U2egipt

Helenistička astrologija

Planeti u helenističkoj astrologiji 1

Print | Category: Helenistička | Saturday, 12 November 2011 14:28 | Written by Slaven Slobodnjak |

sy02w40U prvom dijelu teksta o planetima razmatram kako helenistički astrolozi pristupaju značenjima planeta, te se kroz jezik koji koriste se pokušavam približiti načinu na koji promišljaju djelovanje planeta.

Uvod

Planeti su svakako najtemeljniji alat svakog astrologa i svake astrologije od vremena nastanka astrologije. Iako se osnovna značenja nisu mnogo promijenila tijekom stoljeća, njihova primjena u metodama svakako jest. Helenistički su astrolozi obično sve nebeske objekte nazivali zvijezdama (astēr). To je uključivalo planete, Sunce i Mjesec, i zvijezde u današnjem smislu te riječi (zvijezde nekretnice). Ako bi se htjela naglasiti razlika u odnosu na zvijezde nekretnice koristili bi se pojmovi (najčešće participi) izvedeni iz riječi planēs, koja znači lutalica, a koja je u osnovi i naše riječi za planet. Na sličan bi se način za zvijezde koristila fraza aplanēs astēr, doslovno "zvijezda koja ne luta", dakle zvijezda nekretnica. Sunce i Mjesec također su nazivani zvijezdama, iako bi ih u specifičnom smislu zvali svjetlima (ta phōta), posebno kada bi htjeli istaknuti razliku u njihovom statusu. Riječ lutalica svakako naznačuje i moguću dimenziju nesavršenosti ili višeznačnosti samih planeta jer planēs znači i skitnica, beskućnik, dakle netko bez cilja, bez pravilnosti, što su često karakteristike ovog nesavršenog svijeta osjetilnosti naspram savršenosti i pravilnost idealnog svijeta ili kozmosa u cijelini.

Imena samih planeta identična su današnjima osim što su korištena grčka imena bogova za razliku od današnjih konvencija koje su prihvatile latinske nazive bogova za imena planeta. Zato sam se odlučio u izvornim tekstovima imena planeta prevoditi sa Kron (Saturn), Zeus (Jupiter), Ares (Mars), Afrodita (Venera) i Hermo (Merkur). Korištenje grčkih imena možda nas malo odvoji od naviknutih i rutinskih imena koja su zbog te navike pomalo izgubile svoje značenje. Ova naizgled manje bitna razlika ipak naznačuje jedno važno pitanje oko poimanja planeta: da li se radi o pukim imenima za nebeska tijela ili takva imena znače identificiraju bogova s nekim zvijezdama. Naznaku možda također nalazimo u jeziku. U tekstovima redovno nalazimo korištenje imena planeta u genitivu, naprimjer, kronova zvijezda (ho astēr tou Kronou) – čak se redovno ispušta "zvijezda" i nalazimo samo "kronova". To bi već upućivalo na postojanje posebnog odnosa između božanstva i nebeskog tijela, ali ne nužno i identifikacija. Već u platonovom Epinomisu nalazimo dvojbu: da li su zvijezde sami bogovi, ili pak samo slike tj. neki objekt slavljenja bogova, napravljeni od bogova samih. S druge strane, Sunce i Mjesec imaju posebni status i ne koriste se konstrukcije u genitivu kao kod planeta. To može biti stoga što grčke riječi za Sunce (hēlios) i Mjesec (selēnē) mogu označavati kako božanstva (iz predolimpijske tradicije), tako i sama nebeska tijela, što bi ipak upućivalo na izvjesnu identifikaciju. Sunce i Mjesec održavaju posebni status i u slučaju poetskih imena planeta, koja sva imaju veze s raznim oblicima sjaja ili blještavila – hēlios može značiti i sunčev sjaj (kao i ime božanstva), dok selēnē (ili božica Selena) dolazi od riječi selas koja znači svjetlo (mjesečevo), sjaj, oganj i sl. Ostali planeti imaju imena poput svjetleća (phainōn) za Krona, sjajna (phaethō) za Zeusa, vatrena (puroeis) za Aresa, svjetlonoša (phōsphoros) za Afroditu, te blistajuća (stilbō) za Herma (Porfirije 45, Antioh).