U drugom dijelu se bavim opisom planeta kako ih nalazimo kod Vetija Valenta u 1. knjizi. Detljnije analiziram strukturu kraja 1. poglavlja prve knjige gdje Valent daje šture, ali ipak intrigantne opise značenja planeta.
Struktura značenja kod Vetija Valenta
Pogledajmo sada strukturu značenja koju nalazimo u tekstovima. Ovdje ćemo uzeti opis Mjeseca iz 1. poglavlje 1. knjige Vetija Valenta kao primjer takvih opisa .
Mjesec, rođen refleksijom sunčeva svijetla, te posjedujujući nepravo svjetlo, označava pri rođenju čovjekov život, tijelo, majku, začeće <...> , osobnost, božicu, zajednički život ili legalni brak, njegovateljicu, starijeg brata (ili sestru), održavanje kuće, kraljicu, gospodaricu, posjed, udes, grad, okupljanje masa, prihode, rashode, dom, brodove, život u inozemstvu, lutanja (jer nema izravnost kroz Raka).
Od dijelova tijela vlada lijevim okom, želucom, grudima, mjehurom, slezenom, moždinom (jer stvara i vodenu bolest), te vlada suštinom srebra i stakla. Noćnog je sklona, svijetlo zelene boje , a slanog ukusa.
Prvi su dio uobičajena nabrajanja značenja koja smo već spominjali. Tu nema značajnijih odstupanja i zapravo se prati uobičajeni obrazac značenja, iako od autora do autora postoje manje razlike.
Zatim se spominju dijelovi tijela kojima planet vlada što je također uobičajen dio značenja koji vjerojatno vuče korijene iz drevne medicinske astrologije koja seže u predhelenistička vremena. Zanimljivo kako tu Valent prelazi na riječ kuriō, vladati, koja se obično koristi u kontekstu astroloških vladarstava, ali koju izbjegava tijekom nabrajanja općih značenja gdje koristi riječ označavati (sēmainō). Kod Porfirija i Antioha ti su opisi u zasebnim poglavljima, pri čemo oni koriste riječ dodijeliti – dakle planetima je dodjeljen pojedini dio tijela.
Nakon toga slijedi lista vladavina planeta nad materijalima ili metalima, zatim nad bojama, te nad ukusima, što je na prvi pogled pomalo neobično, no to se također nalazi kod većine autora. Tek puno kasnije ove su se dodjele eksplicitno opisivale kao dodijele svih vrsta percepcija (okus, miris, vid, sluh itd.) pojedinim planetima (pa i znakovima), što je moguća ideja u pozadini ovih dodjela. Uostalom Sunce i Mjesec često se nazivaju organima percepcije kozmosa, pa ne bi bilo nemoguće da i ostali planeti imaju svoju ulogu u tome. Sličnost planetarnih djelovanja s percepcijom ima i puno dublje značenje, posebice ona s vidom jer ćemo vidjeti u poglavlju o "aspekatima" kako postoji niz pojmova u vezi gledanja koji opisuje ovu vrstu planetarnih odnosa.
I konačno, Valent u svojim opisima spominje pripadnost planeta sklonu, što ćemo uskoro posebno raspraviti.
Sućine planeta
Nakon što je opisao sve planete, prvo poglavlje o planetima kod Vetija Valenta završava veoma zanimljivim i pomalo višeznačnim odlomkom kojeg vrijedi zasebno proanalizirati jer nam daje neke važne naznake po pitanju djelovanja planeta.
Kada su dobrotvori na [svom] mjestu i prikladno položeni proizvode posebna svojstva, a u skladu s vlastitim svojstvima i naravi zodijaka, sa dodatnim miješanjem [zbog] svjedočenja ili prisutnosti svake zvijezde; no kada bi krivo pali otkrivaju suprotno. Slično, kada zlotvori opredmećuju na [svom] mjestu i [svog] sklona, donosioci su dobrog i pokazivači su viših položaja i napredovanja; no kada bez razmjene, proizvode propadanja i optuživanja .
Fraza na mjestu jest pojam epitopōs koji to i doslovno znači: biti u ili na mjestu. No, način na koji Valent koristi tu riječ, posebno na konkretnim primjerima natalnih karti, upućuje da se fraza biti u svom mjestu zapravo koristi u značenju biti u vlastitom zodijaku. Riječ prikladno je grčka riječ kalos koja ima veoma širok spektar značenja: lijepo, profinjeno, dobro, prikladno. To je ovdje i opći astrološki naziv koji bi trebao opisivati niz uvjeta po pitanju položaja planeta prvenstveno u kućama. Naravno, u pozitivnom smislu – negativno značenje dolazi kasnije u frazi krivo pasti što je grčka riječ parapiptō.
Miješanje je naziv koji se često koristi za stvari, žive i nežive, koje su mješavine elemenata koji su načela materijalnog svijeta i egzistencije. No isto se tako koristi za opis mješavine duše, što je preko latinskog postao pojam temperament. Treba imati na umu da je u stoičkoj filozofija duša također "materijalna", odnosno ona je mješavina posebeno fine materijalne supstancije. (Peti element jest često, ne uvijek, nekako povezan sa "materijalom" duše, za razliku od 4 elemenata koji su grublji "materijal" tijela.) Svjedočenje je najčešći naziv za ono što današnji astrolozi zovu aspektima, a prisutnost je naziv za ono što se danas naziva konjunkcija. O ovim pojmovima nešto više ćemo reći u narednim poglavljima.
Ovdje Valent zapravo govori o dobrotvorima ("benefici") i zlotvorima ("maleficima") i njihovu funkcioniranju, a važno je pitanje da li je dobrotvornost ili zlotvornost planeta jedna od njihovih temeljnih (prirodnih) karakteristika ili je nešto što je uvjetovano njihovim položajem u karti rođenja. Prvi dio teksta govori nam kako ishodi planeta mogu biti dobri ili loši ovisno o njihovim položajima, pa bi mogli zaključiti kako se loša narav planeta poput Aresa i Krona mogu okrenuti na dobro, ili bar uvjetovano dobro. Slično nalazimo kod Porfirija 45 koji daje interesantnu opasku opisujući Krona gdje kaže da, ako je Kron dobro postavljen, on donosi dobro rođenome ali na štetu drugih. Dakle kao da njegova narav zlotvora i dalje postoji, ali je preusmjerena s rođenog na nekog ili nešto drugo, izvan rođenoga. Neki autori, dakle, pripisuju temeljna svojstva dobrotvornosti ili zlotvornosti izravno samim planetima (čak i Ptolemej), ali je ona uvjetovana i položajem u karti. U svakom slučaju u primjeni se redovno koristi podjela planeta na dobrotvore i zlotvore, pri čemu su Kron i Ares zlotvori, dok su Afrodita i Zeus dobrotvori. Oko Sunca i Mjeseca postoji dvojba – neki misle kako uopće ne treba pripisivati te kvalitete svjetlima, dok u povjesno ranijim tekstovima Sunce naginje na stranu zlotvora, a Mjesec na stranu dobrotvora. Interesantno je kako se takva dodjela zadržala u Jyotishu, a znamo da su same tehnike rane indijske astrologije bile pod snažnim utjecajim helenističke astrologije. I na kraju je Hermo koji, kao i obično, ima posebni status i može prevagnuti i na stranu dobrotvora i na stranu zlotvora. Na dobrotvornost i zlotvornost ćemo se osvrnuti u poglavlju o sklonu.
Valent zatim nastavlja:
Postaviviši tako stvari treba reći nešto o naravi 12 znakova.
Svaka zvijezda je vladar vlastite suštine prema kozmosu i prema simpatiji, antipatiji i međusobnom utjecaju, te miješanju jedne s drugom kadau skladu sa spajanjem, istjecanjem, nadilaženjem, ili obuhvaćanjem, stjegonošama, dobacivanjem zraka, te prema prilaženju gospodarima – Mjesec je postavljen vladarem proviđenja, Sunce svjetla, Kron neznanja i nužnosti, Zeus mnijenja, znamenja, htijenja, Aresova [zvijezda] djelovanja i teškoća, Afroditina (zvijezda) ljubavi, žudnje i ljepote, Hermova [zvijezda] zakona, običaja i vjernosti. Kojagod je zvijezda <...> vlastitog ostvarenja <...>
Prva rečenica malo je zbunjujuća jer je ovo još uvijek poglavlje o planetima, a ova rečenica kao da najavljuje nešto o naravi zodijaka. R. Schmidt je u prvoj verziji prijevoda čak prebacio ovu rečenicu u početak idućeg poglavlja o zodijacima, koje počinje tik iza ovog završetka 1. poglavlja. S druge strane, to možda i nije greška, možda nas ta rečenica uvodi u neke karakteristike planeta koje su povezane s odnosom planeta i zodijaka. I upravo bi to moglo biti značenje iduće rečenice – planet je vladar (preko znakova zodijaka), a riječ kozmos (gr. kosmos), koja se općenito može odnositi na svemir kao "uređenu cjelinu", ovdje čini se ima značenje same sfere zodijaka, koja je iznad sedam planetarnih sfera. To ima potvrdu i u drugim tekstovima koji koriste riječ kosmos u smislu kruga zodijaka.
Problematičnije je pitanje što je ta suština, ousia. Sama riječ ousia ima brojne filozofske konotacije, a u snovi jest svojstvo, suština, sućina, a može se odnositi na trajnu materijalnu supstanciju nečega, odnosno suština koja ima postojanje u materijalnom smislu. U stoika to svakako jest materijalna supstancija, no za njih je i duša posebna vrsta materijalnosti, dakle tjelesnosti. No, ousia bi mogao biti i sinonim za narav (zodijaka) koju se spominje u prethodnom odjeljku. Kao da se želi reći kako planet kontrolira neka svojstva koja su povezana sa znakovima – ili je to barem jedna od mogućnosti tumačenja ovog teksta.
Ta veza se prvo naziva simpatijama, antipatijama i međuutjecajima. Sve tri riječi, sumpatheia, antipatheia, allēlopatheia imaju u korjenu riječ pathē, koja ima veoma širok opseg značenja. Pathē ili pathēma u osnovi znači pasivnost, trpnost, patnja (ne nužno u negativnom smislu); čak i u gramatici označava pasiv, dakle radnju koja se odvija na subjektu. Pathēma opisuje ono što se čovjeku dešava, što ga zadesi, od događaja ili zgoda koje doživljava u vanjskom smislu, pa do stanja ili trpnosti duše, posebice osjećaja, za koje su heleni smatrali da se dešavaju u duši, da duša trpi ili prima vanjske utjecaje što rezultira stanjima duše. Pa odatle i druga duševna stanja, npr. strast (passion, preko latinskog ima isti korjen). .... Odatle bi sumpatheia bila zajednička stanja, svojstva ili utjecaji, dakle nešto kao sličnosti (suvremena riječ simpatija može imati nešto drugačija značenja), srodnost ili sućutnost. Slično, kod antipatheia prefiks anti- značiti će različitosti, suprotne utjecaje ili stanja, pa onda možda i opiranje nekom stanju ili utjecaju. Allēlopatheia je termin koji je dokumentiran jedino u ovom Valentovom odlomku gdje prefiks allēlo znači jedan s drugim, obostrano, međusobno. Nije sasvim jasno da li se to odnosi na ikoju specifičnu astrološku tehniku ili ima samo neko opće značenje. Riječ sumpatheia jedina se pojavljuje i u ostalim tekstovima sa značenjem sućutnosti, srodnosti, sličnosti za razliku od druga dva pojma koji se drugdje gotovo uopće ne primjenjuju. No, vidjeti ćemo kako se sumpatheia pojavljuje u kontekstu "aspekata" kao odnosa znakova zodijaka, tako da je moguće da se i ovdje koristi u smislu odnosa znakova. To donekle potvrđuje slijedeća rečenica u citatu u kojoj slijedi nabrajanje izvjesnih pojmova (spajanje, istjecanje, nadilaženje, obuhvaćanje, stjegonoše, dobacivanje zraka, prilaženje gospodarima) koji su svi redom nazivi astroloških tehnika (mahom u vezi odnosa planeta i znakova), a kojih je, slučajno ili ne, upravo 7, koliko i klasičnih astroloških planeta. Da li je to naznaka kako svaka od ovih tehnika ima nekakve veze ili sličnost sa funkcioniranjem planeta? U svakom slučaju sve te tehnike objasniti ćemo u narednim poglavljima.