U2egipt

Helenistička astrologija

Planeti u helenističkoj astrologiji 4

Print | Category: Helenistička | Sunday, 20 November 2011 18:01 | Written by Slaven Slobodnjak |

sy02w40U ovom tekstu se bavim ciklusima pojavljivanja tj. planetarnim fazama, te značenjem ciklusa. Pojam orijentalnosti je prepun ambivalentnosti u značenju, pa kod njega vidimo jedan od tipičnih problema u prijenosu tradicije, te kako nijanse u prijevodima dovode do krive interpretacije.

Ciklusi pojavljivanja

Ciklusi pojavljivanja su predmet brojnih kontraverzi posebice u lasnijoj srednjovjekovnoj astrologiji prije svega zbog dvosmislenosti pojma orijentalnosti koja se poistovjećivala sa pojmom istočno. No, prije no što pojasnimo pojam orijentalnosti (i okcidentalnosti) moramo astronomski objasniti cikluse vidljivosti planeta u odnosu na Sunce.

Ovi ciklusi se u astronomiji nazivaju sinodički ciklusi jer se odnose na ophodnju između dvije konjunkcije planeta sa Suncem. Oni su povezani s načinom na koji se ti planeti vide ili ne vide. Ovi ciklusi vjerojatno imaju i starije porijeklo od helenističke astrologije, jer su se koristili mnogo ranije u Mezopotamiji, ali i u drevnom Egiptu – poznata su egipatska promatranja prvog izlaska Sirijusa što je bila ključna pojava, kako egipatskog kalendara, tako i nekih obreda. Za sada nećemo ulaziti u cikluse zvijezda nekretnica jer njihove ophodnje mogu biti bitno kompleksnije, no počelo je veoma slično. Ovdje ćemo objasniti ophodnje planeta u odnosu na Sunce što određuje njihove faze ili pojavnosti

Ophodnje vanjskih planeta

Dakle, ako krenemo od spajanja (konjunkcije) Sunca sa Zeusom (ili Kronosom, ili Aresom) na ekliptici, možemo reći kako Zeus uopće neće biti vidljiv: noću, zato što je ispod obzora zajedno sa Suncem, a danju kad je iznad obzora, zato što ga skriva sunčevo svijetlo (dan je), odnosno preblizu je Suncu. Kako se Sunce počinje pomalo udaljavati od Zeusa on i dalje neko vrijeme neće biti vidljiv ni danju ni noću, jer iako se negdje pred jutro Zeus uzdiže iznad obzora prije Sunca, Sunce je i dalje preblizu, pa se u trenutku Zeusova dodirivanja obzora već dovoljno razdanilo da se Zeus ne vidi.

Kako se udaljenost od Sunca povećava (zapravo se Sunce, koje je brže, udaljava od Zeusa) u jednom trenutku Zeus postaje po prvi put vidljiv ujutro na istočnom obzoru (Položaj 1 na slici XX) – no samo nakratko, jer se ubrzo razdanjuje i on nestaje tj prestaje biti vidljiv. Ta prva vidljivost planeta na istočnom obzoru smatrala se iznimno značajnom pojavom koja pojačava intenzitet djelovanja planeta, a naziva se phasis (više o samom nazivu kasnije u poglavlju). Trenutak prve vidljivosti (pojavljivanja) zapravo se razlikuje od planeta do planeta i ovisi o sjaju planeta, ali i o raznim atmosferskim prilikama, tako da je teško precizno definirati koja je to udaljenost. No čak i astrolozi poput Ptolemeja koji su itekako poznavali astronomiju uzimaju u praksi idealiziranu vrijednost od 15°, tako da se smatralo da planet ima phasis kada je udaljen 15° od Sunca (odnosno ako je na toj udaljenosti 7 dana prije ili poslije, što je svojevrsni vremenski orbis). Tek se kasnije u tradiciji počinju koristiti različite vrijednosti za svaki planet.

Idućih se dana luk do Sunca povećava i Zeus pojavljuje na istočnom obzoru sve ranije tijekom noći, pa ga time i sve dulje vidimo (do razdanjenja). No kada luk dostigne otprilike 120° od Sunca Zeus dolazi u mirovanje (stacionaran je) prije no što počne ići unatrag, što je drugo mjesto koje se smatra jednako važnim i naziva se također phasis (položaj 3 na slici XX). Naravno prije toga planet počinje usporavati, a u helenističkoj se astrologiji smatralo kako planet koji ide sporije od svoje prosječne brzine (uključujući i hod unatrag ili "retrogradnost") ima manju SNAGU. Ovdje moramo reći kako su to dvije povezane, ali različite karakteristike: intenzitet planeta u vezi pojavnosti (phasis), te snaga planeta u vezi brzine planeta.

Nakon početka Zeusova prividnog hoda unatrag, luk između Sunca i Zeusa i dalje se povećava, te se Zeus približava promjeru ("opoziciji") spram Sunca. Sada se Zeus vidi kako izlazi na istočnom obzoru kratko vrijeme nakon zalaska Sunca, te je vidljiv do razdanjenja.

Zanimljiv se fenomen dešava u promjeru ("opoziciji"): kada je Sunce točno na zapadnom obzoru, Zeus je točno na istočnom obzoru (položaj 4, na slici XX). To se zove akronuktos (odnosno akronuchos), akronično pojavljivanje ili (pojavljivanje u) sumrak. Ali kada je Sunce točno na obzoru još uvijek je dan pa se Zeus ne vidi. Tek kad Sunce zađe par stupnjeva ispod obzora (dakle kad se smrači), Zeus postaje vidljiv, ali tada je i on već par stupnjeva iznad obzora, pa ga, dakle, ne vidimo kako dodiruje sam obzor.

Nakon toga Zeusa vidimo cijelu noć, ali se već razdanjuje kada Zeus prilazi zapadnom obzoru pa zapravo ne vidimo Zeusa kada dodiruje zapadni obzor. Dakle vidimo Zeusa kako radi gotovo cijeli luk na noćnom nebu osim samog izlaska na istočnom obzoru i zalaska na zapadnom obzoru. U svim drugim fazama vidimo kako Zeus nekom trenutku ili izlazi i dodiruje istočni obzor, ili zalazi i dodiruje zapadni obzor. Ova pojava se i kod zvijezda nekretnica (kao i kod vanjskih planeta) zove SKRAĆENI PRELAZAK jer ne vidimo zvijezdu (ili planet) da dodiruje obzor tj. zemlju. Zato skraćeni prelazak može imati negativne konotacije, jer zvijezda nema dodira sa zemljom ili materijalnim svijetom, pa se njena značenja ne mogu manifestirati. To je kao da netko ima kakav talenat, ali ne uspijeva ništa konkretno s njim napraviti. No, prije samog promjera postoji također i trenutak kada zadnji put vidimo Zeusa kako dodiruje istočni obzor kratko nakon zalaska Sunca. Standardno se uzima 7½° prije promjera (opozicije), dok 7½° nakon promjera prvi put vidimo Zeusa kako dodiruje, ali sada zapadni obzor, negdje pod kraj noći. U većini tekstova ovo se uzima kao jedno pojavljivanje – planeti u promjeru čine "pojavljivanje u sumrak" ili akroničnu fazu.

Sunce se sada počinje približavati Zeusu, a on još uvijek hoda unatrag (retrogradan je), a postaje prvi put vidljiv sve više na nebu nakon zalaska Sunca, da bi ga negdje tijekom noći (sve ranije) vidjeli kako dodiruje zapadni obzor i zalazi.

Kada se Sunce opet približi na oko 120° imamo drugo mirovanje (stacionarnost) kao pojavnost ili fazu, a kada Zeus ponovo kreće sa hodom unaprijed (položaj 5 na slici XX). Još neko vrijeme mu je brzina ispod prosjeka, ali iz dana u dan ubrzava do svoje maksimalne brzine.

I konačno, kako se luk smanjuje (tj. Sunce približava Zeusu) sve je kraće vrijeme vidljivosti Zeusa na zapadnom oboru nakon zalaska Sunca, ali još uvijek nakratko vidimo Zeusa kako se spušta i dodiruje zapadni obzor. I tako je sve dok se Sunce ne približi Zeusu na ranije spomenutih 15°, kada zadnji put vidimo Zeusa kako dodiruje zapadni obzor neposredno nakon zalaska Sunca (položaj 6 na slici XX). I to se nestajanje (zalazak) također naziva phasis, dakle pojavnost kao posljednja vidljivost Zeusa prije no što ga zbog blizine sakriju sunčeve zrake.

Nakon toga (kada je Sunce još bliže) Zeus zalazi kada je još dan (a kad je Sunce tek malo zašlo ispod obzora) i Zeusa više ne vidimo sve dok Sunce ne pređe preko Zeusa (konjunkcija) i udalji se petnaestak stupnjeva s druge strane. To razdoblje od nekih mjesec dana Zeus je nevidljiv. Inače kod zvijezda nekretnica, naročito onih s velikom latitudom, ta razdoblja nevidljivosti, kao i razdoblja skraćenog prelaska, mogu biti puno dulja.

Ako rezimiramo vidimo da ima 4, odnosno 5, značajnih mjesta ili pojavnosti: 15 stupnjeva prije i poslije Sunca (mjesta ili trenutci prvog i zadnjeg pojavljivanja), dva mjesta mirovanja (stacionarnosti), te skraćeni prelazak ili sumrak. Za ovo posljednje postoje izvjesne dvojbe da li se uzima kao phasis u striktnom smislu te riječi ili ne (vjerojatno zato što unutarnji planeti nemaju takvu fazu), no mislim da se možemo pouzdati u logiku astronomskog ciklusa, te reći kako i to jest značajna faza.

Saturn ima gotovo identičan ciklus kao i Zeus, samo je vremenski nešto dulji. Ares je pomalo specifičan zbog svoje nepravilne orbite, pa se njegove točke mirovanja mogu dosta razlikovati, a mnogi antički autori spominju izvjesnu Aresovu anomaliju kao dodatnu pojavnost. Naime, Ares ponekad (ali ne uvijek) ima neuobičajno duga razdoblja kada se jako sporo kreće (skoro bi rekli da stoji) prije samog mirovanja (stacionarnosti). To čini posebni slučaj i tretira se kao dodatna pojavnost ili faza prije mirovanja.

Unutarnji planeti

Pogledajmo sada kako izgleda sinodički ciklus unutarnjih planeta Afrodite i Hermesa. Krenimo od spajanja ("konjunkcije") Sunca i Afrodite. Nakon spajanja, Afrodita koja se kreće nešto brže od Sunca, iz dana u dan veoma se polako udaljava od Sunca, ali je nevidljiva zbog blizine Suncu. Tek kada se dovoljno udalji (opet uzimamo idealiziranu vrijednost od 15°) Afrodita postaje po prvi put vidljiva na zapadnom obzoru nakon zalaska Sunca kao večernja zvijezda. Kako se i dalje udaljava od Sunca sve se dulje vidi nakon zalaska Sunca kao večernjača, da bi je nešto kasnije tijekom večeri vidjeli kako zalazeći dodiruje zapadni obzor, obično dosta rano tijekom večeri.

Nakon toga Afrodita počinje usporavati da bi došla u mirovanje (stacionarnost) za što smo rekli kako je druga bitna pojavnost planeta.

Afrodita nakon toga počinje prividno ići unatrag ("retrogradno") i ide prema Suncu, ali je i dalje vidljiva tijekom večeri na zapadu. No, kako prilazi Suncu dolazi do faze zalaska, odnosno zadnje vidljivosti (3. faza) i nakon toga zbog blizine Suncu više nije vidljiva.

Afrodita prelazi preko Sunca hodeći unatrag (konjunkcija), a kada se udalji od Sunca za 15° sa druge strane ponovo postoji trenutak kada je prvi put vidljiva (nakon razdoblja nevidljivosti zbog blizine Suncu) i kako dodiruje, ovaj put, istočni obzor pred jutro – pojavljuje se po prvi put kao jutarnja zvijezda, Danica, što je 4. pojavnost.

Nakon toga se udaljava od Sunca na drugu stranu, te dolazi do faze mirovanja (stacionarnost) kada je ispred Sunca, što je 5. pojavnost. Zatim se počinje kretati unaprijed, polako dostižući Sunce.

Konačno, približivši se Suncu na 15° ponovo zalazi (zadnji put je vidljiva) kao jutarnja zvijezda, te ponovo dosiže spajanje sa Suncem (konjunkciju) u hodu naprijed, odakle smo i počeli.

Afrodita pri svojoj ophodnji ima veoma pravilno kretanje što je u nekim srednjeameričkim kulturama bila čak i osnova kalendara (npr. kalendar Maja). S druge strane Hermes, koji također ima ovakav ciklus, ima izrazito nepravilno kretanje što stvara određene anomalije. Naprimjer, ponekad se može se desiti da dođe u mirovanje (stacionarnost), a da uopće nije postao vidljiv (dakle, unutar 15° od Sunca), pa bi se moglo reći da ponekad ima samo dvije pojavnosti.

I upravo nas ovaj kriterije vraća na argumentaciju Porfirija u vezi rasporeda dnevnih ili noćnih planeta i pripadnosti sklonu (Porf. 4). Porfirije povezuje pripadnost sklonu s brojem posebnih trenutaka pojavnosti (phasis), te sa brojem ili količinom zalazaka (dusis) tijekom jedne ophodnje. Mjesec sa velikim brojem faza (7, a po nekima 11) paradigma je noćnog planeta. Afrodita ima 6 značajnih trenutaka pojavnosti i 2 zalaska, ukupno 8. Zeus i Kronos imaju 5 pojavnosti i jednom zalaze, dakle ukupno 6. Ares kao i Zeus i Kronos ima ukupno 6 pojavnosti, ali spomenuli smo i jednu njegovu dodatnu fazu zbog svoje anomalije, pa se smješta u noćni sklon jer tada ima ukupno 7 pojavnosti.

Konačno vidimo zašto Hermes može biti pripadnik oba sklona: uobičajeno ima kao i Afrodita 6 pojavnosti i 2 zalaska, pa bi po tome pripadao noćnom sklonu. S druge strane spomenuli smo kako zbog nepravilnosti u kretanju tijekom ophodnji (kada dolazi u mirovanje prije no što postaje vidljiv), u nekim bi ciklusima ophodnje zapravo ima svega 2 pojavnosti (kad izlasci i zalasci koincidiraju sa mirovanjem), te bi po tome pripadao dnevnom sklonu. Zbog toga se kaže kako je Hermes zajednički, odnosno kako može pripadati i dnevnom i noćnom sklonu.

 

5.dio: Planeti u helenističkoj astrologiji 5