U2egipt

Article Index

sy02w40U prvom dijelu teksta o planetima razmatram kako helenistički astrolozi pristupaju značenjima planeta, te se kroz jezik koji koriste se pokušavam približiti načinu na koji promišljaju djelovanje planeta.

Uvod

Planeti su svakako najtemeljniji alat svakog astrologa i svake astrologije od vremena nastanka astrologije. Iako se osnovna značenja nisu mnogo promijenila tijekom stoljeća, njihova primjena u metodama svakako jest. Helenistički su astrolozi obično sve nebeske objekte nazivali zvijezdama (astēr). To je uključivalo planete, Sunce i Mjesec, i zvijezde u današnjem smislu te riječi (zvijezde nekretnice). Ako bi se htjela naglasiti razlika u odnosu na zvijezde nekretnice koristili bi se pojmovi (najčešće participi) izvedeni iz riječi planēs, koja znači lutalica, a koja je u osnovi i naše riječi za planet. Na sličan bi se način za zvijezde koristila fraza aplanēs astēr, doslovno "zvijezda koja ne luta", dakle zvijezda nekretnica. Sunce i Mjesec također su nazivani zvijezdama, iako bi ih u specifičnom smislu zvali svjetlima (ta phōta), posebno kada bi htjeli istaknuti razliku u njihovom statusu. Riječ lutalica svakako naznačuje i moguću dimenziju nesavršenosti ili višeznačnosti samih planeta jer planēs znači i skitnica, beskućnik, dakle netko bez cilja, bez pravilnosti, što su često karakteristike ovog nesavršenog svijeta osjetilnosti naspram savršenosti i pravilnost idealnog svijeta ili kozmosa u cijelini.

Imena samih planeta identična su današnjima osim što su korištena grčka imena bogova za razliku od današnjih konvencija koje su prihvatile latinske nazive bogova za imena planeta. Zato sam se odlučio u izvornim tekstovima imena planeta prevoditi sa Kron (Saturn), Zeus (Jupiter), Ares (Mars), Afrodita (Venera) i Hermo (Merkur). Korištenje grčkih imena možda nas malo odvoji od naviknutih i rutinskih imena koja su zbog te navike pomalo izgubile svoje značenje. Ova naizgled manje bitna razlika ipak naznačuje jedno važno pitanje oko poimanja planeta: da li se radi o pukim imenima za nebeska tijela ili takva imena znače identificiraju bogova s nekim zvijezdama. Naznaku možda također nalazimo u jeziku. U tekstovima redovno nalazimo korištenje imena planeta u genitivu, naprimjer, kronova zvijezda (ho astēr tou Kronou) – čak se redovno ispušta "zvijezda" i nalazimo samo "kronova". To bi već upućivalo na postojanje posebnog odnosa između božanstva i nebeskog tijela, ali ne nužno i identifikacija. Već u platonovom Epinomisu nalazimo dvojbu: da li su zvijezde sami bogovi, ili pak samo slike tj. neki objekt slavljenja bogova, napravljeni od bogova samih. S druge strane, Sunce i Mjesec imaju posebni status i ne koriste se konstrukcije u genitivu kao kod planeta. To može biti stoga što grčke riječi za Sunce (hēlios) i Mjesec (selēnē) mogu označavati kako božanstva (iz predolimpijske tradicije), tako i sama nebeska tijela, što bi ipak upućivalo na izvjesnu identifikaciju. Sunce i Mjesec održavaju posebni status i u slučaju poetskih imena planeta, koja sva imaju veze s raznim oblicima sjaja ili blještavila – hēlios može značiti i sunčev sjaj (kao i ime božanstva), dok selēnē (ili božica Selena) dolazi od riječi selas koja znači svjetlo (mjesečevo), sjaj, oganj i sl. Ostali planeti imaju imena poput svjetleća (phainōn) za Krona, sjajna (phaethō) za Zeusa, vatrena (puroeis) za Aresa, svjetlonoša (phōsphoros) za Afroditu, te blistajuća (stilbō) za Herma (Porfirije 45, Antioh).


Djelovanje planeta

Jedno od osnovnih pitanja koje se pojavljuje u vezi planeta jest kako planeti djeluju, što čine i kako to čine, odnosno djeluju li izravno, uzročno ili nekako drugačije. U suvremenoj astrologiji popularno je "objašnjenje" Jungovska ideja sinhroniciteta, no to je čak i kod Junga samo naziv za određenu vrsta fenomena i nema detaljnijeg objašnjenja značenja ili načina funkcioniranja samog sinhroniciteta, pa to ne možemo zvati objašnjenjem, već prije samo opisom.

Neke od naznaka o djelovanjima planetima u helenističkoj astrologiji možemo opet dobiti iz jezika kojim se opisuju ta djelovanja. Ako pogledamo tekstove Porfirija i Antioha nalazimo ponešto drugačiju terminologiju od uobičajene kada govore o značenjima planeta. Oni koriste termine arhō i aphēgeomai za ono što planeti rade. Pojam arhō koristi se u smislu vladanja i iz njega su izvedeni uobičajeni nazivi za vladara (recimo Platon u Državi koristi ih kao naziv za vladare polisa), no taj se pojam gotovo nikad ne koristi (ili izuzetno rijetko) u kontekstu astroloških vladarstava - o tome ćemo nešto više reći u kasnijim poglavljima. U osnovi arhō znači početi, biti ispred, biti prvi pa odatle imenice za vođu, čelnika, pa onda i vladara. Time se približavamo i pojmu počela (arhē) koji je moguće najprikladniji ovoj primjeni, iako sam ga donekle izbjegavao koristiti zbog različitosti kasnijih filozofskih konotacija. Jacob Klein, ugledni platonist, sugerirao je važnost oba značenja, te je predložio prijevod (o)vladavajući početci, pa sam u nekim prijevodima slijedio tu ideju kroz frazu biti vladajuće počelo upravo zato što sadržava oba značenja. I u slučaju astrologije moglo bi se reći kako su planeti neka vrsta (vladajućeg) počela onoga što označavaju. To nam potvrđuje i druga riječ koja se koristi, a vrlo je sličnog značenja, aphēgeomai – dakle, voditi ili predvoditi odnosno upravljati. Ona je povezana s riječju hēgeomai (odakle dolazi i današnja riječ hegemon, iako izvorno nema toliko negativno značenje), a znači predvoditi, prethoditi ili voditi, pa onda također i biti vođa ili poglavar. Kao da se želi reći kako je planet vođa, predvodnik, ili pak počelo određene grupe značenja, odnosno da nekako upravlja njima.

Označavanje, tvorenje i... apotelesma

Stvari su nešto drugačije kod Vetija Valenta (I.1). Valent primarno koristi pojam sēmainō koji znači davati znak, dati znamenje, označiti, značiti. Ova riječ, i njoj srodne, veoma se često koriste u astrološkoj literaturi i zapravo nas navode na pitanje što zapravo znači davati znak ili označavati tj. significirati. Poznata je Heraklitova izreka o delfskim proročištima za koja kaže da niti izriču (otkrivaju) niti skrivaju već samo daju znakove . To nas upućuje na posebnu kategoriju proročkih poruka, znamenja i označavanja, koja je drugačija od običnog govora (logosa), a što bi se moglo primijeniti i na astrološka tumačenja. Ali to nas s druge strane približava jezičnim i logičkim teorijama označavanja, posebno u kontekstu stoičke filozofije koja ima veoma karakterističnu teoriju znakova i logiku. Vjerujem da nije slučajno kako su Valent i većina astrologa tog doba, bili upravo stoici. Vidjeti ćemo kako problem označavanja planeta ima mnogo sličnosti sa jezičnim pitanjima referencije i smisla riječi, odnosno njihovom ekstenzijom i intenzijom.

Zanimljiva je moguća veza riječi sēmainō sa gore spomenutim arhō i aphēgeomai. Naime sēmainō također može značiti davanje zapovjedi ili zapovjedati, u smislu davanja znakova od strane vojvode (ili vođe, čelnika) svojoj vojsci za izvjesnu radnju (naprimjer napad). Zato bismo mogli reći kako i planeti, koji jesu predvodnici, vladari, daju znakove za određene stvari, ili označavaju nešto kao određenu stvar ili stanje, što je bitno drugačije poimanje negoli ideja uzročnosti koja bi ukazivala kako planeti izravno nešto uzrokuju i stvaraju. No, još je otvoreno pitanje što je to što planeti označavaju: stvari, ljude, događaje, ili, kao u jeziku, smisao, odnosno neke paradigmatske uzorke fenomena u ljudskom životu? Mogli bi u gornjem smislu reći i kako daju znakove za početak nečega u vremenu, pa bi događaje mogli tretirati kao procese u vremenu. Na ovo pitanje ćemo se stalno vraćati tijekom razrade metoda helenističke astrologije.

Apotelesma

Već kod Valenta korištenje termina nije toliko strogo, pa će se povremeno koristiti i drugi pojmovi, poput poieō, koji znači tvoriti, stvarati (što je možda bliže nekakvom kauzalnom shvaćanju), ili riječ apoteleō. Ova druga riječ od posebnog je interesa za astrologe jer se veoma često koristi u astrologiji. Apoteleō znači dovršiti, izvršiti, ispuniti, rezultirati, dogoditi se. Ona zapravo znači veoma slično kao i riječ teleō koja joj je u osnovi, i srodna je imenici telos koja može značiti svršetak, kraj, ali i cilj, svrha. No, u astrološkom smislu apoteleō opisuje radnju koja dovodi do posljedica ili rezultata astroloških djelovanja, pa se glagol može prevoditi sa stvarati ili proizvoditi nešto. Taj rezultat djelovanja se naziva apotelesma, dakle ishod, rezultat, posljedica, ali i naprosto događaj. Riječ događaj (dogoditi se) preko starog slavenskog korijena -god zapravo povezuje svoje vremensko značenje (kao u godina) sa značenjem cilja (kao u pogoditi). Dakle, treba imati na umu kako ta vrsta aktivnosti stvaranja ili proizvođenja ipak ima veze sa nekom vrstom dovršavanja, kompletiranja ili dosizanja nekog cilja, svrhe (i to u vremenu), što predstavlja izvjesno zaokruživanje ili ispunjavanje. Važno je i napomenuti da se sve to odvija u vremenu, a vrijeme je također predmet, čak primarni, astrološkog proučavanja. Dakle, pojam apotelesma u astrologiji znači naprosto događaj (kao ishod), ali naravno u ovom smislu dovršavanja, ispunjavanja ili izvršavanja.

Ovdje bi mogli anticipirati helenističke metode prognoze u kojima vrijeme nekog događaja nije neki trenutak u vremenu kao kod suvremenih metoda, već određeno razdoblje koje se ispunjava podrazdobljima; ili, svaki događaj serija je zbivanja koji kompletiraju nešto ili čine cjelinu. Događaj je dakle izvjesno ispunjavanje, dovršavanje, dosizanje cilja (ili čak svrhe), a koji je označen onim za što planet daje znakove – poput vladara koji daje znak za napad koji će trajati do svršetka ili dosizanja cilja tj. pobjede.

Na važnost riječi apotelesma ukazuje i činjenica da se često čitave astrološke rasprave, čak i sama astrologija naziva pojmom apotelesma ili apotelesmatika. Riječ apotelesma ima i zanimljivo starije značenje kao zadnje ili zaključne radnje nekog religijskog ili mističnog rituala (naprimjer gašenje svijeće po svršetku rituala ili nešto slično). No, ta radnja zapravo je više svojevrsni zaključak koja označava kraj, a može i ne mora biti sama svrha ili cilj tog rituala. Dakle, to ne mora nužno značiti kulminaciju ili vrhunac rituala – štoviše, vrhunac obično nastupa nešto prije. U tom smislu i astrološki ishodi nisu nužno vezani za kraj ili početak nečega, za razliku od onog kako mi danas obično razmišljamo o stvarima. Naime, mi često doživljavamo početak nečega kao ključni događaj, a čak i u filozofskom smislu ono što je prvo doživljavamo kao svojevrsni uzrok svega što slijedi, dok ono zadnje kao svrhu ili cilj. Ovdje nam se otvara jedno novo poimanje procesa ili događaja u vremenu: označeni početak i kraj nisu uzrok i svrha već svojevrsne granice označene od planeta.

Zanimljivo je kako analogno pojmu apotelesma kao kraja ili ishoda postoji i riječ za početak, katarchē. Ona se sastoji od ranije spomenute riječi archē, početak, te prijedloga kata, a katarchē osim značenja početka ima i značenje prve radnje ili čina u nekom ritualu (naprimjer paljenje svijeće na početku rituala). Ponovo kao da se riječju katarchē donekle želi načiniti razlika od uobičajene riječi za početak (archē) – ovaj početak nije uzrok ili počelo, već svojevrsna naznaka ili znak za nešto što tek treba doći. Oba termina kao da govore o drugačijem počelu djelovanja i utjecaja, nekakvom okviru (možda i vremenskom) koji se ispunjava nečim (događajima), a koji se ostvaruje kroz svrhu koja se pojavljuje tek po ispunjenju i kompletiranju onoga između znakova za početak (katarchē) i završetak (apotelesma). Kasnije ćemo se susresti i s pojmom chrematistikos koji kao da opisuje stanja između ovih početaka i dovršenja. Osim toga, riječ katarche također se koristi kao naziv za vrstu astrologije (katarhička), onu koju danas zovemo elekciona astrologija (astrologija u kojoj određujemo najpovoljniji trenutak za početak nečega, ne nužno rođenja čovjeka). No, ovdje treba spomenuti da i pojam UZROKA koji ima puno šire značenje od danas uobičajeno prihvaćenog. Danas mi pod uzročnost smatramo nešto što stvara ili pokreće nešto, dakle neko počelo (archē) promjene, ono što čini promjenu ili stvaranje nečega, a redovno se poistovjećuje s onim prvotnim po čemu se nešto događa. No to je samo jedan od načina poimanja uzročnosti – kod Aristotela nalazimo još tri vrste uzroka uz ovu spomenutu: jedna je ono iz čega nešto nastaje, materija ili materijal; druga je oblik, izgled ili forma stvari; a treća je (nama možda i neuobičajeno) upravo svrha (telos) ili "poradi čega" nešto nastaje. Sada već možemo naslutiti i neke paralele između ovih naziva – telos i apotelesma ili archē i katarchē – koje očito nisu slučajne, a na koje ćemo se često vraćati u ovoj i idućim knjigama.


Značenja planeta

Vratimo se astrološkim opisima planeta. Sama značenja (signifikacije) planeta nemaju neku posebnu specifičnost i slična su u većine autora (vidi Valent I-1, Antioh, Porfirije). To su mahom nabrajanja životnih fenomena koja mogu biti manje ili više opširna, a sa sa povijesnim odmakom ti opisi obično postaju sve duži. No, svakako se može uočiti izvjesna neobičnost u samoj metodologiji helenističke astrologije. Naime, u analizi karte postoji cijela grana analize u kojoj se analiziraju specifične teme u horoskopu (naprimjer, brak, djeca i sl.) i gdje se načelno neki planet (ili čak više njih) uzimaju za signifikatore neke teme, poput svojevrsne polazne točke za analizu te teme. Naprimjer, za pitanja braka analiza počinje s Afroditom ili Mjesecom, koji se također koriste i za temu djece. Ali te dvije teme još su uvijek prilično daleko od cijelog niza nabrojanih značenja koji se općenito pripisuje Afroditi ili Mjesecu. Drugim riječima, cijeli niz pobrojanih značenja nemaju izravnu primjenu u samoj tematskoj analizi i možemo se zapitati čemu služe ta nabrajanja i zašto se u tematskoj analizi koriste svega dva, tri značenja? Stiče se dojam da postoje primarna i sekundarna značenja – primarna koja se koriste u analizi tema kao početna točka, a sekundarna kao dulja lista mogućih značenja, možda za generiranje kombinacije značenja. Možda bi se moglo reći kako su sekundarna značenja samo mogućnost koja je prisutna u nekoj karti u ovisnosti o drugim čimbenicima (npr. vladarstvu kućom, ili aspektima s drugim planetima i sl.). Slično kao i jeziku, referencija neke riječi može imati veoma širok spektar konkretnih referenata, tako da pitanje smisla značenja riječi (ili planeta) ovisi o drugim čimbenicima (konkretnim metodama). Da li je kasnije širenje liste tih značenja naprosto naknadno gubljenje izvornih počela pomoću kojih se dolazi do konkretnih tumačenja ili je ipak imalo neko drugu ulogu ostaje nam tek vidjeti.

U vezi toga postoji mogućnost kako se tu radi o dvije škole (ili dva dijela) u pristupu analizi karte. Ptolemej (pa i Valent) bi mogao biti predstavnik jedne škole koja se primarno bavi postavljanjem počela metoda i značenja, dakle svojevrsni UOPĆENI PRISTUP kojeg sam Ptolemej stalno ističe, a koji ne ulazi u detalje raznih konkretnih značenja planetarnih kombinacija, već nastoji postaviti načela analize rođenja. U tom smislu Ptolemej planetima dodjeljuje samo neka načela, naprimjer kvalitete vrućeg, hladnog, suhog i vlažnog. Drugu bi školu mogli nazvati METODOM MIJEŠANJA, kojoj su karakteristični opisi svih mogućih značenja planeta i njihovih kombinacija ili nekih drugih astroloških čimbenika – dakle, mnoštva se značenja miješaju i kombiniraju u opise međuutjecaja tih čimbenika. To bi moglo biti povezano s listom gore spomenutih sekundarnih značenja planeta pomoću kojih se kombiniraju značenja 2 ili više planetarnih značenja u jednu cjelinu.

Postoji dosta, često djelomično sačuvanih opisa, u kojima su opisane kombinacije planeta u aspektima, kombinacija planeta i njegovog vladara, kombinacije planeta na osima i sl., a kojima više helenističkih autora pripisuje veliku starost. Pitanje je da li postoji neki ključ ili pravilo po kojem se stvaraju ta značenja, a da to nije puko miješanje značenja pojedinih planeta u kombinaciji, kao što se to dešava i danas. Izgleda da su neka pravila postojala, ali su se dosta rano izgubila. Naime, ponekad u tekstovima tih opisa (često usred opisa neke kombinacije) možemo naići na kratke opaske koje pojašnjavaju na što se ti opisi odnose, ili pod kojim uvjetima se primjenjuju. Zanimljivo, postoje slučajevi kada nalazimo gotovo isti tekst par stoljeća kasnije u kojima tih opaski više nema u tekstu! Da li se to dešavalo zbog nerazumijevanja prevodioca ili možda namjernog prikrivanja - jer nije rijedak slučaj da autori kažu kako namjerno pišu nerazumljivo kako bi zaštitili znanje astrologije. Kako ćemo vremenom razrađivati konkretne tehnike vidjeti ćemo kako oba pristupa, i onaj opći, i onaj miješanja, imaju svoje mjesto u analizi života osobe, ali u različitim kontekstima.

Spomenuti Ptolemejev pristup u mnogim se metodama svodio na postavljanje 4 kvalitete (vruće-hladno, suho-vlažno) kao počela djelovanja planeta u mnogim astrološkim metodama. U tom smislu on opisuje počela planeta upravo uz pomoć dvije takve kvalitete pri čemu je jedna primarna, a druga sekundarna. Te kvalitete on naziva moćima ili možnostima (dunamis). To je na tragu Aristotelovih opisa generiranja 4 elemenata iz parova kvaliteta, ali ipak bitno drugačije jer ih Ptolemej ne atribuira planetima kao parove opreka. Ova je doktrina bila iznimno utjecajna sve do suvremenih vremena. No, treba reći kako je pridjeljivanje tih kvaliteta planetima jedna od Ptolemejevih inovacija koju nigdje ne nalazimo kod ostalih helenističkih astrologa (osim kod onih koji žive nakon njega). S druge strane, iako se smatralo kako je Ptolemej svoja objašnjenja stvarao na temelju Aristotelovih ideja o nastajanju elemenata (O nastanku i nestanku), aristotelovi opisi promjena elemenata jedne u druge se ne uklapaju u kasniji astrološki opis poretka elemenata u zodijaku. Kada tome pridodamo stoičke opise nastanka materijalnih tijela koji se također ne uklapaju u kasnije prihvaćene astrološke opise planeta i elemenata, dobivamo popriličnu zbrku koja se stoljećima održala upravo zbog Ptolemejeva autoriteta i pokušaja da se astrologija uklopi u Aristotelov filozofski sustav. Ono što se nitko nije dosjetio jest da Ptolemeju možda ni jednan ni drugi pristup nije bilo na pameti.

U vezi značenja i korištenja planeta mogli bi napraviti paralelu sa jezicima: stari jezici poput grčkog, imaju relativno mali broj osnovnih riječi, ali njihovo značenje može biti bitno drugačije ovisno o gramatičkoj strukturi rečenice. Suvremeni su jezici skloniji korištenju novih riječi, nauštrb kompleksnih gramatičkih struktura. Ako pogledamo jezike poput engleskog vidimo kako broj riječi drastično raste, dok je sama gramatika zapravo pojednostavljena. Kao da se sličan proces desio u astrologiji: stara, helenistička astrologija visoko je kontekstualna, značenja planata i kombinacija ovise o nizu uvjeta u karti i postoje složene metode o kojima ovisi tumačenje; suvremena astrologija gotovo da i nema takvih složenijih metoda, ali vidimo konstantno povećanje broja "riječi". Stalno se uvode neke nove točke (poluzbrojevi, planetarne kombinacije i sl), nova tijela (asteroidi, kentauri, transneptunski planeti i sl.), povećava se broj "aspekata" na n-te harmonike itd. Naravno da ne mislim kako je ijedan od tih pristupa apriori bolji ili lošiji – svaki od njih ima svoje mjesto ili primjenu. No ovdje, u helenističkoj astrologiji, pokušati ćemo dokučiti nešto više o toj gramatici, te ju pokušati primjeniti, ali i prilagoditi današnjem vremenu.

 

2.dio: Planeti u helenističkoj astrologiji 2