U2egipt

Helenistička astrologija

Kratka povijest astrologije 2 - Ptolemej, Valent i kasnije

Print | Category: Helenistička | Wednesday, 02 November 2011 21:03 | Written by Slaven Slobodnjak |

sy07w40bU drugom dijelu povijesti bavim se helenističkom astrologijom od Ptolemeja i Valenta do kraja helenističkog razdoblja.

Zlatno doba – Ptolemej i Valent

Mogli bi reći kako je zlatno doba, ali i prekretnica, za helenističku astrologiju 2. st. n.e. kada djeluju Vetije Valent i Ptolemej.

Vetije Valent

Od Valenta nam je ostala velika zbirka od 9. knjiga pod nazivom Antologija što je gotovo najveća zbirka astroloških tekstova uključujući i stotinjak horoskopa. Moram se složiti sa akademskim autoritetima da Valent nije stilski naročit pisac, niti je sistematičan u izlaganju, zbog čega je trpio mnoge kritike. No u njegovu obranu moramo reći da njegova Antologija i nije knjiga koja je pisana za javnost već je to gotovo privatna prepiska, zapravo pisma pisana svom rođaku kojem prenosi svoja astrološka znanja.

Druga je stvar da sam Valent na više mjesta kaže kako namjerno zamagljuje neke stvari zbog straha da ti tekstovi i znanja ne padnu u ruke onih koji to ne zaslužuju. I zaista tek iz pažljivog čitanja kompletnog teksta Antologije stvari mogu postati jasnije, jer će ključna objašnjenja o nekoj temi Valent dati tek možda u nekoj idućoj knjizi kao usputnu opasku, i to često u sasvim drugom kontekstu.

I treće, Valentu je očito stalo da barem pobroji što više tehnika za koje je znao (posebno u zadnje dvije knjige). On nam daje mnoštvo opisa tadašnjih tehnika od kojih bi mnoge bile zauvijek izgubljene da ih on nije zapisao. Osim toga, Valent je kritičan prema prethodnicima i na neki način "znanstven" u pristupu jer nastoji svaku tehniku provjeriti u praksi, pa je u Antologiji i velika zbirka natalnih karti koje potkrepljuju pojedine tehnike. Prema vlastitim izjavama mnogo je putovao Egiptom i Bliskim istokom u potrazi za astrološkim znanjima, a u njegovim "izletima" u filozofska ili moralna promišljanja očit je utjecaj stoičke filozofije.

Za razliku od Ptolemeja, Valent je zapravo u mnogo čemu predstavnik uobičajene astrologije tog doba i bliži je izvornoj Hermesovoj tradiciji. Tekst Antologije koji je sačuvan editirana je verzija iz 5. st. koja je prilično izmjenjena, ali i dalje ostaje dragocjeni izvor mnogih astroloških tehnika. Nažalost, Valentov je utjecaj na kasniji razvoj astrologije minimalan, jer se vidi kako su već u arapskom razdoblju dostupni samo neki djelovi njegove Antologije kroz perzijske prijevode, a u kasnijim vremenima se ne nalaze gotovo ni spomen na njega ni tehnike koje razrađuje.

Klaudije Ptolemej

Poput svojevrsne opreke Valentu, u to doba živi i Ptolemej (2.st.n.e.) koji je načinio ogromnu rekonceptualizaciju temeljnih počela astrologije u kontekstu stoičke i aristotelijanske prirodne filozofije. U tom smislu bi mogli reći kako je Ptolemej razvijao ili nastavio Aristotelovu fiziku, ali za sublunarno područje, odnosno za područje nastanka i nestanka. Iako će se i dan danas o Ptolemeju uporno govoriti kao čovjeku koji je napravio sintezu postojećih astroloških znanja, sada znamo kako je on prije svega revizionist koji je u mnogo čemu promjenio astrologiju kako bi je prilagodio svom filozofskom okviru. U stvari on je odbacio (ili bolje reći nije spominjao) mnoge uobičajene tehnike tog doba što je razlog zašto su mnoge izvorne tehnike helenističke astologije vrlo rano izgubljene. Zato nam treba biti jasno kako Ptolemej nije tipični predstavnik astrologije tog doba i u mnogo čemu se značajno razlikuje od izvorne helenističke astrologije, iako se do danas često smatra kako je on najtipičniji predstavnik helenističke astrologije. Ovo je veoma važno shvatiti jer većina (čak akademskih) izvora često tvrdi suprotno – po mom mišljenju to je zato što uobičajena astrologija helenističkog doba zapravo uopće nije bila poznata ni dostupna, niti se detaljnije proučila.

Ptolemejev kasniji utjecaj je bio ogroman, posebno u srednjem vijeku (ali i do suvremenog doba), pa su se redovno sve tehnike koje se ne nalaze kod Ptolemeja apriori odbacivale kao paganske, ili pogrešne, ili manje vrijedne. Na taj način su izgubljene brojne tehnike iz najranije helenističke astrologije. Manje je poznato kako je Ptolemej pisao i o niz drugih tema pa su sačuvana djela Optika, Harmonije, Zemljopis, a njegov Almagest je iznimno utjecajno astronomsko-matematičko djelo (u stvari smatra se čak i kako je Almagest zapravo 1. dio, a Tetrabiblos 2. dio istog djela). Skoro da bi mogli reći kako je astrologija kod Ptolemeja u mnogočemu postavljena kao poveznica te njegove prirodne fizike, o čemu se još uvijek premalo zna zbog nepopularnosti astrologije u akademskim krugovima. Uz svu grandioznost njegovog sustav opisanog u Tetrabiblosu (ili Četveroknjižju) on je vjerojatno glavni uzrok i srozavanja helenističke astrologije, upravo zbog njegovih revizija. Jedna dublja studija Ptolemeja u astrološkom kontekstu zapravo tek predstoji i nadam se to načiniti u jednom od kasnijih nastavak ove serije.

Oba ova astrologa, Valent i Ptolemej, dosta su kritički nastrojeni prema prethodnicima (iako na razne načine), posebno prema tzv. kombinatornoj astrologiji u kojoj se daju opisi značenja raznih planetarnih kombinacija, a koje se onda izravno primjenjuju u analizi natalne karte. I Valent i Ptolemej, s druge strane, nastoje ponuditi počela pojedinih astroloških čimbenika i prepustiti astrolozima da na temelju tih počela izvode interpretaciju. Također se može zaključiti da, iako oba žive u istom stoljeću (Valent je nešto mlađi), nisu znali jedan za drugoga, što nam pomaže u shvaćanju tijeka razvoja nekih tehnika i razumijevanju koje su tehnika inovacija, a koje pripadaju starijoj tradiciji.

U ovo razdoblje bi mogli smjestiti i Antioha iz Atene (kasno 2. st.n.e.). On je napisao Thesarus (Riznica) i Uvod (iako Schmidt smatra da su to zapravo dva dijela iste knjige). Prva knjiga sastavljena je od niza definicija astroloških tehnika i gotovo da je jedino djelo koje daje takve definicije ili odredbe. Većina drugih autora znanje tih odredbi u svojim djelima podrazumijevaju i veoma rijetko definiraju osnovne astrološke pojmove. Orginalni tekst nije sačuvan, ali velik dio odredbi nalazimo prenesene u djelima Porfirija, Retorija, Hefestiona i još nekih, a dosta vjerna, ali skraćena verzija postoji u kasnijem bizantinskom sažetku. Antioh je snažno utjecao na kasnije helenističke i arapske astologe, daleko više no što se to dosad priznavalo, tako da svakako ulazi među najutjecajnije helenističke astrologe budući da pripada izvornoj hermesovoj tradiciji na koju nije utjecao Ptolemej. Problem je, kao što rekoh, da nemamo izvorni tekst, a varijante odredbi kod Porfirija i Retorija znaju se ponekad značajno razlikovati, pa čak i proturječiti.

Nakon Ptolemeja

U vremenu nakon Ptolemeja djeluje više značajnih astrologa od kojih je i sačuvano više tekstova, od kojih su najznačajniji Paulo iz Aleksandrije, Hefestion iz Tebe, Retorije iz Egipta, Firmik Materno, Antigon iz Nikeja, Porfirije i dr. Ono što im je zajedničko da više ne nalazimo na kritički pristup ili ikakve značajnije inovacije, već su to mahom djela u kojima se kompiliraju i sitematiziraju prethodnici. Kod većine je očit i utjecaj Ptolemeja koji se miješa sa starijom tradicije, što ponekad stvara kontradikcije ili teškoće u razlikovanju izvornih metoda od kasnijih inovacija ili korekcija. Kod ranih komentatora Ptolemeja, poput Porfirija ili Panaharija, zanimljivo je uočiti kako su se tehnike koje ne nalazimo kod Ptolemeja doživljavale kao preduvjet, uvod ili nešto što se podrazumijeva, a ne nešto što se odbacuje, za razliku od onog što se desilo u kasnijoj, posebno srednjovjekovnoj, tradiciji.

Porfirije (c.275. n.e.) je poznati Plotinov učenik koji je napisao brojne komentare i uvode klasičnih filozofskih djela. Napisao je i Uvod u ptolemejev Tetrabiblos koji je manje komentar Ptolemeja, a više objašnjenje osnovnih astroloških pojmova, i zapravo su u dobroj mjeri prenesene Antiohove definicije. To je u stvari uvod u smislu "svega onoga što Ptolemej ne objašnjava". Prilično je jasno kako je taj Uvod izvorno bio puno širi, ili je postojao još neki Porfirijev spis o astrologiji, budući da se Hefestion poziva na Porfirijeve komentare o nizu ptolemejskih procedura kojih ne nalazimo u ovom sačuvanom tekstu. Osim toga Uvod je na mjestima u lošem stanju, gotovo nerazumljiv, što upućuje na moguće naknadne intervencije u tekst.

Panaharije (rano 3.st.n.e.) je napisao vjerojatno najraniji komentar Tetrabiblosa koji Hefestion obimno koristi. Moguće je kako je upravo on u pokušaju čitanja Ptolemeja između redaka izmislio ono što se kasnije koristilo kao sustav kuća pod nazivom Alkabitusov sustav kuća.

Antigon iz Nikeje (vjerojatno kasno 3.st.n.e.) je poznat po zbirci horoskopa sa objašnjenjima. Nažalost, zbirka nije sačuvana osim 3 primjera analize koje nam je prenio Hefestion, a od kojih jedna je, po svemu sudeći, natalna karta cara Hadrijana. No, i ta 3 horoskopa nam pružaju iznimno zanimljive informacije o analizi karte, u mnogo čemu iznenađujuća za suvremenog astrologa.

Firmik Materno (sredina 4. st.n.e.) je relativno poznat i današnjim astrologa jer je njegova Mathesis dostupna na engleskom jeziku (izvorno je pisana na latinskom). To je prilično opsežno djelo u kojem je latinskim čitateljima preneseno mnoštvo prilično starih astroloških tekstova i tehnika od kojih neke ne nalazimo nigdje drugdje. Posebno je značajno zbog opisa kombinacija pojedinih astroloških čimbenika (dakle, aspekata, spajanja i odvajanja Mjeseca, planeta u kućama, znakovima, i sl.) koji moguće imaju dosta drevno porijeklo. No djelu nedostaje sistematizacija i neka ključna objašnjenja za primjenu, pa se stiče dojam kako je nasumce skupljena i prevedena na latinski velika količina različitih tekstova bez ikakvog kritičkog odmaka. Zbog toga je opravdano kritiziran kako je pun kontradiktornih stavova i tehnika. Maternu bi trebalo možda pristupati kao kompilaciji tekstova a ne originalnom ili jedinstvenom djelu. Bez obzira na to, Materno je važan izvor starih znanja, kojemu se ipak pripisuje puno veća težina od one koje zaslužuje, i to opet prije svega zato što je duže vrijeme dostupan na suvremenim jezicima, te zbog svoje opsežnosti.

Paulo iz Aleksandrije (cca 378. n.e.) poznat je po svom Uvodu u astrologiju kojeg imamo sačuvanog manje više netaknutog. To je relativno jednostavan tekst za početnike koji je sačuvao dosta elemanata izvorne astrologije, iako je očigledan utjecaj i Ptolemeja. Postoji sačuvan i komentar Paulova djela koje se pripisivalo Heliodoru, no danas se smatra da ih je napisao Olimpiador u 6.st. Paulo nam daje uvid u neke prilično izvorne tehnike, no jednako su tako očigledna neka pojednostavljenja izvornih tehnika, djelomično i zbog utjecaja Ptolemeja.

Hefestion iz Tebe (4. st.n.e.) je ostavio veliku zbirku pod nazivom Apotelesmatika koja u 3 knjige objašnjava gotovo sve segmente astrologije. U mnogome se naslanja na Ptolemeja kako u organizaciji izlaganja, tako i u sadržaju. U stvari, često slijedi, i u cjelosti donosi Ptolemejev tekst da bi na to ponegdje dodavao svoje komentare ili druge izvore, pa nalazimo i dosta izvadaka Antioha, Doroteja i drugih, a poglavlje o pomrčinama pripisuje izravno Nehepsonu/Petosiridu. U 3. dijelu se bavi katarhičkom astrologijom sa mnoštvom citata iz 5. knjige Doroteja.

Retorije iz Egipta (6. ili 7. st.n.e.) je astrolog kojeg bi mogli uzeti kao posljednjeg helenističkog astrologa od neke važnosti. Napisao je veliku zbirku izvadaka ranijih astrologa (posebno Antioha) i vidi se kako je mu je cilj bio očuvanje drevnih astroloških tekstova. Djelo nije sačuvno u izvornom obliku, već u nekoliko bizantinskih skraćenih verzija i fragmenata.