U2egipt

Blog - Opće teme

O krivnji, objašnjenjima i uzrocima

Print | Friday, 11 January 2013 13:36 | Written by Slaven Slobodnjak |

sy02Bw60Prošli su blagdani, preživjeli smo smak svijeta i možda nakon praznika osjećamo i malo krivnje - jer smo se prejeli, prepili, ulijenili... Pa eto malih lamentacija o pojmu krivnje...

 

Osjećaj krivnje u zapadnoj kršćanskoj civilizaciji postao je zapravo dio popularne kulture - svako malo u nekom filmu nađete poneki vic na račun kršćanske krivnje. Ona je izgleda od malih nogu kulturološki usađena u nas, bar u nama odraslim u rimokatoličkom okruženju. Krivnja ima mnogo lica, no izgleda kako neke druge kulture, pa čak i protestantski kršćani, imaju nešto manje problema s njome.

No zapravo je zanimljivo kako u javnom životu ljudi uvijek nastoje izbjeći priznavanje bilo kakve greške (ili krivnje) čak i kad su očigledne. Naprimjer nedavno gledah interview s Milanovićem gdje ga pitaju da li se osjeća odgovornim za to što su najavljivali minimalni rast gospodarstva, a zapravo je sve u padu. I mogao je reći da, precijenili smo se, pogriješili smo, bolje bi bilo da nismo davali takve najave i sve pet. Garantiram da bi dobio simpatije i mene i drugih. Umjesto toga on krene u objašnjenja, argumentiranja, priče, izgovore, izmotavanja... Baš Iritantno. Bil Clinton, kad su ga ulovili u vezi s Monicom Lewinski, isto je muljao i lagao a popularnost mu je padala, no kad je iskreno priznao što se desilo popularnost mu se počela vraćati. Ali oni su protestanti. Domaći "kršćani" (bez obzira što Milanović nije vjernik) bi sve napravili samo da ne priznaju da su u krivu.

Kršćanstvo to doduše rješava institucijom ispovijesti gdje možemo otvoreno i bez straha priznati svoje grijehe (tj. krivnje). Jer svi smo grješni i dobro je za savjest (iliti spasenje duše) priznati i prepoznati naše mane i greške. Slično tome, možda su zato vani popularne psihoterapije, koje često služe sličnoj svrsi. A i osobno znam da ljudi i na horoskope dolaze često kako bi se mogli izjadati, "olakšati dušu", poput nekakve ispovijesti ... U tom je smislu i astrologija korisna jer se ljudi otvore, popričaju o nekim temama - a to pomaže ljudima da se suoče sa svim svojim stranama, i dobrim i lošim.

No tu psihologiju krivnje vidite i u svakodnevnom životu. Kada čovjek ima neku manu uvijek će naći druge koji su još više takvi. Kada nešto pogriješimo uvijek ćemo naći nekog ili nešto tko je kriv za to. Ili ćemo uvijek tražiti izgovore, objašnjenja i sl. Mi smo kultura izgovaranja i nalaženja razloga, samo da se ne moramo okrenuti sebi, i sami sebi reći pogriješili smo.

U ekstremnim oblicima to se može razviti u čitave teorije urota, jer kao da moramo naći objašnjenje za sve to (loše) što se događa, pa makar našli skrivene i apsurdne teorije zavjera: tajna društva koja sve kontroliraju, židovi, komunisti, desničari, druge nacije ili rase, reptili, vanzemaljci, koji su krivi za sve... Naravno, "ja" je uvije dobar i nevin, pa moramo krivnju projicirati na druge. Osim ako se nešto dobro desi - e, onda smo samo mi zaslužni za to... Kad se nešto loši desi, npr pukne veza, onda ljudi redovno pričaju o tome što je sve ta druga osoba napravila, samo da ne dođemo do spoznaje kako smo mi možda i mi krivci (tj. uzrok) raskida veze ili problema u vezi. Kada prepoznamo svoj dio odgovornosti, lakše prihvatimo i tuđi pa nešto iz toga učimo. Većini ljudi se užasno teško suočiti sa sobom, posebno svojim manama, i radije ih projiciramo na druge nego da ih priznamo u sebi. A onda počinje bujati taj osjećaj krivnje... Zato je suočavanje i priznavanje ("krivnje"?) važan dio procesa iscjeljivanja i osobnog razvoja.

 

U astrologiji postoje znakovi i planeti koji su prividno skloniji osjećaju krivnje: Djevice kao da stalno osjećaju krivnju što nisu savršeni, pa stalno moraju objašnjavati stvari; Ribe (i Neptun) su slične, ali bez racionalnih objašnjenja, one idealiziraju stvari pa ništa nije dovoljno blizu idealima; Škorpioni (pa i Pluton) su skloni u svemu vidjeti urote, skrivene motive, i vole kopati po tome. Vage također moraju sve objasniti kako ne bi nastao sukob i neharmonija što u njima stvara osjećaj krivnje. Uranovi se ljudi često osjećaju krivi što su drugačiji, što se ne uklapaju. Rakovi u svojoj preosjetljivosti svaku riječ mogu doživjeti osobno i burno reagirati, a onda se osjećaju krivnju jer su nekog povrijedili. U stvari, mogli bi za svaki znak ili planet naći neki oblik krivnje kojima su skloniji.
Naravno krivnja nije stvar kozmosa, ali proces traganja za objašnjenjima možda jest...

Zanimljivo je kako grčka riječ za uzrok, aitia, znači nešto što je odgovorno za nešto drugo, dakle uzrok. No u pravnom smislu je to naziv i za onog ili ono što je krivo za nešto, za okrivljenog. Robert Schmidt je još prije desetak godina primijetio kako se u klasičnoj astrologiji (i filozofiji) pojavljuju ti motivi iz prava: aitia znači okrivljeni, kategoria slično znači optuživanje, aspekti su svjedočenja (marturia) i sl. Schmidt je čak imao jedan rad pod nazivom "Utjecaj pravne paradigme na razvoj logike" gdje analizira utjecaj tih pravnih/filozofskih termina na razvoj logike i jezičnih struktura.

A onda dolazimo do ideje kako je ta čudna opsesija s krivnjom možda u osnovi potreba da objasnimo uzroke stvari. Zapadni kršćanski (ali i znanstveni) svijet je opsjednut traženjem uzroka i objašnjenja (još od početaka grčke filozofije). To je naša najveća snaga i najveći problem. Snaga, jer imamo usađenu znatiželju, potrebu za objašnjenjem svega. Slabost, jer je teško prihvatiti stvari takve kakve jesu ako imaš usađenu potrebu da sve moraš objasniti; a kada nešto ne možeš objasniti dolazi do čudnih iracionalnosti (poput krivnje). Možda je zato kršćanstvo sa počelom vjere (u neobjašnjivo) ostalo tako dugo prisutno kao svojevrsni balans.

Dakle kao da postoji neka neobična veza između osjećaja krivnje i potrebe da objasnimo stvari, koja se kroz psihološke projekcije izvitoperi. I zaista, tanka je granica između potrebe da objasnimo stvari i sami sebi, da priznamo grešku ili manu, te s druge strane da to potisnemo ili projiciramo na druge pa se (svjesno ili nesvjesno) osjećamo krivi.
Osjećaj krivnje kao da se javlja kad osjećamo i znamo da je nešto loše, a nismo u stanji sami sebi reći: da, to je moj život i moja odgovornost, te se suočiti s time. Lakše je naći nešto ili nekog drugog tko je odgovoran. No mislim da je moguće prihvatiti odgovornost, a da se čovjek ne osjeća krivim. (Čačić bi se složio sa mnom, iako ja ovdje mislim na nešto sasvim drugo :-) )

 

Psihološki govoreći krivnja je po mom mišljenju jedan od najdestruktivnijih osjećaja koje možemo imati. A od rođenja nam se na svakom koraku nabija taj osjećaj: u školi te učitelji pred cijelim razredom izvedu na ploču da se osramotiš i osjećaš kriv, čim si po nečemu drugačiji svi ćete nastojati ukalupiti ili ti nabiti osjećaj krivnje, roditelji ti nabijaju krivnju ako želiš voditi svoj život.... I kako razriješiti te osjećaje krivnje?

Možda je razrješenje vrlo jednostavno: možda je dovoljno koristiti um, objašnjavati stvari, sagledavati stvari iz novih i drugačijih perspektiva. Mnoge psihoterapije rade upravo to: na razne načine vode ljude ka sagledavanje problema iz drugačije perspektive, čime izlazimo iz uobičajenog obrasca mišljenja i ponašanja, pa imamo novo objašnjenje ili razumijevanje stvari, koje ne zahtjeva "krivca" niti projekciju krivnje na druge. Kad vidimo i objasnimo nešto, te prihvatimo da je to dio nas, tada nam ne treba krivnja koja je zapravo zamjena za to objašnjenje koje nam nedostaje.

Drugo rješenje je naprosto prihvaćanje stvari ili vjera... To može biti dvosjekli mač jer puka vjera često odvede stvari u apsurdne situacije, a prihvaćanje nas vodi u konflikt sa samim sobom kada pokušamo prihvatiti ono što osjećamo da nije ispravno, a nemamo objašnjenje za to. No ponekad su stvari u životu naizgled vrlo iracionalne; ili još nismo u stanju sagledati stvari i objasniti ih, tako da nam jedino preostaje da ih prihvatimo ili vjerujemo u nešto neobjašnjivo - u protivnom ulazimo u krug strahova i krivnji ...

No čini mi se kako je zapravo oboje potrebno: moramo si objasniti stvari da bi u njih vjerovali. Ili obrnuto, moramo vjerovati ili prihvatiti stvari kako bi ih mogli jednom objasniti. I jedno i drugo zahtjeva iskrenost i otvorenost prema sebi. I jedno i drugo treba voditi integraciji i povezivanju konfliktnih dijelova naše ličnosti i života.
Kada se jednom suočimo sa svojim manama i priznamo neku grešku, tada možemo nešto naučiti iz tog iskustva, možemo i objasniti stvari ako smo iskreni. Kada se ne želimo suočiti sa sobom i negiramo mane ili greške, tada mi ne učimo iz iskustva i ne napredujemo (jer nismo u stanju objasniti stvari koje negiramo), a onda nas proždire krivnja i unutarnji sukobi.

 

Astrologija može poslužiti kao pomoć u traganju za objašnjenjima, sagledavanju stvari, ali se isto tako može pretvoriti i u projekciju i izbjegavanje. Znate ono: nisam ja pogrešio nego eto baš mi Saturn tranzitira ovo ili ono. Ili nisam ja loš nego imam Mars kvadrat Pluton pa eto napravim sranje... Nisam ja kriv, nego je kozmos kriv za to što ja radim i što mi se događa... No to je izbjegavanje suočavanja sa sobom, i nažalost, mnogim astrolozima astrologija služi baš za ovakve stvari.

Zato uvijek govorim da i astrologiju treba koristiti kao pomoć u sagledavanju situacija, prepoznavanju obrazaca i procesa, vođenju čovjeka prema boljem sagledavanju sebe sama... Razni ciklusi planeta, naprimjer, pomaže nam da povežemo naizgled različite događaje i nađemo unutarnji motiv. Jer dok god se bavimo s onim pojedinačnim "što" se događa mi nemamo objašnjenja, a tada bujaju osjećaji krivnje. Jer svi mi imamo savjest, a kad na život gledamo samo kao događaje koje donosi kozmos nećemo znati prepoznati ono fino tkanje koje povezuje sve te događaje - a to smo mi sami. Sa svim svojim vrlinama i manama, dobrim i lošim osjećajima i stanjima, i sa svojim osjećajem savjesti koliko god možda on bio skriven. Samo nam treba malo iskrenosti i otvorenosti u sagledavanju stvari.

 

 

Add comment

Security code
Refresh