoba Kleina) kao paradigmu ljudske duše (a ne obrnuto) tada se ovo proširenje pojma polis na astrološku primjenu (koja se bavi čovjekom) nije veliki iskorak. Konačno, čitav je horoskop priča o kućama, mjestima, vladarima, gospodarima, dakle poput svojevrsnog polisa koji je paradigma za život nekog čovjeka. Naravno nije mi ni na kraj pameti reći da su bilo Haidegger, bilo Platon, imali bilo kakve veze s astrologijom. No da su rani astrolozi znali, naprimjer, za Platonova djela, to je već sasvim plauzabilno.

Pol ili os je odredba mjesta (i doma) gdje se iskazuje ono što jest. Pelein kao biće zapravo je kretanje, čak kruženje, što je prikladno i astronomskoj simbolici, a to kretanje oko osi ili središta je posebni način pojavljivanja planeta u nekom mjestu-kući kojim iskazuje svoju bit. Glagol pelō je srodan po značenju i glagolu tellō koji također ima značenja biti, postojati, ali više u smislu izlaska, rasta, pojavljivanja (a ne kruženja kao kretanja). S tim smo se pojmom susreli kroz pojam anatellō (tj. pojam anatolikos) kao vrlo važnim pojmom u vezi ciklusa vidljivosti planeta, bilo u odnosu na obzor, bilo u odnosu na Sunce (pogl 3.5). Kasnije ćemo vidjeti kako jedan od temeljnih opisa odnosa planeta je upravo gledanje (aspekti) planeta, a čak i Heidegger svoju raspravu u Parmenidu nastavlja i kroz analizu jednog od grčkih pojmova za gledanje, theoreō, pri čemu gledanje ili vid tumači kao jednim načinom pojavljivanja (suočavanja) u prisutnosti i otvaranjem za viđenje (vidi pogl.7.x). Ovdje dakle naslućujemo neke finije manifestacije pojma bivanja ili nastajanja: jedna je koja se iskazuje kroz kruženja oko pola ili nalaženja pola, osi, središta (posebno u svom medijalnom obliku pelomai). Druga je kroz izlazak, rast, dizanje u vidljivost, pojavljivanje (pogl 3.5). A onda imamo i cijelu kategoriju pojmova koji opisuju likove, a koji koji omogućavaju gledanje i na taj način opisuju bivanje kao izvjesno pojavljivanje (nastajanje) u prisutnosti u odnosu ili suočavanju drugom planetu (pogl. 7 o aspektima). Ako se prisjetimo opisa planeta iz prvog poglavlja gdje smo za suštinska značenja planeta koristili sliku odnosa kruga ili okružja spram središta, sada vidimo kako ta slika nije proizvoljna, te da svaki od 7 planeta opisuje specifični način odnosa sa središtem tj. osi.

 

Na kraju, odakle naziv "ugaoni" koji se zadržao do danas? Nisam sasvim siguran kada se počeo upotrebljavati, no u najstarijim tekstovima gotovo ne postoji. Ptolemej već povremeno koristi termin ugao ili kut (gonia) paralelno sa kentron što je potpuno krivo navelo mnoge prevodioce da misle kako Ptolemej sa pojmom kentron govori o vrhovima kuća, a ne o osima. No pojam kentron se u helenističkoj astrologiji koristio isključivo za osi ili "uglove", a nikad za ostale "kuće". Moguće je kako pojam ugaonosti ima veze sa gore opisanim uglom tj. kutom koji ekliptika čini u odnosu na obzor. Ipak, najvjerojatnije je kako on ima veze sa stranama svijeta koje predstavljaju "uglovi", jer se riječ gōnia (ugao, kut) koristi i kao naziv za smjerove tj. strane svijeta, a povezivanje osi sa stranama svijeta standardni je dio najstarije astrološke tradicije. U tom smislu moguće je kako Ptolemej koristi riječ ugao kad želi govoriti o MC (i IC) kao presjecištu meridijana, dok je kentron (os) rezerviran za osi kao 1., 4., 7. i 10. zodijak-mjesto. Zasada ćemo 4 "ugaona" mjesta (kentra) nazivati osima, osim, naravno, ako se koristi riječ gonia (ugao). Problem je donekle sa složenicama, te pridjevskim i glagolskim oblicima te riječi koje se dosta često koriste u grčkom (npr. epikentron ili kentroō), koja ću ipak morati prevoditi frazama "na osi" ili "biti na osima".

Znamen sata, ushod ili Ascendent

U nabrajanju imena mjesta vidjeli smo kako se prvo mjesto naziva i hōroskopos za što sam koristio prijevod znamen sata. Kod nas je udomaćena riječ horoskop koja se danas koristi za cijelu natalnu kartu, no u helenističko doba to je čest naziv koji se koristi za ono što se danas naziva Ascendent ili točnije za 1. mjesto ("kuću"). Riječ je pomalo neobična – sastoji se od riječi hōra (ὥρα-hōra, i nema nikakve veze sa ὅριον-horion, međa) i skopos tj. skopeō. Riječ hōra znači sat ili doba dana, kako se obično prevodi, no isto tako može značiti i mjesec, godinu, dakle općenito doba, čak i vrijeme, iako se češće koristi u smislu nekog trenutka. Skopeō pak znači motriti, promatrati, vrebati, nadzirati, ali i ispitivati, istraživati, pa je onda skopos nadziratelj, pazitelj, čak stražar ili zaštitnik. No, glagol skopeō označava također i ono što se motri, ono na što se usmjerava pogled ili ispitivanje ili istraživanje (više u smislu motrenja pojedinačnosti, za razliku od theōreō koji je više misaono promatranje); iz toga proizlaze i značenja cilja, namjere, intencije i sl. Ovo posljednje nas najviše približava značenju hōroskopos-a kao onoga što je označeno satom ili trenutkom. Odatle sam se odlučio za frazu znamen sata kao prijevod za hōroskopos, odnosno označavati sat u svom glagolskom obliku.

Povremeno se riječ hōroskopos koristi za same astrologe, dakle one koji izračunavaju ili istražuju trenutak rođenja. Interesantna je i primjena značenja "čuvara" kod Jambliha (O misterijama), koji spominje izvjesna božanstva koja korespondiraju s dekanima u smislu, mogli bismo reći, čuvara vremena (hōroskopoi). No u astrološkoj primjeni možemo s relativnom sigurnošću reći kako se Znamen sata odnosi na ono (stupanj, zodijak) na što je usmjereno i što je označeno satom ili trenutkom rođenja.

 

Ostaje nam pitanje kako to da je preko latinskog ušla u primjenu riječ Ascendent? Ta riječ dolazi od još jedne vrlo česte riječi kojom se nazivao "Ascendent", a to je grčka riječ anaphora koja znači doslovno onaj koji nosi ili ide gore, uznošenje, ushod, uzlazak ili uzdizanje, dakle onaj (znak, stupanj, planet) koji uzlazi ili ushodi preko obzora. Ovaj isti naziv koristi se i na vrijeme ili trajanje tog uznosa ili ushoda, što je veoma važna veličina u mnogim vremenskim tehnikama helenističkog razdoblja. Moguće da je to jedan od starijih i arhaičnijih naziva jer se koristio i za zviježđa koja uzlaze ili ushode, pa je možda došao iz predhelenističke astronomije. U tom smislu ushod bi bio sasvim prikladan prijevod za anaphora tj. onog što danas astrolozi zovu Ascendent. No treba upozoriti da se riječ ushod povremeno koristi u općem smislu za sve osi (posebno u složenicama), a također i općenito za stupnjeve koji uzlaze prije nečeg – dakle za stupnjeve koji uzlaze ili se uzdižu prije nekog planeta naprimjer. To je također bio izvor mnogih krivih tumačenja, jer se u mnogim slučajevima izraz "stupnjevi koji ushode", a koji se odnosi na stupnjeve koji su naprosto prije nekog planeta ili točke, znao prevoditi u smislu "stupnjeva koji su na Ascendentu" što potpuno mijenja značenje u pogrešnom smjeru.

Razneblje

Što se tiče Razneblja (MC) iz tekstova je dosta jasno (iako još postoje izvjesni prijepori) kako se redovno govori o Razneblju kao desetom zodijaku od Znamena sata, a ne o mjestu gdje lokalni meridijan presjeca ekliptiku (suvremeni MC). Ako zamislimo sustav mjesta kao fiksnu referencu (a ne kretanje planeta) i gledamo prema jugu, možemo zapravo vidjeti kako meridijan (MC) u svom plesu kruži oko Razneblja kao točke na 90° od Znamena sata. Meridijan (MC) se tijekom dana kreće između 9. i 11. mjesta, a ekliptika u svom nagibu ide prividno gore-dolje. Vidimo da je zapravo i Razneblje svojevrsni centar ili os tog prividnog kruženja. Osim toga Razneblje, dakle 10. mjesto, često se naziva "mjesto na vrhu", a i astronomski je točka 90° od ushoda (AC-a) najviša točka na nebu, a ne MC kao mjesto gdje meridijan siječe ekliptiku. Inače, grčki naziv za razneblje je mesouranēma što doslovno znači sredina neba (ouranos = nebo). Netko bi mogao reći kako meridijan zapravo jest sredina neba, što je svakako točno u odnosu na lokalni ili mjesni obzor, no isto tako u astrološkoj natalnoj karti neba, ako nebo shvatimo kao putanju planeta, sredina između ushoda (AC) i zalaska (DC) upravo je na 90° od Ushoda, pa dakle uvijek pada u 10. zodijak od Ushoda.

U svakom slučaju i dalje postoji izvjesna nejasnoća oko korištenja Razneblja. Naime, prilično je nedvosmisleno da se u većini spominjanja govori o 10. znaku kao Razneblju, pa ipak u nekoliko slučajeva postoji ambivalentnost. Taj ćemo problem dotaknuti u poglavlju o tzv. dinamičkim mjestima. U cjelini, MC kao meridijan zapravo se neobično rijetko spominje i tek ga kasniji helenistički astrolozi počinju češće koristiti. Možda u svemu tome ima i veze naš doživljaj neba: helenistička astrologija nastaje u pustinjskim područjima Egipta i Bliskog istoka gdje je obzor jasno vidljiv, pa je i Ushod dominantni fenomen. Helijakični izlasci i zalasci planeta i zvijezda su među najvažnijim tehnikama još iz predhelenističkih vremena u babilonskoj i egipatskoj astrologiji tj. astronomiji. No kako se astrologija "selila" u Evropu, promatranje obzora postajalo je sve teže u brdovitim i planinskim krajevima, pa tako meridijan koji ide posred neba možda postaje važniji čimbenik. Možda bi mogli reći kako je koncept "bit iznad", biti superioran i nadmoćan postajao sve važniji način pristupu stvarnosti od rimskih vremena na ovamo za kojeg Heidegger smatra da kulminira u Nitzcheu. U svakom slučaju, čak je i meni nakon godina proučavanja tih tekstova pomalo neobično koliko se malo koristi meridijan. Doduše, on postaje važan čimbenik u nekim specifičnim vremenskim tehnikama, posebno kod onih u svezi određivanja duljine života, no to je jedna nova tema.

Zalazak i podzemlje

Za ostale dvije osi, 4. i 7. mjesto, možemo primjeniti istu logiku koju primjenjujem na Ushod i Razneblje, a imena koje se koriste su dusis za 7. i hupogeios (topos) za 4. mjesto. Dusis naprosto znači zalazak jer je to mjesto gdje planeti nestaju ispod obzora, prestaju biti vidljivi, dok hupogeios znači naprosto ispod zemlje, podzemlje (ne nužno u smislu Hada i mjesta mrtvih duša, iako rana značenja povezuju 4. sa smrću ili stvarima iza smrti), dakle mjesto koje je skriveno ispod obzora i koje je nekakav temelj ili korijen stvari. Oko dusisa kao mjesta zalaska također je česta izvjesna zbrka, budući da se isti izraz koristi i za helijakični zalazak planeta (ili zvijezde nekretnice), tako da se dešava da se dusis kao (helijakični) zalazak prevodi kao biti u mjestu zalaska tj. u 7. mjestu-kući.

Vraćajuća ("sljedujuća") i otklanjajuća ("padajuća") mjesta

Kako bi bolje razumjeli ova mjesta moramo objasniti ponešto o astronomiji, ali i uvesti malo kozmologije. Većina kozmologija tog doba smatra kozmos nečim živim, nešto što ima dušu (pa i um) i tijelo. Jedan dosta detaljan opis nalazimo u Platonovu Timeju, za kojeg neki smatraju da se u dobroj mjeri naslanja na ideje Pitagorejaca. Ovdje lik Timeja (koji jest bio povjesni lik i pitagorejac) objašnjava nastanak kozmosa. U jednom trenutku, nakon što je opisao nastanak kozmičke duše od strane Demijurga, odnosno njen sastav, on kaže:

Cijeli taj sastav sada je presjekao uzduž na dva dijela i sredinu svakog od njih sastavio sa sredinom onog drugog u obliku slova χ (chi), a zatim ih kružno savio u jedno, spojivši ih same sa sobom i međusobno na suprotnom kraju od njihovog presjeka; uveo ih je zatim u kružno kretanje, ravnomjerno i na istom mjestu, učinivši jedan krug vanjskim a drugi unutrašnjim. Odredio je da kretanje vanjskog kruga pripada naravi Istog, a kretanje unutrašnjeg naravi Drugačijeg. Narav Istog zavrtio je po strani i udesno, a narav Drugačijeg dijagonalom i ulijevo, a veću snagu dao je kružnom kretanju Istog i jednolikog. Dopustio je, naime da samo ono bude neiskidano, a unutrašnje kretanje šesterostruko je iskidano na sedam nejednakih krugova i to prema svakom dvostrukom i svakom trostrukom intervalu budući da je od svake vrste bilo po tri. Odredio je da krugovi idu u međusobno suprotnim smjerovima, i da u pogledu brzine tri budu jednaka a četiri nejednaka, kako međusobno tako i u odnosu na ona tri, ali da se taj odnos ne mijenja.

Ono što ovdje zapravo vidimo jest opis dvije osnovne astronomske kružnice, odnosno dvije vrste kretanja: krug ekvatora koje se zove krug Istoga, te os ili krug ekliptike koji se zove krug Drugoga ili Drugačijega. U kompleksnost i dubinu pojmova Istog i Drugačijeg ovdje ne možemo ulaziti, pa je zasad dovoljno reći kako su to dva najtemeljnija počela u Platonovoj filozofiji. Ovdje se ona nekako poistovjećuju sa dva osnovna kretanja u kozmičkoj duši koja odgovaraju kretanju Ekliptike i Ekvatora. Vidimo da je ekvatorijalno, ili dnevno kretanje veoma ujednačeno, jednoliko – po nekima je to možda najkonstantnija veličina u planetarnoj astronomiji – i u 24 sata učini puni krug. S druge strane ekliptičko kretanje je slabije snage (možemo reći i sporije), te podjeljeno na sedam krugova (jedan u drugom) koji odgovaraju planetarnim krugovima ili sferama. Ta dva kruga kreću se u suprotnim smjerovima, i nalaze se pod oštrim kutom (u obliku grčkog slova χ). Ovdje vidimo kako su ova dva osnovna kretanja ujedno i osnovna počela kozmičke duše, što nas vraća na ranije spomenutu ideju kretanja (pherō) kao vrste Usuda.

Kakve to ima veze sa našim mjestima-kućama?

Grčka riječ za "sljedujuća" mjesta jest epanaphora. Ona se sastoji od prijedloga -epi i gore spomenute riječi za Ushod (AC), anaphora, pa bi ona značila "prema ushodu", koji se vraća ili referira (ushodu), dakle vraćanje ili povratak. Glagol epanapherō zaista znači natrag nositi, natrag voditi, vratiti se ili referirati. I tu dolazimo do naše astronomske slike. Naime, planet, naprimjer u 2. mjestu ("sljedujućem") svojim vlastitim (ekliptičkim) kretanjem ide od ushoda prema 3. mjestu ili slijedećem znaku. Istovremeno, ekvatorijalno ili dnevno kretanje, koje je jače, vraća ga i baca natrag prema ushodu. Zbog toga neka osnovna značenja "sljedujućih" ili bolje rečeno vraćajućih kuća proizlaze iz značenja osi kojoj se vraćaju. Naprimjer, 1. se mjesto redovno naziva život (zoē), dok drugo redovno budu sredstva za život, življenje ili ono što podržava ili prati život, dakle ono što pomaže životu. Na sličan način 11. mjesto su stvari koje pomažu djelovanju (praxis) ili poslu, što su značenja 10. mjesta. Nadalje, značenje prijatelja koje se pripisuje 11. mjestu su oni koji pomažu ili podržavaju naše djelovanje ili posao; ili očekivanja i nade kao nešto što je usmjereno prema budućnosti kao podrška i motiv djelovanja. Slično, 5. mjesto je ono što podržava i prati naše korijene, suštinu ili obitelj, pa odatle značenje djece kao nešto što prati dom i održava ga. U slučaju 8. kuće ova je logika manje očigledna, no treba imati na umu da su primarna značenja 7. kuće kao mjesta zalaska često povezane sa samom smrću, dok je 8. više proces umiranja, dakle ono što pomaže i prati nestajanje tj. smrt (8. je "iznad" 7. poput nekog tereta koji gura dolje, utaplja). Na taj način iz astronomske slike dvaju kretanja možemo izvesti neka osnovna značenja mjesta. Planeti u povratnim mjestima na četiri razna načina "prate" i vezana su na osi i njihova značenja.

U slučaju "padajućih" imamo obrnutu situaciju: planet svojim vlastitim (slabijim) kretanjem ide prema svojoj osi, ali ga jače dnevno (ekvatorijalno) kretanje odbacuje, odguruje od njegove osi. Tako je naprimjer 12. mjesto sve ono što nas udaljava od života (1. mjesto), dakle bolesti, neprijatlji i sl.

Grčka riječ koja se koristi jest apoklima (i apoklisis), te glagol apoklinō. Ako krenemo od glagola, on se sastoji od prijedloga -apo koji znači od, te klinō koja ima niz značenja u vezi naginjanja, nagibanja i naklanjanja – slično kao što u našem jeziku imamo niz značenja u vezi riječi kloniti se poput klanjati se, uklanjati, klonuti, imati naklonost, pa čak i skloniti se i sl. U astrološkom smislu biti nagnut znači i sklizanje, padanje, prevrtanje ili pak biti naslonjen, ležati i sl. Sa prijedlogom -apo (od) dolazimo do značenja otklanjanja, otpadanja, odstranjivanja, odvraćanja, uzmicanja što nas približava i astronomskoj slici, naprimjer 9. mjesta: ono je nagnuto, otklonjeno od vrha neba (10. mjesto), pa proklizuje, otpada, pada ili propada (zbog ekvatorijalnog kretanja koje ga odbacuje prema "dolje" tj. DC-u). Interesantno je da bi recimo za 12. mjesto mogli primjeniti značenje nagnutosti u smislu biti naslonjen, ležati jer je "iznad" AC-a i leži na njemu. Za 6. mjesto bismo mogli primjeniti još jedno značenje, a to je izmicati, uzmaći ili ugibati se (jer je 6. "ispod" 7. mjesta, te kao otklanjajuće mjesto se izmiće 7.); dok bismo za 3. mogli reći kako se naginje ili ima sklonost u smislu uzeti pravac prema, jer je 4. mjesto mirovanja, temelja, korjena pa 3. možda usmjerava, stvara sklonost (prema obzoru i ushodu).

Interesantno je da se riječ klisis koristi u gramatici kao naziv za sklanjanje riječi, što je interesantno jer postoji jedan citat (nažalost nepoznatog porijekla, navodno pitagorejskog) koji Razneblje uspoređuje s nominativom, a ostala područja (mjesta) s padežima (ptosis), tj. s nekom vrstom padanja. Na taj bismo način mogli povući neke paralele između mjesta i njihovih značenja, te raznih značenja u primjena padeža u smislu njihove upotrebe u rečenici. Naprimjer, planet u padajućim bi se ponašao kao da svoju radnju usmjerava ka nekom vanjskog objektu (nešto poput neprijelaznog dativa), u sljedujućim mjestima se odnosi prema objektu kao da mu pripada (nešto poput genitiva), dok bi se osi ponašale poput radnje koja je izravno vezana uz objekt (poput prijelaznog akuzativa). Ovo je zasad samo naznaka jednog mogućeg veoma interesantnog obrasca za opisivanje djelovanja planeta u mjestima u kontekstu značenja gramatičke sintakse.
Inače sama riječ klima (u apoklima) znači u osnovi klizanje, nagib i interesantno je kako se ta ista riječ koristi kao naziv za zemljopisna područja (klima, klimata), pa čak i za nebeska područja "po širini" ili latitudi.

Ukratko, otklanjajuća mjesta (ili mjesta otklona) bio bi prikladan naziv za ova 4 mjesta jer se na četiri razna načina otklanjaju, izmiču ili naginju od pripadajuće osi. Uobičajen naziv "padajuća mjesta" nije loš prijevod po značenju, no budući da postoji nekoliko važnih astroloških pojmova koji koriste riječ pad (ptosis) i njene izvedenice, ipak sam se odlučio za riječ otklon. Mjesta otklona tradicionalno se smatraju najnepovoljnijim mjestima za planete jer im na određeni način onemogućuju djelovanje ili sužavaju opseg značenja, pa zato otklon u osnovi uzimamo u negativnim značenjima (pad, propadanje, otpadanje), osim u nekim posebnim slučajevima.

Slijedi nam objasniti još jedan važan pojam povezan s mjestima-kućama a to je pojam upotrebljivosti (chrēmatistikos)...

 

Nastavak: Helenističke kuće 4