U drugom dijelu se bavim opisom planeta kako ih nalazimo kod Vetija Valenta u 1. knjizi. Detljnije analiziram strukturu kraja 1. poglavlja prve knjige gdje Valent daje šture, ali ipak intrigantne opise značenja planeta.
Struktura značenja kod Vetija Valenta
Pogledajmo sada strukturu značenja koju nalazimo u tekstovima. Ovdje ćemo uzeti opis Mjeseca iz 1. poglavlje 1. knjige Vetija Valenta kao primjer takvih opisa .
Mjesec, rođen refleksijom sunčeva svijetla, te posjedujujući nepravo svjetlo, označava pri rođenju čovjekov život, tijelo, majku, začeće <...> , osobnost, božicu, zajednički život ili legalni brak, njegovateljicu, starijeg brata (ili sestru), održavanje kuće, kraljicu, gospodaricu, posjed, udes, grad, okupljanje masa, prihode, rashode, dom, brodove, život u inozemstvu, lutanja (jer nema izravnost kroz Raka).
Od dijelova tijela vlada lijevim okom, želucom, grudima, mjehurom, slezenom, moždinom (jer stvara i vodenu bolest), te vlada suštinom srebra i stakla. Noćnog je sklona, svijetlo zelene boje , a slanog ukusa.
Prvi su dio uobičajena nabrajanja značenja koja smo već spominjali. Tu nema značajnijih odstupanja i zapravo se prati uobičajeni obrazac značenja, iako od autora do autora postoje manje razlike.
Zatim se spominju dijelovi tijela kojima planet vlada što je također uobičajen dio značenja koji vjerojatno vuče korijene iz drevne medicinske astrologije koja seže u predhelenistička vremena. Zanimljivo kako tu Valent prelazi na riječ kuriō, vladati, koja se obično koristi u kontekstu astroloških vladarstava, ali koju izbjegava tijekom nabrajanja općih značenja gdje koristi riječ označavati (sēmainō). Kod Porfirija i Antioha ti su opisi u zasebnim poglavljima, pri čemo oni koriste riječ dodijeliti – dakle planetima je dodjeljen pojedini dio tijela.
Nakon toga slijedi lista vladavina planeta nad materijalima ili metalima, zatim nad bojama, te nad ukusima, što je na prvi pogled pomalo neobično, no to se također nalazi kod većine autora. Tek puno kasnije ove su se dodjele eksplicitno opisivale kao dodijele svih vrsta percepcija (okus, miris, vid, sluh itd.) pojedinim planetima (pa i znakovima), što je moguća ideja u pozadini ovih dodjela. Uostalom Sunce i Mjesec često se nazivaju organima percepcije kozmosa, pa ne bi bilo nemoguće da i ostali planeti imaju svoju ulogu u tome. Sličnost planetarnih djelovanja s percepcijom ima i puno dublje značenje, posebice ona s vidom jer ćemo vidjeti u poglavlju o "aspekatima" kako postoji niz pojmova u vezi gledanja koji opisuje ovu vrstu planetarnih odnosa.
I konačno, Valent u svojim opisima spominje pripadnost planeta sklonu, što ćemo uskoro posebno raspraviti.
Sućine planeta
Nakon što je opisao sve planete, prvo poglavlje o planetima kod Vetija Valenta završava veoma zanimljivim i pomalo višeznačnim odlomkom kojeg vrijedi zasebno proanalizirati jer nam daje neke važne naznake po pitanju djelovanja planeta.
Kada su dobrotvori na [svom] mjestu i prikladno položeni proizvode posebna svojstva, a u skladu s vlastitim svojstvima i naravi zodijaka, sa dodatnim miješanjem [zbog] svjedočenja ili prisutnosti svake zvijezde; no kada bi krivo pali otkrivaju suprotno. Slično, kada zlotvori opredmećuju na [svom] mjestu i [svog] sklona, donosioci su dobrog i pokazivači su viših položaja i napredovanja; no kada bez razmjene, proizvode propadanja i optuživanja .
Fraza na mjestu jest pojam epitopōs koji to i doslovno znači: biti u ili na mjestu. No, način na koji Valent koristi tu riječ, posebno na konkretnim primjerima natalnih karti, upućuje da se fraza biti u svom mjestu zapravo koristi u značenju biti u vlastitom zodijaku. Riječ prikladno je grčka riječ kalos koja ima veoma širok spektar značenja: lijepo, profinjeno, dobro, prikladno. To je ovdje i opći astrološki naziv koji bi trebao opisivati niz uvjeta po pitanju položaja planeta prvenstveno u kućama. Naravno, u pozitivnom smislu – negativno značenje dolazi kasnije u frazi krivo pasti što je grčka riječ parapiptō.
Miješanje je naziv koji se često koristi za stvari, žive i nežive, koje su mješavine elemenata koji su načela materijalnog svijeta i egzistencije. No isto se tako koristi za opis mješavine duše, što je preko latinskog postao pojam temperament. Treba imati na umu da je u stoičkoj filozofija duša također "materijalna", odnosno ona je mješavina posebeno fine materijalne supstancije. (Peti element jest često, ne uvijek, nekako povezan sa "materijalom" duše, za razliku od 4 elemenata koji su grublji "materijal" tijela.) Svjedočenje je najčešći naziv za ono što današnji astrolozi zovu aspektima, a prisutnost je naziv za ono što se danas naziva konjunkcija. O ovim pojmovima nešto više ćemo reći u narednim poglavljima.
Ovdje Valent zapravo govori o dobrotvorima ("benefici") i zlotvorima ("maleficima") i njihovu funkcioniranju, a važno je pitanje da li je dobrotvornost ili zlotvornost planeta jedna od njihovih temeljnih (prirodnih) karakteristika ili je nešto što je uvjetovano njihovim položajem u karti rođenja. Prvi dio teksta govori nam kako ishodi planeta mogu biti dobri ili loši ovisno o njihovim položajima, pa bi mogli zaključiti kako se loša narav planeta poput Aresa i Krona mogu okrenuti na dobro, ili bar uvjetovano dobro. Slično nalazimo kod Porfirija 45 koji daje interesantnu opasku opisujući Krona gdje kaže da, ako je Kron dobro postavljen, on donosi dobro rođenome ali na štetu drugih. Dakle kao da njegova narav zlotvora i dalje postoji, ali je preusmjerena s rođenog na nekog ili nešto drugo, izvan rođenoga. Neki autori, dakle, pripisuju temeljna svojstva dobrotvornosti ili zlotvornosti izravno samim planetima (čak i Ptolemej), ali je ona uvjetovana i položajem u karti. U svakom slučaju u primjeni se redovno koristi podjela planeta na dobrotvore i zlotvore, pri čemu su Kron i Ares zlotvori, dok su Afrodita i Zeus dobrotvori. Oko Sunca i Mjeseca postoji dvojba – neki misle kako uopće ne treba pripisivati te kvalitete svjetlima, dok u povjesno ranijim tekstovima Sunce naginje na stranu zlotvora, a Mjesec na stranu dobrotvora. Interesantno je kako se takva dodjela zadržala u Jyotishu, a znamo da su same tehnike rane indijske astrologije bile pod snažnim utjecajim helenističke astrologije. I na kraju je Hermo koji, kao i obično, ima posebni status i može prevagnuti i na stranu dobrotvora i na stranu zlotvora. Na dobrotvornost i zlotvornost ćemo se osvrnuti u poglavlju o sklonu.
Valent zatim nastavlja:
Postaviviši tako stvari treba reći nešto o naravi 12 znakova.
Svaka zvijezda je vladar vlastite suštine prema kozmosu i prema simpatiji, antipatiji i međusobnom utjecaju, te miješanju jedne s drugom kadau skladu sa spajanjem, istjecanjem, nadilaženjem, ili obuhvaćanjem, stjegonošama, dobacivanjem zraka, te prema prilaženju gospodarima – Mjesec je postavljen vladarem proviđenja, Sunce svjetla, Kron neznanja i nužnosti, Zeus mnijenja, znamenja, htijenja, Aresova [zvijezda] djelovanja i teškoća, Afroditina (zvijezda) ljubavi, žudnje i ljepote, Hermova [zvijezda] zakona, običaja i vjernosti. Kojagod je zvijezda <...> vlastitog ostvarenja <...>
Prva rečenica malo je zbunjujuća jer je ovo još uvijek poglavlje o planetima, a ova rečenica kao da najavljuje nešto o naravi zodijaka. R. Schmidt je u prvoj verziji prijevoda čak prebacio ovu rečenicu u početak idućeg poglavlja o zodijacima, koje počinje tik iza ovog završetka 1. poglavlja. S druge strane, to možda i nije greška, možda nas ta rečenica uvodi u neke karakteristike planeta koje su povezane s odnosom planeta i zodijaka. I upravo bi to moglo biti značenje iduće rečenice – planet je vladar (preko znakova zodijaka), a riječ kozmos (gr. kosmos), koja se općenito može odnositi na svemir kao "uređenu cjelinu", ovdje čini se ima značenje same sfere zodijaka, koja je iznad sedam planetarnih sfera. To ima potvrdu i u drugim tekstovima koji koriste riječ kosmos u smislu kruga zodijaka.
Problematičnije je pitanje što je ta suština, ousia. Sama riječ ousia ima brojne filozofske konotacije, a u snovi jest svojstvo, suština, sućina, a može se odnositi na trajnu materijalnu supstanciju nečega, odnosno suština koja ima postojanje u materijalnom smislu. U stoika to svakako jest materijalna supstancija, no za njih je i duša posebna vrsta materijalnosti, dakle tjelesnosti. No, ousia bi mogao biti i sinonim za narav (zodijaka) koju se spominje u prethodnom odjeljku. Kao da se želi reći kako planet kontrolira neka svojstva koja su povezana sa znakovima – ili je to barem jedna od mogućnosti tumačenja ovog teksta.
Ta veza se prvo naziva simpatijama, antipatijama i međuutjecajima. Sve tri riječi, sumpatheia, antipatheia, allēlopatheia imaju u korjenu riječ pathē, koja ima veoma širok opseg značenja. Pathē ili pathēma u osnovi znači pasivnost, trpnost, patnja (ne nužno u negativnom smislu); čak i u gramatici označava pasiv, dakle radnju koja se odvija na subjektu. Pathēma opisuje ono što se čovjeku dešava, što ga zadesi, od događaja ili zgoda koje doživljava u vanjskom smislu, pa do stanja ili trpnosti duše, posebice osjećaja, za koje su heleni smatrali da se dešavaju u duši, da duša trpi ili prima vanjske utjecaje što rezultira stanjima duše. Pa odatle i druga duševna stanja, npr. strast (passion, preko latinskog ima isti korjen). .... Odatle bi sumpatheia bila zajednička stanja, svojstva ili utjecaji, dakle nešto kao sličnosti (suvremena riječ simpatija može imati nešto drugačija značenja), srodnost ili sućutnost. Slično, kod antipatheia prefiks anti- značiti će različitosti, suprotne utjecaje ili stanja, pa onda možda i opiranje nekom stanju ili utjecaju. Allēlopatheia je termin koji je dokumentiran jedino u ovom Valentovom odlomku gdje prefiks allēlo znači jedan s drugim, obostrano, međusobno. Nije sasvim jasno da li se to odnosi na ikoju specifičnu astrološku tehniku ili ima samo neko opće značenje. Riječ sumpatheia jedina se pojavljuje i u ostalim tekstovima sa značenjem sućutnosti, srodnosti, sličnosti za razliku od druga dva pojma koji se drugdje gotovo uopće ne primjenjuju. No, vidjeti ćemo kako se sumpatheia pojavljuje u kontekstu "aspekata" kao odnosa znakova zodijaka, tako da je moguće da se i ovdje koristi u smislu odnosa znakova. To donekle potvrđuje slijedeća rečenica u citatu u kojoj slijedi nabrajanje izvjesnih pojmova (spajanje, istjecanje, nadilaženje, obuhvaćanje, stjegonoše, dobacivanje zraka, prilaženje gospodarima) koji su svi redom nazivi astroloških tehnika (mahom u vezi odnosa planeta i znakova), a kojih je, slučajno ili ne, upravo 7, koliko i klasičnih astroloških planeta. Da li je to naznaka kako svaka od ovih tehnika ima nekakve veze ili sličnost sa funkcioniranjem planeta? U svakom slučaju sve te tehnike objasniti ćemo u narednim poglavljima.
Planeti
I konačno, slijedi opis onoga čime planeti vladaju. Za vladavinu se koristi uobičajeni termin kurios o kojem ćemo više u poglavlju o vladarstvima. To bi se vladanje izgleda trebalo odnositi na onu suštinu, ousia, koja je spomenuta na početku. Pogledajmo pažljivije o čemu je riječ, jer se radi o prilično neuobičajenima opisima koje ne nalazimo u drugim izvorima, a koji gotovo da se približavaju svojevrsnoj psihologiji ili barem opisima nekakvih duševnih počela u vezi djelovanja planeta.
Mjesec
Mjesec je, kaže Valent, vladar PROVIĐENJA. Pronoia je u kršćanskom kontekstu prevođena kao proviđenje, iako doslovno znači ono što je prije uma ili umovanja, predosjećanje, predmijenje, ono što je prije mišljenja, pa čak i promišljenost, a s tim u vezi onda i razboritost, oprez. Ali isto tako može značiti i briga, skrb, pažnja koja dolazi od toga da nešto imamo na umu. Uočimo ova posljednja značenja koja se približavaju Mjesečevoj simbolici u vezi brige, pažnje, naročito majčinske brige. Sva ta značenja nekako upućuju na značenja koje bi suvremenim riječnikom bila bliska pojmu intuicije, posebno ako intuiciju shvatimo kao vrstu zahvaćanja nečega koje prethodi svijesnom znanju. Pronoia je također važan pojam vezan uz pojam usuda jer se u hermetičkim spisima (Corpus Hermeticus) nalazi kao jedna od tri temeljne vrste usuda: anangkē, nužnost; heimarmenē, datost; te pronoia, proviđenje. Ne ulazeći zasada preduboko u antičko poimanje Usuda (vidi poglavlje o česticama), možemo se složiti kako je ovaj opis veoma blizak simbolici Mjeseca.
Sunce
Sunce je vladar SJAJA. Riječ je augē, i znači svijetlo, sjaj, zrake, često upravo u smislu sunčevih zraka. Isti termin korisiti se i za očinje zrake koje su dio procesa gledanja, pa tako ova riječ u množini znači i oči. Glagol augazō, obasjati, osvjetliti se, koristi se i u prenesenom značenju, kao i danas, za prosvjetliti, pojasniti, izneti na vidjelo. Metafore Sunca kao sinonim za um ili spoznaju nisu nimalo rijetke – uostalom sam Valens na početku poglavlja Sunce naziva svjetlom uma, ali i organom percepcije duše. Platon u Državi govori o Suncu kao metafori za svjetlo koje je neophodni uvijet za umovanje, kao što je nužan uvijet i za percepciju. Ali ako uzmemo zraku (Sunca) kao neku vrstu počela usmjeravanja ili fokusiranja, Mjesec svakako možemo povezati kroz pojam brige ili brižnosti sa svojevrsnim zahvaćanjem u smislu okupljanja ili okruživanja, nečim što je prije usmjeravanja – slično kao što pri gledanju prvo zahvaćamo neku scenu unutar koje možemo ili ne moramo uočiti neku točku kao fokus. Ove bi pojmove u vezi Sunca i Mjeseca mogli simbolizirati svojevrsnom slikom kruga i njegovog središta ili osi. Zraka je ta koja se odnosi spram neke određene točke (središta, osi, pola) a proviđenje kao briga ili pažnja koja je prije, kao da određuje područje "kruga" unutar kojeg se zraka fokusira. Ova metafora možda u ovom trenutku izgleda malo nategnuta, ali vidjeti ćemo u poglavlju o "kućama" i osima kako motiv središta i osi ima svoje dublje i konkretnije značenje. Također, povezivanje s percepcijom ili konkretnije gledanjem, dobiti će svoje konkretnije značenje u poglavlju o "aspektima".
Kron
Kron je vladar NEZNANJA i NUŽNOSTI. Neznanje je agnoia, što znači neznanje, nerazboritost, nepoznavanje, ali i krivnja ili greška. U osnovi je to negacija riječi povezanih sa gignōskō (i gnōsis, gnōmē) koje imaju značenja spoznati, prepoznati, razbirati, pa i spaziti, vidjeti, dakle mahom u vezi znanja i procesa spoznavanja. Zašto bismo povezivali neki planet sa ne-znanjem i može li se uopće "nešto" nazivati ne-znanjem? U tom smislu možda se govori o nečemo što nije znanje ili što je drugačije od znanja ili poznatog – gotovo da bi tada mogli ovaj shvatiti kao nepoznato. No, ako bi sve ovo postavili kao opis procesa spoznavanja ili percepcije (kao interakcije sa svijetom) možemo naslutiti još jedan smisao. Kao što bi zraku u opisu Sunca mogli opisati nekakvom izravnom spoznajom (zraka koja "pogađa"), a Mjesec kao namjeru, pred-mnijenje, zahvaćanje ili okupljanje koje tome prethodi, tako i Saturnov proces možemo shvatiti kao spoznaju (ili učenje) eliminacijom ili razlikom. Dakle uklanjanjem onoga što nije nešto (ili što nas ne zanima) dolazimo do nečega što jest; spoznajom razlika približavamo se cilju interesa. Poput našeg kruga u kojem eliminiramo sve okolo dok ne ostane samo točka tj. središte.
Nužnost je anangkē, a u osnovi znači silu, prisilu, potrebu, nuždu bilo u unutrašnjem smislu kao prirodne potrebe i nagoni, bilo u vanjskom smislu kao sve što nas na nešto prisiljava. Odatle ovo postaje i jedan od centralnih naziva za usud upravo u smislu nečega što mora biti, nužnost, neminovnost, nešto što nas tjera, prisiljava i što ne možemo izbjeći.
No, riječ se koristi i u smislu logičke ili matematičke nužnosti (kao kada nešto nužno proizlazi iz nečega), pa bi se nužnost mogala shvatiti i kao počelo prirodne zakonitosti kojoj ne možemo izbjeći i koja nas nužno prisiljava na određeni način funkcioniranja i postojanja. Drugim riječima, nužnost i prisila nije uvijek nešto negativno, već je nešto što je naprosto tako kako je – mi se kao živa bića u tom smislu moramo naprimjer hraniti i zadovoljavati druge potrebe tijela (pa i duše). Ali i to bi se moglo nazvati izvjesnom negativnom selekcijom jer ono što se mora, ono što nam je dano ili ono prema čemu smo usmjereni nije uvijek isto s onim što bi se htjelo. U tom smislu je to izvjesna suprotnost Zeusovim počelima (vidi dalje). Dakle ono što nije (ili što neznamo, agnoia), ili što je drugačije od onog što jest (ili od onog što znamo), nekako nužno određuje ono što jest i što je u "centru", odnosno vodi ka znanju nečeg što prije nismo znali. Čak i u smislu percepcije ili gledanja možemo govoriti o nekoj vrsti traženja ili "skeniranja" u traženju fokusa interesa.
Zeus
Zeus je vladar MNIJENJA, ZNAMENJA i HTJENJA. Mnijenje je doxa (dokeō, dechomai), i znači mišljenje, mnijenje, očekivanje, dojam, a onda kao mnijenje koje drugi imaju o nekom ugled, slava, počasti, no isto tako odnosi se i na to kako se netko ili nešto prikazuje, pretvara, pravi i izgleda, pa je i u vezi pričina ili prikaza. Sve to povezano je s riječju dekomai (ili dechomai) koja znači primiti, prihvatiti, dočekati, pa bi mogli sve to povezati s onim što je prihvaćeno (npr. mišljenjima), bilo nešto što mi prihvaćamo kao svoje, bilo kao nešto što je (opće) prihvaćeno u vezi nas samih. S ovom je riječju povezana i riječ dogma koju i mi koristimo u smislu nečeg što izgleda da jest, što je prihvaćeno kao takvo, ili što je odlučeno ili prosuđeno kao takvo. Platon je doxu povezivao se dijelom duše koja je povezana sa osjetilnim svijetom (točnije vezom između uma i osjetilnog), pa su time i mnijenja izvjesna stanja ili prividi koji su rezultat osjetilnosti, a samim time nemaju stalnost uma i ideja koje su "iza" osjetilnog svijeta. No i taj privid ili izgled nešto je što okružuje središte u našoj metafori kruga.
ZNAMENJE, stemma odnosi se na vijenac, obično lovorov, koji je služio kao svojevrsni znamen položaja, bilo svećenićkog, bilo nekog javnog položaja ili počasti. Ova riječ u množini odnosi se i na oznaku podrijetla tj. plemenitosti. Povezana je s glagolom stephō što znači okružiti, opasati, obuhvatiti, opkoliti, pa onda ovjenčati (slavom naprimjer), okruniti ili okititi. Ovdje bi već mogli naslutiti izvjesnu suprotnost Kronu: ako je Kron negativni proces odbacivanja, otklanjanja i razlika, kod Zeusa je to nekakvi proces okruživanja, skupljanja sličnog u odnosu nešto, pa onda i prikazivanje, ugled ili možda privid proizišao prikupljanja "počasti" odnosno skupljanja svega što sačinjava mnijenje ili izgled. Poput nečega što je oznaka onoga što je u središtu ili što se vidi oko središta.
HTIJENJE, prothumia, znači spremnost, revnost, nastojanje, pripravnost, naklonost, predanost, dobra volja. U osnovi je riječ thumos koja se odnosi na srčanost u smislu dijela duše povezanim s osjećajima, uzbuđenjima, žestinom, živošću, a locirana je u grudnom dijelu, odnosno u srcu. U tom smislu ponekad je sinonim za dušu i život, životnu snagu ili ćud. No, isto je tako srce i sjedište htijenja i nagona pa u tom smislu thumos označava i volju, želje, sklonosti, pa onda i mišljenja i odluke. Zapravo je thumos na neki način posrednik između uma s jedne, te tijela i osjetilnih stvari s druge strane. Thumos je poput nekog motivatora i pokretača našeg tijela, koji bi međutim trebao biti u funkciji višeg uma. Zapravo je izravno povezan, po nekima čak identičan sa doxom o kojoj smo upravo govorili – dakle s onim dijelom duše koja je povezana s osjetilnim ili tjelesnim svijetom (ali s druge strane bi trebao biti podložan umu).
U tom smislu sam je i preveo sa HTIJENJE jer mi se ipak činila najneutralnija, a da pritom pokriva većinu značenja – srčanost bi također bilo prikladno, ali mislim da je to dobar prijevod za samu riječ thumos. Ali ako uzmemo da je to nešto "prije" (pro) srčanosti, u kontekstu Zeusovih značenja gotovo bi mogli reći da je to htijenje, spremnost koja prethodi djelovanju ili usmjeravanju, poput svojevrsnog "pristanka", što je kod stoika neophodni uvjet djelovanja. No to htjenje i pristanak može biti usmjereno i prema višim sferama, pa onda i otklanjanje od svjetovnih stvari. Kada um ima svojevrsnu kontrolu nad tim htjenjem, tada je podložnost i ovisnost osjetilnim prividima manja.
Dakle, Zeusova značenja odnose se s jedne strane na ono što okružuje centar, ono što se vidi prije no što se dođe do centra. Poput kruga koji okružuje središte i zapravo ga naznačuje ili čak određuje, za razliku od Saturnove simbolike koja određuje središte kroz ono što nije (središte). Ili, gledanje (percepcija) kao slijed znakova koji upučuju na središte, za razlika od Kronove eliminacije koja također nužno vodi središtu. Kasnije ćemo vidjeti (u poglavlju o sklonu) kako su Kron, Zeus i Sunce dnevni planeti, pa tako proces koji opisuju Kron i Zeus su okruženje onoga što Sunce kao zraka označava kao svojevrsno središte. Nadalje ćemo vidjeti kako noćni planeti Ares i Afrodita opisuju proces dosizanja središta kroz okružje ili krug koji je opisan Mjesečevim procesom zahvaćanja.
Ares
Ares vlada DJELOVANJEM i TEŠKOĆAMA. Praxis (u vezi s pragma i glagolom prassō) još je jedna od čestih općih grčkih riječi koja znači čin (čak i kao magijski ali i kazališni čin), radnja, posao, djelovanje, vršenje, provedba, znači čak i mučiti se u smislu teško raditi; zatim i prilike (ili neprilike), okolnosti, stanje, ali i uspjeh, postignuće, dosizanje (cilja) prije svega u smislu rezultata djelovanja u čemu se približava značenju riječi pragma – djelo, stvar (materijalna ili općenito), slučaj, činjenica, koji su rezultat nekog djelovanja. Sve ovo je već veoma blisko uobičajenoj simbolici Aresa kao planeta djelovanja.
Ponešto dodatnog značenja dolazi nam iz značenja srodnog glagola prassō koji znači prijeći preko ili prijeći kroz, dakle prevoziti se, prebroditi, prodirati, pa onda i smjerati, nastojati, dosizati, postizati. Tu kao da govorimo o djelovanju koje je nekako izravno, linearno, i koje se "probija" kroz okružje prema središtu, za razliku od Zeusa i Krona koji kao da opisuju proces koji se zbiva nekakvim "okruživanjem" središta. Također treba imati na umu kako je praxis u stoika svojstvo ili stanje duše – djelovanje nije nešto apstrakno i "izvana", već se smatra izvjesnim stanjem duše koje omogućava pokretanje, a fizika ili mehanika samog djelovanja stvar je puke fizičke naravi tijela. Dakle, mogli bi reći, stoičkom terminologijom, kako je djelovanje neka vrsta poriva, impulsa koji vodiili sačinjava djelovanje.
Mochthos je pak naziv za teškoće, napor, muke, nevolje, jad čak podnošenje boli ili muka, ali isto može se odnositi na rad, posao kao što praxis također može imati značenje teškog ili mučnog rada ili djelovanja. Iako bismo sve ovo lako mogli povezati sa uobičajenom Aresovom simbolikom, malo je teže uočiti počelo u pozadini toga. Nije isključeno kako je mochthos možda samo sinonim za neka od značenja praxis. Svakako možemo povezati s idejom probijanja, prolaska ka nečemu s naporom; ili pak teškoće, otpor koji prati djelovanje ili napor, borba potrebna da se nešto izvrši (kao vršiti iz ili od), napravi ili obavi. I svakako ima izvjesnu negativnu konotaciju uklanjanja onoga što nam je na putu kako bi došli do nečega.
Afrodita
Afrodita je, sasvim prikladno, vladar LJUBAVI, ŽUDNJE i LJEPOTE. Ljubav je ovdje erōs i osobito se odnosi na spolnu ljubav, ali i na čeznuće, želju, strast. No, jednako se može odnositi na objekt te želje ili ljubavi – tada taj objekt postaje fokus naše pažnje.
Epithumia je donekle slična erōs-u, ali ima izraženije nagonsko značenje žudnji, požuda, strasti. Uočimo istu osnovu (thumos) kao i riječ prothumia kod Zeusa, s time da ovdje prefiks epi- može značiti na, u, prema i sl. Mogli bismo reći kako je počelo žudnji privlačenje, točnije privlačenje vanjskih stvari koje nas dovode u stanje žudnje – kada svoje srce (thumos) stavimo na nešto, tada to želimo privuči sebi. Zato ovaj pojam možemo nazvati svojevrsnim pasivnim počelom, koje kao da nas dovodi u stanje gdje nas nešto privlači ili vuče, umjesto da se aktivno probijamo do nečega (kao kod Aresa).
Kallos je pak ljepota u najširem smislu, od fizičke ljepote do kvaliteta duše. Pridjev kalos je jedan od onih općih pridjeva koji osim lijepog može označavati plemenito, fino, profinjeno, zgodno, izvrsno, istinito, pravo, prikladno, povoljno, pošteno, itd. Zapravo kadgod želimo za nešto reći da je pozitivno dobro i vrijedno. Ovdje kao da se ističe druga strana počela žudnje ili privlačenja od strane nečega, što možemo nazvati privlačenje od idealnih i najboljih stvari kao vrlina, dakle privlačenje od najboljeg i najvišeg.
Čak i u procesu gledanja kao da bi mogli reći kako je Afrodita počelo u kojem nam nešto izravno privlači pažnju u moru mogućih središta ili fokusa, za razliku od Aresovog procesa izravnog traženja ili probijanja do središta.
Hermo
Hermo je vladar ZAKONA, OBIČAJA i VJERNOSTI. Zakon je nomos (nemō) i znači običaj, red, zakon kako u svakodnevnom, tako i u pravnom smislu. Glagol nemō pak u osnovi znači razdijeliti, podijeliti, udijeliti, dijeliti (sjetimo se fraze 'dijeliti pravdu'), davati pa iz toga opisuje i vrstu vladanja ili upravljanja – onaj koji razdjeljuje (pravdu ili dobra). Možda je Hermo, kao glasnik bogova, taj koji prenosi Zeusove odluke. Interesantno je kako ista riječ znači i napjev, melodija, pjesma, čak i glazbna ljestvica, što je čest oblik Platonovih poigravanja sa značenjem te riječi u Timeju. Možda bi mogli reći kako zakon mora imati veze sa skladom, jer inače nije dobar zakon.
Sunētheia je običaj, navada, općenje, drugovanje, a zatim navike i uobičajenosti. Može se odnositi čak i na općenje u seksualnosm smislu, dakle intimnosti ili bliskosti. No, običaji su, da tako kažemo, svjetovna podloga zakona. Kada se običaji usklade s nekim višim počelima tada postaju zakoni. U svakodnevnom smislu običaji i navike puno više određuju nas i naš odnos sa svjetom, pa i naša razmišljanja ili stavove, no što bi htjeli priznati. Te običaje možemo smatrati i individualnim obrascima ili navikama.
Pistis je vjera, povjerenje, pouzdanost, vjernost, uvjerenje, ili potvrda, dokaz, zalog, ugovor (kao zalog vjernosti naprimjer) i općenito sve što osigurava ili dokazuje pouzdanost ili vjero-dostojnost. Kao glagol može značiti pouzdati se ili oslanjati se. Naizgled je neobična povezanost ovih značenja sa Hermom. No, upravo pistis otkriva moguća značenja – Hermo je važan u procesu razumijevanja jer se svaka percepcija ili poimanje zasniva na određenom povjerenju ili pretpostavkama (konvencijama) u vezi onog što percepiramo i spoznajemo. Mi lakše spoznajemo uz pomoć onog što je uobičajeno i na što smo navikli – kad u daljini, možda ne sasvim jasno, vidimo četveronožnu životinju našu ćemo percepciju unaprijed ograničiti na kravu, konja ili nešto slično što je uobičajeno i što nam je poznato. Kada čujemo neko lupkanje po krovu mi zbog tog povjerenja u uobičajeno (ili navike) znamo da je (najvjerojatnija) kiša, a ne kamenčići, mali zeleni ili nešto drugo. S druge strane, nešto što se pojavi, a što nam je potpuno nepoznato mi ćemo pokušati uklopiti u nešto što nam je poznato i uobičajeno. Postoji priča kako su američki indijanci, kada su prvi put vidjeli evropljane kako dolaze sa broda, mislili kako su doletjeli, jer koncept tako velikog broda naprosto nije postojao (nije bio uobičajen), pa iako su vidjeli brod nisu ga percipirati kao takvog, jer im je pojam tako velikog broda bio nepoznat. Bez povjerenja u ono što se oko nas redovno događa, što je uobičajano, naš život bi imao ozbiljnih problema. U tom smislu i zakonitosti, bilo društvene bilo prirodne, bitno olakšavaju naš opstanak – naše ponašanje i život temelji se na pouzdanosti izlaska sunca svaki dan, izmjeni godišnjih doba i sl.
Čak se i u društvenom životu ponašamo na temelju onog što se očekuje od nas ili što mi očekujemo od drugih, na temelju onog što očekujemo da će se desiti ili kako će ljudi obično reagirati. Ako ste ikada imali prilike naći se u nekoj zajednici koje ima bitno drugačije norme (naprimjer u Kini, arapskim zemljama, pa čak i u SAD-u), tada znate kako može biti teško razumijeti i (su)djelovati u svemu što se oko vas događa (sve dok se ne upoznamo s "pravilima igre"). No, prije svega komunikacija se temelji na tom povjerenju – gotovo bi mogli reći da se koncept jezika zasniva na toj zakonitosti koja je u osnovi običajna konvencija, a korištenje jezika se temelji na pretpostavci ili očekivanju kako neka riječ ima određeno značenje ili referenciju. To jest i svojevrsno komunikacijsko ograničenje, ali je i nužnost bez koje možda ne bi ni bilo komunikacije, pa niti jezika. Ali, s druge strane, svijest ili spoznaja o tim pravilima, zakonima ili navikama upravo je sredstvo za okretanje na drugu stranu, izvan vela privida kojeg sačinjavaju nama poznate i uobičajene stvari. Bez te spoznaje nema ni izlaska iz Matrice.
Sve to su opisi značenja koja se u astrologiji pripisuju Hermu i možemo naslutiti zašto Hermo uvijek ima posebni status, gotovo poput anomalije. Hermo i procesi koji mu se pripisuju su poput nužnog uvjeta za djelovanje svih drugih planetarnih počela, ili nešto kao poveznica raznih značenja.
Na kraju svega kada bismo očekivali neki zaključak ili pojašnjenje, Valentov tekst se usred rečenice prekida jer je rukopis oštećen. U svakom slučaju ovo Valentovo poglavlje, bar ovaj zadnji dio zapravo jest netipičan za tekstove tog doba. Da li nam Valent ovdje nudi nešto iz starije usmene predaje ili neka vlastita razmišljanja o počelima za izvođenje značenja planeta u to ne možemo biti sigurni, ali da tekst ima zanimljive konotacije, u to nema sumnje. Na ova počela ćemo se se stalno vraćati kako ćemo objašnjavati ostale astrološke pojmove, jer će svaki od tih pojmova pomalo doprinjeti i pojašnjenju samih planetarnih značenja.
Preostale su još dvije kategorije koje se redovno povezuju s planetima kao njihova temeljna svojstva, a to je takozvani SKLON (hairesis) te POJAVNOSTI ili faze (phasis), koje ćemo obraditi u trećem dijelu ovog teksta.
3.dio: Planeti u helenističkoj astrologiji 3