U2egipt

Blog - Opće teme

Biti drugačiji...

Print | Sunday, 26 January 2014 16:58 | Written by Slaven Slobodnjak |

syB15Mala lamentacija o ljudima koji sebe opisuju drugačijima, ili kako pjesma kaže "totalno drukčiji od drugih". Što to znači? I kakve veze ima s Uranom, Neptunom i Plutonom... I što je sloboda za kojom svi težimo...

 

Često srećem ljude koji za sebe kažu da su "drugačiji". Obično time žele istaknuti da su posebni, osobiti, slobodni i time se žele izdvojiti ili istaknuti. Tinejđeri u odrastanju kroz takve razlike s drugima pokušavaju naći sebe, definirati sebe, a neki u tom traganju ostanu i do srednjih godina, pa i duže.

No od čega su drugačiji? Drugačiji od drugih? Pa svaki je čovjek drugačiji od svakog drugog čovjeka. Ta fraza skriva veliku zamku ako ne znamo što jesmo i prema čemu idemo. Ako smo drugačiji od svega tada zapravo nismo ništa, s ničim se ne identificiramo, nismo isti (ili slični) ničemu. Kao da se ne želimo sa ničim identificirati ili pripadati, pa uvijek idemo OD stvari. Tada ništa nije ni dovoljno dobro. To je situacija kada znamo što nećemo, ali zapravo ne znamo što hoćemo. Odatle moguće i negativnosti u životu, kriticizam, pa čak i depresija, usamljenost (čak i ako imate tisuće frendova na Facebooku:-))... Pa kada i nađemo nešto što nam se čini dovoljno drugačijim da se identificiramo, to ne traje dugo jer prije ili kasnije srećemo i mnogo drugih koji su takvi, pa stvari opet postaju obične. I tome nema kraja jer nitko nije toliko drugačiji da ne bi bilo još takvih ljudi. Čovjek bi pomislio da se slično privlači, ali ne nužno. U ovom slučaju po definiciji nije tako.

Takvo razmišljanje o sebi stvara privid individualne slobode, no moguće je da je takva sloboda zapravo samo bijeg od vezanosti i obaveza. U NLP-u postoji podjela psiholoških vrijednosti na one "od" i na one "prema". Naprimjer, težnja za zaradom može biti rezultat težnje "prema" novcu i sigurnosti koju on može pružati, ili pak može značiti težnju "od", tj. bijeg "od" siromaštva naprimjer. Većina psiholoških vrijednosti možemo individualno doživljavati na "od" ili "prema" način. Tako i sloboda može biti težnja "prema" nečemu (biti slobodan nešto napraviti) ili pak "od" nečeg, dakle bijeg od obaveza ili sputanosti ili ovisnosti i sl.

No što je strašno u vezanosti i obavezama? Obično mislimo kako obaveze ili norme sputavaju našu slobodu, posebnost, drugačijost. To ponekad može biti točno. No da li je loše pripadati nekom ili nečem (grupi, osobi, organizaciji pa čak i ideji...). Za "drugačiju" osobu prividno jest jer traži neke kompromise, obaveze spram drugih, ovisnost o drugima i sl. Ti nas kompromisi obično prisiljavaju na promjene ili modifikacije ponašanja koju takve osobe ne žele. A možda se u biti ne žele mijenjati ili se čak boje promjena u kojima se ne snalaze... Recimo kada netko nama blizak razmišlja suprotno od onog što mi mislimo. A takve nas situacije tjeraju da nađemo neko usklađenje ako želimo održati odnos. Ili u društvenim grupama ili organizacijama gdje netko ima drugačije ideje od onog što mi mislimo. Ili demokracija kao takva gdje ponekad pobjede na izborima i zakone donose ljudi ili stranke s kojima se ne slažemo. Na neki čudan način ti "drugačiji" i "slobodni" ljudi postaju ortodoksni i nepromjenjivi - ne žele se mijenjati ili usklađivati sa drugima, posebno, ne s većinom, pa poprimaju gotovo tiranska obilježja. Ako smo nepromjenjivi (ili neprilagodljivi), lako postajemo fanatici (čak i kada smo ultra liberalni), a to pojačava strah od tog drugačijeg, a onda dolazi i konflikt. Na neki način postajemo diktatori. S druge strane bi mogli reći kako nas obaveze prema drugima i usklađivanja s njima zapravo tjeraju na prilagođivanje drugima i preispitivanje sebe, pa čak i na konflikt sa sobom kroz koji možemo naći nove definicije sebe, pa i svog identiteta...

Sloboda bi trebala omogućavati da se mijenjamo s lakoćom, ali zapravo često ostajmo isti, obični, pa čak i ortodoksni u tome, jer zapravo bježimo od usklađivanja i promjena.

No što je sloboda? Da li je sloboda raditi što god poželim? Biti prepušten hirovima svojih raspoloženja i trenutnih utjecaja kojih nismo ni svjesni, a da ni ne znam što želimo i kuda idemo? I na kraju nas opet sputavaju i vežu naše trenutne želje, kao što nas na drugom kraju spektra mogu vezati i sputavati obaveze i ograničenja. Biti rob trenutnih želja, emocija i raspoloženja je puno gora vezanost od bilo kojih obaveza. To mi djeluje samo kao privid slobode.
Ili je možda sloboda biti ono što jesi, znati što jesi i kuda ideš - poznavati sebe i svoje granice i svoja ograničenja? Tada ni stvarne obaveze na tom putu nas ne vežu niti sputavaju jer mi idemo svojim putem...

 

Ta ideja "biti drugačiji" i "poseban" neobično sliči na astrološkog Urana kod kojeg je individualna sloboda ispred svega, a rušenje granica i konvencija su veoma naglašeni kod Uranskih ljudi. No bez jasne vizije to lako postaje kaos i anarhija. Zadnjih godina smo vidjeli dosta "revolucija" u afričkim zemljama, Siriji, pa sada i Ukrajina i Tajland, no svatko razuman postavlja pitanje što nakon što se sruši postojeći režim. Da li imamo cilj i viziju? Tako je i s buntovnim pojedincima, da li znamo što želimo jednom kada steknemo slobodu? Ili imamo samo neodređenu želju da budemo slobodni i svoji, a onda ćemo tobože vidjeti što dalje... Zato i tranziti Urana često naprave kaos u ljudskim životima jer ljudi nešto sruše (brak, zaposlenje i sl), ali zapravo ne znaju što će nakon toga...

No i Neptun ima veze sa slobodom - to je ona druga vrste slobode gdje se prepuštamo našim hirovima i živimo onako, kuda nas trenutak ponese, bez ikakvih obaveza i ograničenja. To na kratko može djelovati oslobađajuće i gotovo mistično iskustvo koje zahtjeva potpuno prepuštanje. I fino se prepustiti dobrim stvarima, no kad se nešto loše desi onda odjednom izgubimo vjeru i volju za prepuštanjem. No ovdje se opet traži izvjesna referenca u obliku formiranog centra našeg bića... A taj centar je također naša vizija života, i ako to nemamo (ili izgubimo) stvari postaju paklene jer su van kontrole i mi se utapamo u moru doživljaja. Ako izgubimo taj naš centar bića postajemo ljudi kameleoni koje definira okolina, a to je zapravo neka vrsta sociopatije. Zato su Neptunovi ljudi često eskapisti, i misle da su potpuno slobodni, no zapravo su robovi trenutaka i okružja. Kao što i narkomani misle da su slobodni i drugačiji, no zapravo se sve svodi na traženje slijedeće doze droge.

I onda Pluton izgleda kao taj koji nas tjera na suočavanje sa našim najskrivenijim dijelom i tim tajanstvenim centrom, te naizgled opisuje to stanje kada znamo što smo i kuda idemo, i beskompromisno djelujemo na tom putu. No on je i eliminacija svega lažnog i suvišnog. To liči na ono poimanje slobode kada znamo što smo i kuda idemo, a koje je krajnja vezanost, ali i krajnja sloboda istovremeno. No na tom putu svašta može izaći. Ako ste gledali kultni film A. Tarkovskog "Stalker" (nedavno je bio i na HRT-u), u njemu vidimo kako ta tajanstvena "Zona" koju traže likovi u filmu i koja (navodno) daje ostvarenje naših želja, pretpostavlja da znamo naše suštinske želje - u protivnom nas uništava. Dakle, ne ispunjava se svaka želja, već samo ona koja je suštinski naša. E sad, što je to, o tome filozofi i mistici raspravljaju tisućljećima... No u konačnici samo mi možemo to saznati o sebi... Ili, astrološkim rječnikom, ako Saturn nije strukturirao naših 7 osobnih planeta, ova 3 transcendentalna nose kaos, a ne smisao. A pogledajte i "Solaris" istog režisera koji govori o tome što se događa kada nam se ostvare naše (naizgled) najdublje želje – pa otkrijemo da zapravo to uopće ne želimo... Kaže narodna: "pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti"... Zato tranziti Plutona često stvore opsesije i intenzivne žudnje koje kad se ostvare (a tranzit prođe) odjednom počnemo shvaćati da to ni ne želimo. No Pluton uvijek daje neko obećanje spoznaje tog suštinskog – bilo kroz fokus na traganje, bilo kroz eliminaciju suvišnog, zastarjelog ili lažnog. Ni jedno ni drugo obično nije ugodno i lako, no u konačnici skriva naše osobno blago...

Ukratko, biti slobodan i biti drugačiji u sebi skriva ogromnu odgovornost, pa i obavezu, koliko god to zvučalo kontradiktorno. Ljudi često ne znaju što bi sa sobom čak ni kad odu tjedan, dva na odmor gdje nemaju nikakvih obaveza. Ljudi odlaze u penziju i ne znaju što bi sa sobom, pa si stvaraju izmišljene obaveze. Mladi ljudi izmišljaju svašta da bi popunili svoje slobodno vrijeme. Zato je nezaposlenost grozna - ne samo da nemaš sredstva za život, nego ni ne znaš što bi sa sobom, pa ljudi upadaju u kojekakve probleme kada nestane te strukture (čak identitet) koju daje zaposlenje. Stoga kada slijedeći put poželite biti slobodni ili pobjeći od nekih obaveza, ili pretumbati stvari, zapitajte se da li uopće znate što bi s tom slobodom? Što bi nakon što vam se to ostvari? Zato nikad nisam volio bajke koje završavaju sa "...i onda su zauvijek živjeli sretno". Uvijek mi se činilo da je to najvažniji dio: kako su živjeli, gdje, što su radili... A bojim se da mi baš tako pristupamo stvarima i u svakodnevnom životu: samo da se rastanem i sve će biti super; samo da se riješim ovog groznog posla i sve će biti super; samo da nađem stan i sve će biti super; samo da dobijem na lotu i sve će biti super... Ali ako unaprijed ne znamo što ćemo nakon toga napraviti, stvari nikad nisu super...

 

 

Comments   

 
0 # taty 2014-01-26 18:43
Vrlo točno. Nemamo dodir sa najdubljim Ja, negdje ga izgubismo, i zato znamo uglavnom što nećemo, a rijetko što stvarno želimo. Dobar tekst, sve stoji!
Reply | Reply with quote | Quote
 

Add comment

Security code
Refresh