U2egipt

Astrološke tehnike

Nekretnice 2 - izlasci, zalasci, parani

Print | Friday, 23 December 2011 21:55 | Written by Slaven Slobodnjak |

sy09w40U drugom nastavku nastavljam s astronomijom zvijezda nekretnica. Objašnjavam pojmove izlazaka, zalazaka, kulminacije zvijezda, te pojam parana. S malom povjesnom analizom...

Problem Položaj zvijezda

Ako sada pogledamo našu natalnu kartu (kao dvodimenzionalnu sliku kruga ekliptike) mi u nju ucrtavamo planete zanemarujući malo vertikalno odstupanje koje imaju kao latitudu odnosno kao treću prostornu dimenziju. Doduše neki astrolozi iz prošlosti, ali i danas, uzimaju u obzir vrijednost latitude i za planete, a to se najčešće koristi kroz tehniku paralela (kada 2 planeta imaju istu vrijednost latitude, što se uspoređuje sa konjunkcijom) ili kontraparalela (kada imaju isti iznos latitude, ali suprotnog predznaka, što se uspoređuje sa opozicijom). Većina astrologa to ipak zanemaruje zbog malih vrijednosti latitude, pa ćemo i mi ovdje privremeno tretirati planete kao da su na samoj osi ekliptike bez vertikalnog odstupanja tj. kao da imaju latitudu 0°.

Slika 4S druge strane, najvažnije točke u natalnoj karti su Ushod (AC) i Razneblje (MC). Ushod ili Ascendent je mjesto gdje krug ekliptike dodiruje obzor, dakle, to je mjesto gdje planet postaje vidljiv ili gdje izlazi. No kada je planet na AC-u to znači da i sam taj planet dodiruje obzor i da se nalazi NA samom tom stupnju ekliptike koji dodiruje obzor. Dakle i taj stupanj i sam planet dodiruju obzor negdje na istočnoj strani obzora (ne nužno točno na istoku).

Zvijezde nekretnice ne moraju biti na samoj ekliptici – one mogu biti veoma udaljene od samog kruga ekliptike, bilo sjevernije ili južnije. Tu se postavlja prvi problem: kako odrediti položaj tj. stupanj na ekliptici koji pripada nekoj zvijezdi? Mi dakle trebamo načiniti nekakvu matematičku projekciju položaja zvijezde kako bismo dobili stupanj ekliptike koji pripada zvijezdi (Slika 5, zvijezda označena sa B). Ovdje smo povukli "okomicu" na ekliptiku, ili točnije povukli meridijan kroz polove ekliptike i kroz zvijezdu, te potražili stupanj ekliptike koju takav meridijan (ili pravac) presijeca. No ako pogledamo zvijezdu B na Slici 5 vidimo kako se ona fizički ne nalazi na samom obzoru, iako njen projicirani stupanj ekliptike (A) dodiruje obzor (na Ascedentu je). Dakle, kada koristimo stupanje ekliptike zvijezde ona obično nema nikakav vizualni značaj budući da se može nalaziti ili skrivena daleko ispod obzora, ili visoko na nebu, tako da sama zvijezda ne dodiruje obzor.

Slika 5S druge strane moguće je da zvijezda bude upravo na obzoru istovremeno kada i neki stupanj ekliptike (Slika 5, zvijezde B i C), iako je njen projicirani stupanj ekliptike negdje visoko na nebu (ili ispod obzora) i uopće ne dodiruje sam obzor. Na Slici 5 vidimo kako zvijezde B i C dodiruju obzor istovremeno kada i neki stupanj Ascedenta (A) koji može biti veoma različit od projiciranih stupnjeva ekliptike zvijezde. No ovaj je položaj vizualno daleko značajniji jer i zvijezde, i sam AC (ili planet na AC-u), fizički dodiruju obzor kao granicu vidljivog i nevidljivog. U tom slučaju svojstvo zvijezda B i C je stupanj ekliptike koji istovremeno dodiruje obzor (A). Drugim riječima, postavlja se pitanje koji čimbenik smatramo važnijim: fizički doticaj zvijezde ili planeta sa obzorom (Slika 5) ili dodir matematički projiciranog stupnja ekliptike zvijezde sa Obzorom (Slika 4)? Ili da preformuliram pitanje, koje je astrološka primjena jedne odnosno druge metode.

Ovaj posljednji slučaj, kada je zvijezda fizički na obzoru istovremeno kad i neki stupanj ekliptike odnosno neki planet na tom stupnju, naziva se PARAN. Paran je skraćenica od grčke riječi paranatello koja znači suizlazak, ili istovremeni izlazak: zvijezda na obzoru izlazi istovremeno, suizlazi, s nekim planetom (ili nekim stupnjem ekliptike) koji je također na obzoru. Paran je dakle stupanj ekliptike koji dodiruje obzor kada je neka zvijezda točno na obzoru.

Upravo ovakvo korištenje zvijezda nekretnica seže u najdalju prošlost, još u mezopotamska ili najstarija egipatska vremena. Posebno je važan bio istovremeni izlazak zvijezde sa Suncem, jer taj je trenutak bilježio početak razdoblja vidljivosti zvijezde nakon što neko vrijeme nije bila vidljiva. Izlazak Sirijusa (ili paran sa Suncem) je u Egiptu bio i početak kalendara, a time i važna svetkovina.

Slika 6Problem sa paranima ili suizlascima jest u tome što izrazito ovise o zemljopisnoj latitudi, tj. položaju promatrača, pa je podosta nespretan za proučavanja položaja zvijezda ili njihovo bilježenje, dakle prije svega za astronomska proučavanja. U vezi toga je Ptolemej važan jer je donio veliku inovaciju - on je izumio metodu bilježenja ekliptičkog položaja zvijezde tako da je povukao pravac kroz polove ekliptike (nešto poput ekliptičkih "meridijana") i kroz samu zvijezdu, te izračunao gdje taj pravac sječe sam krug ekliptike (Slika 6, položaj A). To bi bilo nešto poput "okomice" kroz zvijezdu na krug ekliptike.

Ova metoda mu je omogućila da načini katalog zvijezda nekretnica u stupnjevima ekliptike koji ne ovisi o zemljopisnom položaju, i na taj je način Ptolemej u Almagestu izračunao položaje 1022 zvijezda. Tako se moglo bolje proučavati fenomene poput precesije tj. spore pomake zvijezda nekretnica (koje s pomiču za cca 1 stupanj svakih sedamdesetak godina). Koliko god ovo pridonijelo astronomskom proučavanju i katalogiziranju planeta i dalje ostaje pitanje astrološke primjene ovakvih stupnjeva, budući da je stupanj ekliptike zvijezde svojevrsna apstrakcija ili matematička projekcija koja zapravo nije vizualno uočljiv fenomen, za razliku od parana koji su veoma konkretni tj. vidljiv fenomen.

Upravo je ogroman Ptolemejev autoritet pridonio tome da su se u kasnijim vremenima sve više koristili ekliptički stupnjevi planeta. No sam Ptolomej u manje poznatoj raspravi o Pojavljivanjima zvijezda nekretnica, detaljno opisuje ono što danas zovemo paranima, tj helijakične izlaske i zalaske zvijezda nekretnica. Zbog toga bi mogli slobodno reći kako ni on sam nije koristio ekliptičke stupnjeve u astrološkoj primjeni, već su mu oni služili za astronomsku primjenu, naprimjer za katalogiziranje zvijezda.

Da stvar bude gora čuveni tursko-mongolski astronom Ulugh Beg (1394-1449), inače izumitelj Fahkri sekstanta, unosi novu metodologiju u proračun ekliptičkog položaja: on sada koristi polove ekvatora (za razliku od Ptolemejskih polova ekliptike), te povlači pravac kroz polove ekvatora i zvijezdu i gleda gdje taj pravac presijeca ekliptiku (Slika 6 položaj B). Vidimo da u odnosu na Ptolemejsku metodi postoji mala ali značajna razlika od par stupnjeva (ovisi o položaju same zvijezde).

Regiomontanus (1471-1528) preračunava kompletni Ptolemejev katalog zvijezda u nove vrijednosti i to ostaje do danas standard za računanje ekliptičkog položaja zvijezde. Čovjek može razumjeti zašto je to astronomski praktičnija metoda, no astrološki je ponešto nelogična: naime mi koristimo ekvatorijalne koordinatni sustav kako bi računali ekliptički položaj. To je miješanje dvaju različitih koordinatnih sustava! No miješanje ta dva sustava je jedan od velikih astroloških problema – mi i danas koristimo MC koji je presjek ekvatorijalnog meridijana sa ekliptikom, ali koristimo i AC koji je presjek obzora sa ekliptikom.

Odatle izvire i problem raznih sustava kuća koji se zapravo svode na pitanje kako podijeliti razmak između MC i AC. No, vidimo da MC i AC pripadaju različitim koordinatnim sustavima pa je zato gotovo nemoguće pomiriti ove razlike budući da miješamo 2 različita principa. Zato se kasnije u astrološkoj tradiciji javilo toliko različitih sustava kuća. Rani helenistički astrolozi su vjerojatno zato koristili kuće kao znak ("Whole sign"), pa je 10 kuća uvijek 10 znak, a pod Razneblje se redovno uzimala točka 90 stupnjeva od AC-a, pa se na taj način ne miješaju sustavi. MC kao meridijan se koristio odvojeno od sustava kuća.

No ako se vratimo zvijezdama nekretnicama vidimo imamo (bar) 2 moguća ekliptička položaja zvijezda. Čak i za zvijezde blizu ekliptike poput Regulusa čiji je ekliptički položaj na 29°42' Lava (po suvremenoj metodi), ekliptički položaj po Ptolemejskoj metodi ekliptičkih polova bio bi na 26°20' Lava. Vidimo da je razlika preko 3 stupnja. Za većinu ostalih zvijezda razlika je stupanj, dva, no budući da se u radu sa zvijezdama nekretnicama koriste vrlo mali orbisi od pola stupnja, ili maksimalno stupanj, vidimo kako ovo stvara dosta problema. Ako pak usporedimo sa stupnjevima parana, razlike u odnosu na ekliptički stupanj mogu biti i 30, 40 stupnjeva ukoliko je zvijezda udaljenija od ekliptike.

Ostaje pitanje zašto su astrolozi tako mirno prihvatili ovu promjenu koju je unio Ulugh Beg i Regiomontanus? Ptolemej je jasno razlučio astronomske kataloge od astroloških primjena. Kao što rekosmo, njegova mala rasprava o zvijezdama nekretnicama i dalje koristi suizlaske (parane). No bilo kako bilo, primjena vizualnih metoda poput suizlaska su do suvremenih vremena ostale u zapećku i gotovo se izgubila. Tek sa prijevodima Projecta Hindsighta (i spomenute Ptolemejeve rasprave), kao i još jednog važnog anonimnog teksta o zvijezdama nekretnicama iz 379 g.n.e. obnavlja se interes za parane. Pri tome je važnu ulogu odigrala i Bernadette Brady sa svojom knjigom "Fixed Stars" u kojoj se detaljno bavi primjenama parana. Taj interes je pojačan i sa razvojem astroloških računalnih programa, jer iskreno govoreći računati parane ručno može biti dosta zahtjevno. Zbog svega rečenog pogledajmo malo detaljnije što su zapravo parani.

Parani

Već smo rekli kako se pod paranom smatra kombinacija planeta i neke zvijezde, pri čemu se planet nalazi na jednoj od 4 osi (AC, DC, MC, IC), dok se zvijezda nalazi na istočnom (izlazi) ili zapadnom (zalazi) obzoru, odnosno na meridijanu (gornja ili donja kulminacija).

Slika 7Na Slici 7 vidimo moguće položaje zvijezda: Zvijezde A izlaze, B kulminira, C zalaze i D antikulminira.. Bilo koja kombinacija jednog od 4 položaja planeta (AC, DC, MC ili IC) sa zvijezdom na jednom od 4 položaja (A, B, C ili D) je paran. Uočimo kako zvijezda može izlaziti bilo gdje na istočnom obzoru (položaji A), kao što može zalaziti bilo gdje na zapadnom obzoru (položaj C), dakle ne nužno točno na istoku ili zapadu ili točno na ekliptici. Parani su mogući i između dva planeta ako je jedan, naprimjer, točno na MC-u, a drugi, naprimjer, na AC-u.

Važno je također reći kako se parani uzimaju u obzir čak i ako planeti (ili zvijezde) nisu točno u trenutku rođenja na osima, već da na dan rođenja čine takav odnos. Drugim riječima, pomaknemo li vrijeme rođenja do trenutka kada je, naprimjer, Venera točno na obzoru (tj. AC-u), za taj trenutak gledamo da li neka zvijezda izlazi ili zalazi, odnosno da li ima gornju ili donju kulminaciju; ili Veneru pomaknemo na trenutak kada je točno na MC-u i gledamo da li je neka zvijezda na obzoru ili meridijanu. Jednako tako i za ostale planete. Naravno da će nas posebno zanimati i da li neka zvijezda izlazi, zalazi ili je na meridijanu točno u trenutku rođenja. To će značiti da je zvijezda u paranu sa samim stupnjem Ascedenta (Ushoda) ili MC-a.

Korištenje položaja zvijezde na meridijanu (gornja i donja kulminacija) je ponešto upitno, barem što se tiče najstarije tradicije, jer izgleda kako je u stara vremena najzanimljivije bilo promatrati izlaske i zalaske zvijezda. Ptolemej tako spominje zvijezde koje kulminiraju, ali ih ne obrazlaže kasnije u tekstu, već detaljno opisuje kombinacije izlaska i zalaska zvijezda (posebno u odnosu na Sunce) koja naziva POJAVLJIVANJIMA (phasis). Bilo kako bilo, u suvremeno doba se pod paranom uzimaju kombinacije sva četiri položaja. Dakle, imamo zapravo 16 mogućih kombinacija:

  • Planet na Ascedentu (izlazi), a neka je zvijezda na istočnom obzoru (izlazi), zapadnom obzoru (zalazi), gornjem meridijanu (kulminira) ili na donjem meridijanu (antikulminira).
  • Planet na MC (kulminira), a neka je zvijezda na istočnom obzoru (izlazi), zapadnom obzoru (zalazi), gornjem meridijanu (kulminira) ili na donjem meridijanu (antikulminira).
  • Planet na Descedentu (zalazi), a neka je zvijezda na istočnom obzoru (izlazi), zapadnom obzoru (zalazi), gornjem meridijanu (kulminira) ili na donjem meridijanu (antikulminira).
  • Planet na IC-u (antikulminira), a neka je zvijezda na istočnom obzoru (izlazi), zapadnom obzoru (zalazi), gornjem meridijanu (kulminira) ili na donjem meridijanu (antikulminira).

Za početak ćemo radi jednostavnosti zanemariti na kojoj je osi sam planet, ali će nas zanimati točno na kojoj je osi sama zvijezda. Na taj način imamo samo 4 moguće kombinacije:

  • Planet na bilo kojoj osi (uglu), a neka zvijezda izlazi na istočnom obzoru (Slika 7, položaj A), zalazi zapadnom obzoru (Slika 7, položaj C), kulminira na gornjem meridijanu (Slika 7, položaj B) ili antikulminira na donjem meridijanu (Slika 7, položaj D).

Ova 4 položaja još iz helenističke tradicije imaju značenje životnih razdoblja. Tako naprimjer, ukoliko zvijezda izlazi u trenutku kada je neki planet na bilo kojoj od 4 osi, smatra se kako će djelovanje te zvijezde biti vidljivo od najranije dobi (a značajno i kroz cijeli život). Zvijezda koja kulminira (a neki planet na jednoj od 4 osi) stvarati će efekte u odrasloj ili zreloj dobi i nadalje. Zvijezda koja zalazi stvara svoje efekte prema starijoj dobi, dok zvijezda na donjem meridijanu (koja antikulminira) će stvarati efekte oko smrti i nakon smrti. Iako se ne precizira točno što bi značila srednja ili starija dob, ovo nam može dati prilično korisne informacije o tome kada će se neke kvalitete zvijezda manifestirati u životu. Naravno zvijezde nekretnice se uvijek koriste u kontekstu natalne karte i kvaliteta koje sami položaji planeti pružaju. Na samu primjenu parana u natalnoj karti vratiti ćemo se kasnije u drugom dijelu teksta nakon što objasnimo značenja samih zvijezda.

 

Nastavak: Nekretnice 3 - sinodički ciklusi