U2egipt

Helenistička astrologija

Helenistički zodijak i vladarstva 2 - egzaltacije

Print | Category: Helenistička | Sunday, 03 June 2012 14:32 | Written by Slaven Slobodnjak |

sy21w40U drugom dijelu se bavim uzvišenjima (egzaltacijama) kao drugom vrstom vladarstva tj. prisnosti zodijaka i planeta.

 

UZVIŠENJA (EGZALTACIJE)

Uzvišenja su jedna od tehnika koju još nalazimo i u suvremenoj astrologiji, ali više na razini spominjanja nego ozbiljne primjene. Dakle i danas, kao i u helenistička vremena, imamo slijedeća uzvišenja: Sunce na 19° Ovna, Mjesec na 3° Bika, Kronos na 20° Vage, Zeus na 15° Raka, Ares na 28° Jarca, Afrodita na 26° Riba te Hermes na 15° Djevice (Porf. 6). Zanimljivo je kako Porfirije često kaže "oko" nekog stupnja pa je donekle pitanje da li se zaista govori o nekom pojedinom stupnju ili približnom području. No zapravo većinu primjena uzvišenja možemo koristiti na cijele znakove zodijaka bez da se obaziremo na same stupnjeve.

Grčka riječ je hupsōma, a znači upravo to, uzvišenje ili uzdignutost, kako u običnom smislu kao visine, tako i u moralnom smislu kao plemenitosti; ili znači biti iznad (ovo više u glagolskim oblicima). Za razliku od domova planeta uzvišenje imaju svoju suprotnost, tapeinōma, koja pak znači naprosto spuštenost, nizina, depresija. Glagolski oblik tapeinoō ima i značenja ponizivati, tlačiti, slabiti i sl. U suvremenoj i horarnoj astrologiji udomaćio se naziv "pad" za spuštenost, što sam nastojao izbjeći jer postoji cijeli niz važnih astroloških pojmova koji u korjenu imaju riječ pad ili padati (gr. piptō).

Veza domova i uzvišenja

Općenito se smatra kako uzvišenja imaju drevnije porijeklo od domova koje seže do Babilona ili Kaldeje. Neki zbog činjenice da uzvišenja imaju točne stupnjeve smatraju kako su njihovi položaji svojevrsna astrološka karta, točnije datumi helijakičnih zalaska u godini osnivanja babilonskog hrama . To je teza koja potječe od Cyrila Fagana. Drugi smatraju kako su uzvišenja alternativni (i stariji) oblik domova tj. domicilnih vladarstava. Ako su te hipoteze i točne onda je zapravo zapanjujuća njihova bliska veza sa domicilnim vladarstvima, jer sustavi koji se nezavisno razvijaju obično nemaju toliki stupanj međusobne povezanosti. Robert Schmidt je na temelju opisa kojeg nalazimo kod Porfirija otkrio čvrstu poveznicu između domova i uzvišenja tako da je gotovo nevjerojatno da bi ta dva vladarstva imali nekakvi nezavisni ili izolirani nastanak i razvoj.

Thema Mundi1-domicilNaime, Porfirije 6 nam nudi prvi dio te veze: on kaže kako su uzvišenja dnevnih planeta uvijek u trokutu (trigonu) spram jednog od domova dnevnih planeta (Sunce, uzvišeno u Ovnu je u trokutu prema Lavu; Zeus uzvišen u Raku, trokut Ribe; Kronos uzvišen u Vagi, trokut Vodenjak). Uzvišenja noćnih planeta su u šesterokutu (sekstilu) spram jednog od domova noćnih planeta (Mjesec, uzvišen u Biku, u šesterokutu sa Rakom; Afrodita, uzvišena u Ribama, šesterokut Bik; Ares uzvišen u Jarcu, šesterokut Škorpion). Robert Schmidt je u vezi uzvišenja uočio još jednu zakonitost za koju mi nije poznato kako ju je itko drugi primjetio. Logika je slijedeća: prvo možemo uočiti kako u Thema Mundi, karti kozmosa, mjesta uzvišenja padaju u tzv. upotrebljiva mjesta, odnosno u znakove koji gledaju (imaju aspekt na) Ushod (AC) u karti kozmosa tj. znak Raka. Dakle Blizanac, Lav, Strijelac i Vodenjak unaprijed otpadaju kao kandidati za uzvišenja jer "ne gledaju" (tj. ne aspektiraju) Ushod u znaku Raka, pa ne mogu imati uzvišenja.

Thema Mundi 1-egzaltacijeAko slijedimo Porfirijevo pravilo dolazimo do interesantnog procesa eliminacije. On kaže kako su uzvišenja dnevnih planeta u trokutu s jednim od njihovih domova. Sunce dakle ima mogućnost za uzvišenje u Ovnu ili Strijelcu. Strijelac otpada jer ne gleda Raka (inkonjunkcija modernim rječnikom), dakle Ovan je jedina mogućnost za uzvišenje Sunca. Zeus ima 4 mogućnosti: Rak i Škorpion (trokuti od Riba), te Ovan i Lav (trokuti Strijelca). Lav otpada, a Ovan je već dodjeljen Suncu kao jedina mogućnost. Kronos istom logikom ima mogućnosti za uzvišenja u Blizancima, Vagi (trokuti Vodenjaka), te Biku i Djevici (trokuti Jarca). Blizanci otpadaju jer ne gledaju Rak.

Za noćne planete gledamo šesterokute od domova noćnih planeta. Mjesec ima mogućnost za uzvišenje u Biku i Djevici (šesterokut od Raka). Afrodita u Ribama, Raku, te Lavu i Strijelcu. Zadnja dva otpadaju (jer ne apektiraju Ushod u Raku kako smo ranije objasnili). Ares ima mogućnost u Vodenjaku, Blizancima, te Djevici i Jarcu. Vodenjak i Blizanci otpadaju jer ne aspektiraju Rak.

No, čak i kad isključimo znakove koji nisu u "aspektu" s Rakom imamo po dvije ili tri mogućnost za uzvišenja planeta. Ovdje moramo imati neki dodatni uvjet. Pretpostavimo da Hermesu dodjelimo Djevicu kao uzvišenje. To bi opravdali ili time što Hermes nije ni dnevni ni noćni planet, ili time (kako Porfirije kaže) što mu je zraka (aspekta) slaba pa mora imati uzvišenje u svom znaku tj. domu (a Blizanac otpada jer ne vidi Raka), ili time što su mu domovi u četverokutu, ili bilo kojim drugim razlogom budući da Hermes uvijek ima neku posebnost ili anomaliju. Pretpostavimo dakle da je Hermesu dodjeljena Djevica kao uzvišenje. To nam eliminira nekoliko nabrojenih kandidat za uzvišenja. Kada uklonimo Djevicu jer smo ju pridjelili Hermesu, Mjesecu preostaje samo Bik, Aresu preostaje Jarac, dok Saturnu preostaje Vaga (nakon što je Bik pripao Mjesecu). Sa dva kandidata za uvišenja ostaju nam još samo Zeus sa mogućnošću uzvišenja u Raku ili Škorpionu i Afrodita u Raku ili Ribama. Za razrešenje nam treba još jedan uvjet. Naznaku tog uvjeta nalazimo u jednoj opasci kod Retorija koji kaže:

...kažemo da je Mjesec Usud svega i ono što Usud uzdigne ništa ne može spustiti, a koga Usud spusti ništa ne može uzdići.

Motiv svjetala kao "vladara svega" ili Mjeseca kao Usuda, Udesa ili Fortune svega nije neuobičajen motiv u astrološkim tekstovima. Ovaj citat bi mogli protumačiti tako da zodijak suprotan uzvišenju Mjeseca (dakle njegova spuštenost) ne može biti uzvišenje nijednog planeta. To nam omogućava da eliminiramo Škorpion kao mogućnost uzvišenja ijednog planeta i naša jednadžba dolazi kraju: maknuvši Škorpiona jedina mogućnost za uzvišenje Zeusa je Rak, a popunivši Rak jedina preostala mogućnost za Afroditu su Ribe. I to je jedini mogući način popunjavanja ili dodjele uzvišenja i razlog zašto su baš ti znakovi zodijak dodjeljeni kao uzvišenja.

Mislim da sada možete shvatiti zašto je teško prihvatiti kako su domovi i uzvišenja planeta nekakvi odvojeni sustavi koji su nezavisno nastali kada postoji ovakva, prilično kompleksna i jednoznačna povezanost. Teško je vjerovati da je ovo puka koincidencija.

Iz ovog možemo izvući i neke zanimljive hipoteze: budući da se sve ovo odvija u odnosu na znak Raka, a Mjesec je jedan od presudnih čimbenika, gotovo bi mogli reći kako su uzvišenja na neki način lunarni koncept (štogod u ovom trenutku značilo 'lunarno'). S druge strane govoreći o domovima planeta iznijeli smo hipotezu kako dodjela ima veze i s udaljenošću na kojoj planeti miruju (stacionarni su), što je povezno sa ophodnjom oko Sunca. Dakle, mogli bismo reći kako su domovi planeta, nekako više solarni koncept. A onda ćemo vidjeti kod međa kako se Sunce i Mjesec uopće ne pojavljuju već samo razdjeljuju vladarstva međa drugim planetima. Zasada ćemo ovo ostaviti kao hranu za razmišljanje.

Tumačenja uzvišenja

Proučavajući drevne tekstove uočiti ćemo kako zapravo nema opisa značenja planeta u uzvišenjima – za razliku od položaja u domovima i međama za koje postoje sačuvani opisi. Štoviše, možemo reći da se uzvišenja spominju gotovo isključivo kada se planet nalazi u vlastitom uzvišenju, što se smatralo kao dodatni veoma povoljni čimbenik. Drugim riječima, nije mi poznat primjer da se govori o "vladaru uzvišenja" tj. planetima u uzvišenjima drugih planeta, te da se analizira položaj "vladara" uzvišenja kao što se to radi sa vladarem doma ili međe, pa čak i trokuta. Izgleda kako je Ptolemej donekle otvorio mogućnost i za novo i drugačije korištenje uzvišenja u kasnijoj tradiciji, time što je uzvišenja koristio sa ostalim prisnostima za neku vrstu prebrojavanja ili bodovanja (almuten), pri čemu se gleda koji planet ima više vladarstva nad nekim planetom ili točkom. Na taj način su se "izjednačili" svi oblici prisnosti i pomalo se izgubila funkcionalna razlika među njima.

No, ono što nalazimo u primjeni uzvišenja neuobičajena je tehnika po kojoj uzvišenja formiraju izvjesne četvrtine ili "kvadrante" od znaka ili stupnja uzvišenja. Kod Valenta (vidi Val. III-4) nalazimo opis kvadranata u odnosu na uzvišenje planeta. Valent ih naziva "vjetrovima" no to je stoga što se u grčkom imenima vjetrova nazivaju strane svijeta (npr. boreios je ime sjevernog vjetra, ali i naziv za sjever kao stranu svijeta). Pa kaže kako je četvrtina koji prethodi uzvišenju sjeverna, a ona koja slijedi jest južna. Za slučaj Sunca, kada je Sunce u četvrtini od 19° Ovna do 19° Jarca kaže se da "ide gore ka sjeveru", te da je uzvišeno u visini; kada je u četvrtini od 19° Ovna do 19° Raka kaže se da "silazi sa sjevera"; u onoj od 19° Raka do 19° Vage da "silazi na jug", te u četvrtini od 19° Jarca do 19° Vage da se "uzdiže od juga". Nakon toga se u nekim primjenama mogu uspoređivati planeti i njihovi "vjetrovi", pri čemu je bolje kada planeti imaju "isti vjetar" ili isti smjer.

Pa ipak, postoje izvjesne sumnje u moguće miješanja koncepata. Kod Antioha (Antioh 3) nalazimo nešto veoma slično opisu upravo spomenutih vjetrova gdje se govori o spiralnom ili vrtložnom kretanju planeta "u dubinu".

I kako zvijezde gibajući se u dubinu zodijaka, spiralno su nošene tvoreći 4 lika: prvi, silazeći s najvišeg luka, kada se zove spuštanje uzvišenja; drugi, odatle do najdoljnjega, kada se zove spuštanje spuštenosti; treći, kada iz najdoljnje spuštenosti se uspinje prema sredini i kada se zove uzvišenje spuštenosti; a četvrti od sredine do najvišega i kada je zvan uzvišenje uzvišenosti. [...]Odatle govorimo o tvorenju dva otpuštanja veza: prvo, kada počinje spuštanje sa najvišega, <......>, koja su rođenome i opasni i zbrkani likovi. Slično, opasno je silazeći i uspinjući se sredinom – to je mjesto pomrčine; jer kad nastaje u tome i čini pun mjesec iz naše strane viđenja, izgleda da trajno trpi od pomrčine.

Ovdje on zapravo govori o kretanju planeta po širini ekliptike (sjeverno i južno od ekliptike). Kada je planet sjevernije od ekliptike tada je i više u odnosu na obzor, a kada je južnije tada je niže. Zato se 4 lika nazivaju spuštanje uzvišenja, spuštanje spuštenosti, a nakon najjužnijeg (i najnižeg) položaja slijede uzvisivanje spuštenosti, te uzvišeno uzvišenje. Pri tome se krajnji položaji (najsjeverniji i najjužniji) kritični, ali isto tako i srednji – tada planet ima širinu 0° i točno je na ekliptici, a to je mjesto gdje se dešavaju pomrčine. Grčko ekleiptikos je naziv za ekliptiku, suncopas, a znači doslovno u pomračenju ili u sjeni; a ekleipsis je naziv za pomrčinu (eklipsu). Naravno da mjesto pomrčine nije smatrano za nešto pretjerano dobro. No interesantno je kako Antioh te faze naziva "otpuštanjem veza" što ne zvuči tako negativno. Osim ako to možda shvatimo tako da stvari kada su na mjestu pomrčine postaju nekako nekontrolirane, dakle otpuštanje veza može značiti nestanak reda i povezanosti što može ponekad biti dobro u smislu oslobađanja. Valentova ideja (ukoliko je uopće njegova) intrigantna je budući da bi upućivala na hipotezu kako uzvišenja imaju nekakve veze sa planetarnim čvorovima (mjesta na ekliptici gdje planet prelazi iz sjeverne na južnu stranu u odnosu na ekliptiku, i obrnuto). No, to je zanimljivo na razini nekakve teoretske ili filozofske mogućnosti, jer astronomska stvarnost to opovrgava.

Ovdje, u Antiohovu citatu, koriste se iste riječi (ili izvedenice) – hupsōma i tapeinōma – kao i općenito za uzvišenja i spuštenosti kao vrstu prisnosti, pa je lako vidjeti kako je kasnije u tradiciji nastala određena zbrka. Tim više što se ovo poglavlje pojavljuje odmah nakon poglavlja o domovima i uzvišenjima pa je kasnijim prevoditeljima bilo logično povezati jedno s drugim. Iako bi se, naravno, mogli zamisliti nad mogućnošću da je koncept uzvišenja nastalo iz ideje kretanja planeta u dubinu (po širini). Kod Porfirija nalazimo i korak dalje: on govori o perigeios i apogeios (odatle astronomski termini perigej i apogej), no ne treba ih brkati sa suvremenim astronomskim značenjima – perigeios znači naprosto bliže zemlji, doslovno oko zemlje, dok apogeios znači dalje od zemlje. Pri čemu se udaljenost ne odnosi na astronomsku udaljenost od Zemlje u suvremenom smislu. Naime ako pogledamo prema jugu i promatramo kretanja planeta vidjet ćemo da, kada su iznad suncopasa tj ekliptike (gledano prema jugu), tada su zapravo sjevernije (ili više "prema sjeveru") nego kada su ispod suncopasa (kada su više "prema jugu"); također, ispod suncopasa bliže su (fizičkoj) zemlji, jer su "niže", a iznad suncopasa "dalje" su od zemlje, jer su "više". No, Porfirije u paralelnom poglavlju pokušava u nastavku ovo povezati sa pojavnostima (fazama) planeta u odnosu na Sunce (helijakičnim ciklusima) što astronomski ne funkcionira. Ostaje nam pitanje da li je ovaj dio poglavlja Porfirijev dodatak ili je nešto slično postojalo u izvornom Antiohovu tekstu.

Ovdje vidimo primjere moguće zbrke u prijenosu tradicije, iako je u njenom temelju opravdano pitanje zašto je planet u uzvišenju "uzdignut", zašto je uzvišen i u odnosu na što je visoko – očito da su si to pitanje postavljali i neki helenistički astrolozi. Valent na uzvišenja primjenjuje analogiju sa kretanjem planeta u dubinu (latitudu), dok Porfirije pokušava opravdanje naći u pojavnostima u odnosu na Sunce.

Nakon što objasnimo ostale prisnosti tj. "vladarstva" vratiti ćemo se na moguću primjenu uzvišenja u analizi karte...

 

Nastavak: Helenistički zodijak i vladarstva 3