U2egipt

Helenistička astrologija

Planeti u helenističkoj astrologiji 5

Print | Category: Helenistička | Sunday, 20 November 2011 18:12 | Written by Slaven Slobodnjak |

sy02w40Nastavak priče o ciklusima pojavljivanja, orijentalnosti i planetarnih faza iz jezične tj. etimološke analize, te konačno značenja i primjena ovog važnog pojma. Na kraju i kratko spominjanje mjesečevih pojavljivanja tj. faza.

Jezik pojavnosti

Pojam pojavnosti i helijakični ciklusi doživjeli su brojne zbrke u kasnijim razdobljima i to mahom zbog jezika i krivog prevođenja. Zašto je došlo do tih zbrka? Već smo spomenuli pojam orijentalnosti koji u svom latinskom obliku (orientalis) zaista znači istočno, kako se i danas najčešće koristi. I stvar bi bila naizgled u redu da nema unutarnjih planeta. Za njih se povremeno koristi fraza npr. večernja orijentalnost (doslovno "istočna navečer") što ne bi imalo smisla ako čitamo orijentalnost kao istočno, jer Afrodita je kao večernja zvijezda vidljiva samo na zapadu. Ovaj termin (lat. orientalis) prijevod je grčke riječi anatolikos koja također može značiti istočni, ali i izlazeći, odnosno imenice anatolē koja znači izlazak, u smislu planete ili zvijezde koja izlazi ili se diže iznad obzora i postaje vidljiva, što se uvijek dešava na istočnom obzoru. No, Robert Schmidt je pokazao kako se u astronomskoj terminologiji, pored toga što anatolikos označava izlazak iznad obzora, dakle planet na istoku ili istočnom obzoru, ista riječ se koristi i za izlazak planeta izvan dosega sunčevih zraka (kada planet također postaje vidljiv). Planet, dakle izlazi i postaje vidljiv na dva načina: kada se digne iznad obzora, ili kada se dovoljno odmakne od sunčevih zraka. Naprimjer, Teon iz Smirne kaže u djelu O matematičkim stvarima nužnim za čitanje Platona:

Izlazak (anatolē) se govori na više načina. Za Sunce i ostale zvijezde, prvo uzdizanje preko obzora se prikladno i uobičajeno naziva izlazak; a na drugi način i za ostale zvijezde, prvo pojavljivanje izvan zraka Sunca, koje također prikladno zovemo izlazak. ... Na sličan način, prvi silazak ispod obzora se naziva zalazak (dusis); ali na drugi način, prvi nestanak neke zvijezde pod zrake Sunca se zove zalazak, koje se prikladno zove i skrivanje (krupsis).

Sličan opis nalazimo i kod Gemina (Uvod u pojave, str 146), ali i kod Ptolemeja u djelu Pojavnosti zvijezda nekretnica. Ptolemej doduše izlazak i zalazak definira istočnim i zapadnim obzorom (na prvi način), dok položaj Sunca određuje da li je izlazak jutarnji ili večernji. Dakle, ovakvo korištenje izraza anatolikos svojevrsna je astronomska norma tog doba i u tom kontekstu zaista je imalo smisla prevoditi anatolikos, na latinski sa orientalis, dakle istočni.

Međutim, kada pogledamo tekst Paula iz Aleksandrije (14. poglavlje) vidimo kako on govori o heōioi anatolikoi i hesperioi anatolikoi, gdje heōs znači jutarnji ili istočni, a hesperos znači večernji ili zapadni. Ako ovdje čitamo anatolikos kao istočni vidimo kako je kasnije u srednjevjekovnoj astrologiji nastao cijeli niz pogrešnih tumačenja – odjednom se naizgled govori o "večernjem istočnom" (ako anatolikos prevodimo sa istočno, tj. orientalno) ili čak "zapadnom istočnom", što je naravno izazivalo mnoge zbrke, a zatim i neobična rekonceptualiziranja.

No, ako čitamo Paula u kontekstu druge gore spomenute norme, tada stvari postaju jasnije – anatolikos ovdje znači izlazak izvan blizine sunčevog sjaja, koji može biti s istočne strane (ispred Sunca ili s desne strane), dakle ujutro, ili sa zapadne strane (iza Sunca ili s lijeve strane), dakle navečer. Vidimo da se pojam anatolē ili izlazak, odnosno anatolikos ili izlazeći, u astrološkom kontekstu koristi za stanje planeta kada je dovoljno udaljen od Sunca da bude vidljiv, dok se naziv dutikos ili zalazeći odnosi na situaciju kada je planet "skriven" zrakama sunca odnosno preblizu je Suncu (+/- 15 stupnjeva od Sunca). U tu kategoriju po svemu sudeći ulazi i razdoblje skraćenog prelaska (oko promjera tj opozicije sa Suncem) jer planet, iako je vidljiv tijekom noći, nema vidljiv dodir sa zemljom (tj. obzorom), pa planet nekeko "visi" u zraku i ne dodiruje zemlju tj. obzor.

Ono što se već kod Paula također može vidjeti jest miješanje sa jednom kvalitativno drugačijom tehnikom, iako povezanom sa ciklusima ophodnje, a to je brzina planeta. Već smo spomenuli kako je brzina kretanja planeta važno svojstvo koje ukazuje na SNAGU (ili opseg) planetarnog djelovanja. Stoga kod Paula vidimo kako on uzima planet kao izlazeći samo do točke mirovanja (stacionarnosti). Dakle razdoblje hoda unatrag (retrogradnosti) odbacuje i ne smatra da ulazi u pojam anatolikos. Zapravo i ne pojašnjava kako bi tumačio razdoblje retrogradnosti, jer ga ne naziva ni zalazećim (dutikos).

Ako odvojimo te dvije tehnike (brzinu kretanja i faze ophodnje) tada bi mogli reći kako je cijelo vrijeme, od pojavljivanja izvan zraka Sunca (izlaska), pa sve do nešto prije promjera (opozicije), planet anatolikos ili izlazeći, te ima izvjesni intenzitet (napetost) za stvaranje nekih događaja ili ishoda. No, kako prilazi točki mirovanja, brzina mu opada, a zatim se i počinje kretati unatrag, što mu umanjuje snagu ili opseg stvari na koje može djelovati. Ako tome pridodamo kriterij da se dnevni planeti ushićuju kada su izlazeći ujutro (dakle "ispred" Sunca), a noćni planeti kada su izlazeći navečer (iza Sunca), možemo cijeli ciklus pojavnosti u odnosu na Sunce dosta precizno artikulirati u smislu stupnja i opsega aktivnosti.

Na kraju bi trebalo spomenuti da postoje još i druge posebne tehnike kojima se određuje da li je planet istočni ili zapadni. Ovdje više ne govorimo o pojmu anatolikos, jer smo rekli kako ćemo ga prevoditi kao IZLAZEĆI, već o pojmovima heōs i hesperos koji opisuju da li je planet više istočni ili zapadni. Naime, ako je planet u kvadrantu ili četvrtini ispred Sunca (i onom njemu nasuprot), tada je istočni. Ako je planet u onom iza Sunca i njemu nasuprot tada je zapadni. Na sličan način se spominje korištenje i četvrtina u odnosu na Ushod (AC), iako je moguće kako je ova druga dio kasnije tradicije. Ovi čimbenici mogu još pojačati kvalitete "istočnosti" ili "zapadnosti". Kod Ptolemeja se, naprimjer, istok i zapad u ovom smislu koriste za opće određenje vremena nastupanja djelovanje planeta: ako je planet istočno onda ranije iskazuje efekte, a ako je zapadno onda kasnije.

Značenje pojavnosti

Ostaje nam pojasniti sam pojam phasis. Ovaj pojam povezan je s glagolom phainō koji koji ima veze sa sjajem i svijetlom, ali ovdje više u smislu iznijeti na svijetlo, pojaviti se, objasniti itd. U svom participnom obliku daje riječi poput phainomenon (vidi današnju riječ fenomen) kao ono što se pojavljuje, pokazuje, postaje, bude očevidno i sl. U tom smislu se i phasis može prevesti kao pojava ili pojavnost ili pojavljivanje, dakle način na koji se nešto vidi ili pojavljuje. Kao takva jednako se koristi i kao naziv za mjesečeve "faze" (ili mijene) – a upravo je riječ faza izvedena iz riječi phasis. Ovdje, u astrološkom kontekstu, koristiti ćemo pojam POJAVNOST kao prijevod za phasis. Interesantno je kako se i u grčkom ista riječ povezuje s glagolom phēmi koji znači reći, izreći, govoriti – slično kao što se riječ java (u pojavljivati) može značiti biti na javi, vidljiv, ali se koristi i u riječima izjaviti, javiti se u smislu govora. Iako bi se o jezičnoj povezanosti ovih pojmova moglo raspravljati, mi si u nekom simboličkom razmišljanju svakako možemo dozvoliti reći kako ove pojavnosti zaista jesu "pojave koje govore" jer imaju poseban status u ciklusima ophodnje.

Dakle vidjeli smo kako su pojavnosti posebni trenuci u ophodnji planeta oko Sunca (a vidjeti ćemo uskoro i Mjeseca) i odnose se na prve izlaske i zalaske (prva i posljednja vidljivost planeta), na mjesta mirovanja, te na pojavnost nasuprotnog izlaska (akronična faza).

Primjene sklona

Govoreći o primjenama pojavnosti možemo vidjeti kako Ptolemej u III-12 govoreći o tjelesnom izgledu kaže:

Općenito kada su [vladari tjelesnog izgleda] istočni i čine jutarnje pojavljivanje uvećavaju tijela; kada rade prvo mirovanje čine ga snažnim i čvrstim; kada idu nasuprot, loših proporcija; kada u drugom mirovanje, [tijelo je] slabije; a kada zalaze neugledno, ali sposobno podnositi teškoće i pritiske.

Ptolemej o pojavnostima kaže i slijedeće (IV-6?):

...jer kada izlaze ili miruju uzrokuju napinjanje (epitasis) događaja, dok zalazeći i pod zrakama, ili kad izlaze u sumrak hodajući unatrag, uzrokuju popuštanje u događajima.

Ovdje spomenuto napinjanje i otpuštanje uobičajen je jezik tzv. intenzifikacije kvalitete – kvalitete ili kakvoće u klasično doba se opisuju kao nešto što može biti "više ili manje". Naprimjer, kvaliteta boje, npr. crvene, može biti više ili manje zasićena, a da je i dalje ista boja, crvena. Za razliku od toga, kvantitete ili kolikoće ne mogu se opisati na taj način – broj 3 ne može biti više ili manje broj tri, više ili manje od tri je neki drugi broj.

Drugim riječima, možemo uočiti i u astrologiji pažljivo razgraničavanje između intenziteta nekih kvaliteta s jedne, te snage ili jakoće kao kvantitete ili kolikoće, s druge strane. Nešto crveno tako može biti vrlo intenzivno ili zasićeno crveno, a da pritom pokriva vrlo malu površinu (kao količinu); slično i obrnuto. To se može primjeniti i na život rođenog: ako je npr. Hermes intenzivan u rođenju, pa netko ima talenat za pisanje, bolji čimbenici intenziteta davati će "intenzivniju boju" (biti će bolji, poznatiji, "uočljiviji" i sl). No koliki opseg, ili koliko područja njegovog života će to pokrivati, odrediti će drugi kriteriji, kriteriji opsega tj. snage planeta – možda će pisanje pokriti svo njegovo življenje (kao potpuni profesionalac), a možda će pisati samo u slobodno vrijeme ili samo u nekim razdobljima života.

Ili slično, za same planete (kao i za riječi u jeziku) možemo reći kako pokrivaju neki opseg značenja. Neko od tih značenja može jako odskakati i biti uočljivije (biti "napetije"), no opseg ostalih značenja tog istog planeta može biti veoma ograničen ili čak nepostojeći. Afrodita, naprimjer, može davati intenzivan umjetnički talenat, a da pritom osoba nema djeca, ljubavi i sl. I obrnuto, planet može pokrivati širok spektar značenja, no nijedno od tih značenja ne odskače (prosječan brak, prosječno s djecom, sitni umjetnički talenti i sl.). Ono što želim reći jest kako će Ptolemejevi uvjeti "napetosti" isticati izvjesni planet, no ako je planet istovremeno retrogadan (što je jedan od kriterija snage) možda će biti smanjen opseg, snaga ili širina tog isticanja. No, ovdje smo počeli ulaziti u neke detalje sinteze o čemu će više biti riječi u nekom drugom tekstu.

Mjesečeve tehnike i pojavnosti

Ostaje nam se kratko osvrnuti i na mjesečeve faze kao posebni slučaj pojavnosti ili faza. U stvari mogli bi reći kako je Mjesec paradigma pojavnosti ili faza koje su u slučaju Mjeseca i najočitije. Budući da je Mjesec brži od svih drugih planeta tada je i njegova ophodnja na neki način "obrnuta" i zbog toga specifična: naime prvo pojavljivanje mladog mjeseca kao tananog srpa pojavljuje se na zapadnom obzoru navečer, dok se zadnje pojavljivanje dešava na istočnom obzoru pred svitanje. Najčešće se Mjesec opisuje sa 7 pojavnosti koje korespondiraju sa 7 likova (aspekta) sa Suncem (vidi Paulo, Valent ). Kod Valenta nalazimo na još jednu školu podjele Mjesečevih pojavnosti na 11 pojavnosti. Nažalost, malo je objašnjenja o primjeni tih pojavnosti osim što su pobrojane. Najčešća praktična primjena mjesečevih pojavnosti svodi se obično na konstataciju da li je Mjesec u rastu ili padu. No u vezi Mjeseca su sačuvane i brojne druge tehnike koje vrlo vjerojatno sežu daleko u predhelenistička vremena, tako da bi gotovo mogli reći kako bi samo uz pomoć Mjeseca bi mogli načiniti dosta detaljnu analizu.

Jedna od najčešćih je prenatalna lunacija. Ovdje se radi o najbližem Mladom ili Punom Mjesecu prije rođenja. Dakle, ako je Mjesec u rođenju u padu tada najbliži pun mjesec prije rođenja određuje mjesto prenatalne lunacije. U slučaju Mjeseca u rastu položaj mladog Mjeseca prije rođenja određuje položaj lunacije. Ovo je iznimno važna tehnika koja se koristi veoma mnogo u helenističkoj astrologiji i smatra se jednom od 4 (para) najvažnijih točaka u karti (uz Ushod, Svjetla i Česticu Udesa). Nju ćemo detaljnije predstaviti u okviru tzv. općih analize rođenja.

Nadalje jedna misterioznijih mjesečevih tehnika su 3., 7., i 40. dan Mjeseca (vidi Valent X-xx). U njima promatramo položaj Mjeseca na ove dane nakon rođenja. Ovi dani imaju veze sa običajima u raznim kulturama za posebne obrede djeci na neke dane nakon rođenja, poput molitve porodilje nakon 40 dana. No isto tako postoje obredi na ove dane nakon smrti, recimo SEDMINA ili SEDMINJA koja je spomen na pokojnika na 7. dan. Ili, ČETRESE, koje se i danas bilježi recimo u nekim krajevima Srbije na 40. dan nakon nečije smrti. Slična bilježenja nekih dana nalazimo i u egipatskoj knjizi mrtvih. Naravno ako rituale nakon smrti shvatimo kao obrnutu tranzicija od rođenja možemo naslutiti povezanost. Zašto se koriste baš ti dani ostaje donekle zagonentno. Kod Valenta nalazimo jedno poglavlje opisa te tehnike, a jedna od osnovnih primjena je procjena važnosti rođenja i porijekla. Interesantno je kako Valent nudi jednu pojednostavljenu varijantu određenja položaja Mjeseca po kojoj se Mjesec smješta u s 2., 6. i 7. zodijak od svog natalnog položaja i tada gleda odnose sa ostalim planetima.

Za sada ćemo ove mjesečeve tehnike ostaviti otvorenima, ne ulazeći u njihove datelje do trenutka kada nađemo njihovu primjenu u konkretnim metodama.