Planeti
I konačno, slijedi opis onoga čime planeti vladaju. Za vladavinu se koristi uobičajeni termin kurios o kojem ćemo više u poglavlju o vladarstvima. To bi se vladanje izgleda trebalo odnositi na onu suštinu, ousia, koja je spomenuta na početku. Pogledajmo pažljivije o čemu je riječ, jer se radi o prilično neuobičajenima opisima koje ne nalazimo u drugim izvorima, a koji gotovo da se približavaju svojevrsnoj psihologiji ili barem opisima nekakvih duševnih počela u vezi djelovanja planeta.
Mjesec
Mjesec je, kaže Valent, vladar PROVIĐENJA. Pronoia je u kršćanskom kontekstu prevođena kao proviđenje, iako doslovno znači ono što je prije uma ili umovanja, predosjećanje, predmijenje, ono što je prije mišljenja, pa čak i promišljenost, a s tim u vezi onda i razboritost, oprez. Ali isto tako može značiti i briga, skrb, pažnja koja dolazi od toga da nešto imamo na umu. Uočimo ova posljednja značenja koja se približavaju Mjesečevoj simbolici u vezi brige, pažnje, naročito majčinske brige. Sva ta značenja nekako upućuju na značenja koje bi suvremenim riječnikom bila bliska pojmu intuicije, posebno ako intuiciju shvatimo kao vrstu zahvaćanja nečega koje prethodi svijesnom znanju. Pronoia je također važan pojam vezan uz pojam usuda jer se u hermetičkim spisima (Corpus Hermeticus) nalazi kao jedna od tri temeljne vrste usuda: anangkē, nužnost; heimarmenē, datost; te pronoia, proviđenje. Ne ulazeći zasada preduboko u antičko poimanje Usuda (vidi poglavlje o česticama), možemo se složiti kako je ovaj opis veoma blizak simbolici Mjeseca.
Sunce
Sunce je vladar SJAJA. Riječ je augē, i znači svijetlo, sjaj, zrake, često upravo u smislu sunčevih zraka. Isti termin korisiti se i za očinje zrake koje su dio procesa gledanja, pa tako ova riječ u množini znači i oči. Glagol augazō, obasjati, osvjetliti se, koristi se i u prenesenom značenju, kao i danas, za prosvjetliti, pojasniti, izneti na vidjelo. Metafore Sunca kao sinonim za um ili spoznaju nisu nimalo rijetke – uostalom sam Valens na početku poglavlja Sunce naziva svjetlom uma, ali i organom percepcije duše. Platon u Državi govori o Suncu kao metafori za svjetlo koje je neophodni uvijet za umovanje, kao što je nužan uvijet i za percepciju. Ali ako uzmemo zraku (Sunca) kao neku vrstu počela usmjeravanja ili fokusiranja, Mjesec svakako možemo povezati kroz pojam brige ili brižnosti sa svojevrsnim zahvaćanjem u smislu okupljanja ili okruživanja, nečim što je prije usmjeravanja – slično kao što pri gledanju prvo zahvaćamo neku scenu unutar koje možemo ili ne moramo uočiti neku točku kao fokus. Ove bi pojmove u vezi Sunca i Mjeseca mogli simbolizirati svojevrsnom slikom kruga i njegovog središta ili osi. Zraka je ta koja se odnosi spram neke određene točke (središta, osi, pola) a proviđenje kao briga ili pažnja koja je prije, kao da određuje područje "kruga" unutar kojeg se zraka fokusira. Ova metafora možda u ovom trenutku izgleda malo nategnuta, ali vidjeti ćemo u poglavlju o "kućama" i osima kako motiv središta i osi ima svoje dublje i konkretnije značenje. Također, povezivanje s percepcijom ili konkretnije gledanjem, dobiti će svoje konkretnije značenje u poglavlju o "aspektima".
Kron
Kron je vladar NEZNANJA i NUŽNOSTI. Neznanje je agnoia, što znači neznanje, nerazboritost, nepoznavanje, ali i krivnja ili greška. U osnovi je to negacija riječi povezanih sa gignōskō (i gnōsis, gnōmē) koje imaju značenja spoznati, prepoznati, razbirati, pa i spaziti, vidjeti, dakle mahom u vezi znanja i procesa spoznavanja. Zašto bismo povezivali neki planet sa ne-znanjem i može li se uopće "nešto" nazivati ne-znanjem? U tom smislu možda se govori o nečemo što nije znanje ili što je drugačije od znanja ili poznatog – gotovo da bi tada mogli ovaj shvatiti kao nepoznato. No, ako bi sve ovo postavili kao opis procesa spoznavanja ili percepcije (kao interakcije sa svijetom) možemo naslutiti još jedan smisao. Kao što bi zraku u opisu Sunca mogli opisati nekakvom izravnom spoznajom (zraka koja "pogađa"), a Mjesec kao namjeru, pred-mnijenje, zahvaćanje ili okupljanje koje tome prethodi, tako i Saturnov proces možemo shvatiti kao spoznaju (ili učenje) eliminacijom ili razlikom. Dakle uklanjanjem onoga što nije nešto (ili što nas ne zanima) dolazimo do nečega što jest; spoznajom razlika približavamo se cilju interesa. Poput našeg kruga u kojem eliminiramo sve okolo dok ne ostane samo točka tj. središte.
Nužnost je anangkē, a u osnovi znači silu, prisilu, potrebu, nuždu bilo u unutrašnjem smislu kao prirodne potrebe i nagoni, bilo u vanjskom smislu kao sve što nas na nešto prisiljava. Odatle ovo postaje i jedan od centralnih naziva za usud upravo u smislu nečega što mora biti, nužnost, neminovnost, nešto što nas tjera, prisiljava i što ne možemo izbjeći.
No, riječ se koristi i u smislu logičke ili matematičke nužnosti (kao kada nešto nužno proizlazi iz nečega), pa bi se nužnost mogala shvatiti i kao počelo prirodne zakonitosti kojoj ne možemo izbjeći i koja nas nužno prisiljava na određeni način funkcioniranja i postojanja. Drugim riječima, nužnost i prisila nije uvijek nešto negativno, već je nešto što je naprosto tako kako je – mi se kao živa bića u tom smislu moramo naprimjer hraniti i zadovoljavati druge potrebe tijela (pa i duše). Ali i to bi se moglo nazvati izvjesnom negativnom selekcijom jer ono što se mora, ono što nam je dano ili ono prema čemu smo usmjereni nije uvijek isto s onim što bi se htjelo. U tom smislu je to izvjesna suprotnost Zeusovim počelima (vidi dalje). Dakle ono što nije (ili što neznamo, agnoia), ili što je drugačije od onog što jest (ili od onog što znamo), nekako nužno određuje ono što jest i što je u "centru", odnosno vodi ka znanju nečeg što prije nismo znali. Čak i u smislu percepcije ili gledanja možemo govoriti o nekoj vrsti traženja ili "skeniranja" u traženju fokusa interesa.
Zeus
Zeus je vladar MNIJENJA, ZNAMENJA i HTJENJA. Mnijenje je doxa (dokeō, dechomai), i znači mišljenje, mnijenje, očekivanje, dojam, a onda kao mnijenje koje drugi imaju o nekom ugled, slava, počasti, no isto tako odnosi se i na to kako se netko ili nešto prikazuje, pretvara, pravi i izgleda, pa je i u vezi pričina ili prikaza. Sve to povezano je s riječju dekomai (ili dechomai) koja znači primiti, prihvatiti, dočekati, pa bi mogli sve to povezati s onim što je prihvaćeno (npr. mišljenjima), bilo nešto što mi prihvaćamo kao svoje, bilo kao nešto što je (opće) prihvaćeno u vezi nas samih. S ovom je riječju povezana i riječ dogma koju i mi koristimo u smislu nečeg što izgleda da jest, što je prihvaćeno kao takvo, ili što je odlučeno ili prosuđeno kao takvo. Platon je doxu povezivao se dijelom duše koja je povezana sa osjetilnim svijetom (točnije vezom između uma i osjetilnog), pa su time i mnijenja izvjesna stanja ili prividi koji su rezultat osjetilnosti, a samim time nemaju stalnost uma i ideja koje su "iza" osjetilnog svijeta. No i taj privid ili izgled nešto je što okružuje središte u našoj metafori kruga.
ZNAMENJE, stemma odnosi se na vijenac, obično lovorov, koji je služio kao svojevrsni znamen položaja, bilo svećenićkog, bilo nekog javnog položaja ili počasti. Ova riječ u množini odnosi se i na oznaku podrijetla tj. plemenitosti. Povezana je s glagolom stephō što znači okružiti, opasati, obuhvatiti, opkoliti, pa onda ovjenčati (slavom naprimjer), okruniti ili okititi. Ovdje bi već mogli naslutiti izvjesnu suprotnost Kronu: ako je Kron negativni proces odbacivanja, otklanjanja i razlika, kod Zeusa je to nekakvi proces okruživanja, skupljanja sličnog u odnosu nešto, pa onda i prikazivanje, ugled ili možda privid proizišao prikupljanja "počasti" odnosno skupljanja svega što sačinjava mnijenje ili izgled. Poput nečega što je oznaka onoga što je u središtu ili što se vidi oko središta.
HTIJENJE, prothumia, znači spremnost, revnost, nastojanje, pripravnost, naklonost, predanost, dobra volja. U osnovi je riječ thumos koja se odnosi na srčanost u smislu dijela duše povezanim s osjećajima, uzbuđenjima, žestinom, živošću, a locirana je u grudnom dijelu, odnosno u srcu. U tom smislu ponekad je sinonim za dušu i život, životnu snagu ili ćud. No, isto je tako srce i sjedište htijenja i nagona pa u tom smislu thumos označava i volju, želje, sklonosti, pa onda i mišljenja i odluke. Zapravo je thumos na neki način posrednik između uma s jedne, te tijela i osjetilnih stvari s druge strane. Thumos je poput nekog motivatora i pokretača našeg tijela, koji bi međutim trebao biti u funkciji višeg uma. Zapravo je izravno povezan, po nekima čak identičan sa doxom o kojoj smo upravo govorili – dakle s onim dijelom duše koja je povezana s osjetilnim ili tjelesnim svijetom (ali s druge strane bi trebao biti podložan umu).
U tom smislu sam je i preveo sa HTIJENJE jer mi se ipak činila najneutralnija, a da pritom pokriva većinu značenja – srčanost bi također bilo prikladno, ali mislim da je to dobar prijevod za samu riječ thumos. Ali ako uzmemo da je to nešto "prije" (pro) srčanosti, u kontekstu Zeusovih značenja gotovo bi mogli reći da je to htijenje, spremnost koja prethodi djelovanju ili usmjeravanju, poput svojevrsnog "pristanka", što je kod stoika neophodni uvjet djelovanja. No to htjenje i pristanak može biti usmjereno i prema višim sferama, pa onda i otklanjanje od svjetovnih stvari. Kada um ima svojevrsnu kontrolu nad tim htjenjem, tada je podložnost i ovisnost osjetilnim prividima manja.
Dakle, Zeusova značenja odnose se s jedne strane na ono što okružuje centar, ono što se vidi prije no što se dođe do centra. Poput kruga koji okružuje središte i zapravo ga naznačuje ili čak određuje, za razliku od Saturnove simbolike koja određuje središte kroz ono što nije (središte). Ili, gledanje (percepcija) kao slijed znakova koji upučuju na središte, za razlika od Kronove eliminacije koja također nužno vodi središtu. Kasnije ćemo vidjeti (u poglavlju o sklonu) kako su Kron, Zeus i Sunce dnevni planeti, pa tako proces koji opisuju Kron i Zeus su okruženje onoga što Sunce kao zraka označava kao svojevrsno središte. Nadalje ćemo vidjeti kako noćni planeti Ares i Afrodita opisuju proces dosizanja središta kroz okružje ili krug koji je opisan Mjesečevim procesom zahvaćanja.