Ovo je veliki tekst, gotovo knjižica, koji sam napisao prije par godina o zvijezdama nekretnicama. U prvom dijelu je uvod i osnovni astronomski pojmovi vezani za problematiku zvijezda nekretnica.
Uvod
Tko od nas nije bio zadivljen noćnim nebom prepunim zvijezda? Taj pogled često postaje i jedan od glavnih razloga bavljenjem astrologijom ili astronomijom, a mislim da ne bismo pretjerali ako bi rekli kako je to bio i jedan od temeljnih motiva nastanka same astrologije. Pa ipak to fascinantno nebo kao da je prestalo biti predmet interesa astrologa. Mi smo danas reducirali korištenje nebeskih tijela na planete, a zatim počeli koristiti niz novih elemenata poput poluzbrojeva, harmonika, planetarnih slika, ili tijela poput asteroida, pa čak i hipotetskih planeta.
Sve su to fenomeni ili tehnike koje su mahom nevidljive na nebu, a ono što nam je najočiglednije i vidljivo svake noće nekako smo gurnuli na stranu. Naravno, to ne znači kako ove suvremene metode ne funkcioniraju, već da možda ne pripadaju istim razinama stvarnosti. Suvremeni ljudi u mnogo čemu žive simboličke (ili virtualne) živote koji su sve udaljeniji od prirodnog poredka stvari. Društvene strukture i društveni odnosi u kojima živimo, stvari koje nas okružuju, ritam života koji više ne slijedi prirodne cikluse, sve to su stvari i odnosi stvoreni od samih ljudi koji ne pripadaju prirodnom poretku stvari. U tom smislu i astrologija kao da sve manje slijedi osnovna počela koja opisuju prirodno ili kozmološko uređenje. Naravno, to je svijet u kojem živimo i unutar kojeg se moramo snalaziti, pa se i astrologija s novim tehnikama mora prilagođavati suvremenom svijetu.
Ipak, sklon sam ideji kako je taj osnovni prirodni poredak stvari negdje duboko u temelju našeg bića i svijeta oko nas, a samim time i ti prirodni ili kozmički astrološki ciklusi opisuju temelj našeg opstojanja. Tek kada njega postavimo možemo ga nadograđivati daljnjim apstraknijim ili simboličkim tehnikama. Ti prirodni ciklusi mogu nam poslužiti poput svojevrsne referentne vrijednosti u odnosu na koju možemo procjeniti koliko su naši životi udaljeni od pravog ili prirodnog puta razvoja, jer u današnjem svijetu subjektiviteta zna biti prilično teško reći što je stvarno, a što nije, što je pravo, a što krivo. Nebrojeno sam puta u praksi vidio kako ljudi preferiraju živjeti u iluzijama ili samozavaravanjima, umjesto da se suoče sa stvarnošću i samim sobom. To često stvara subjektivne stvarnosti nekih pojedinaca i grupa ljudi koja, ukoliko nije bar djelimično usklađena sa "prirodnom" osobnošću, dugoročno stvara veoma ozbiljne lomove u osobnostima ljudi. Odraz toga je možda i sve više psiholoških patologija i psiholoških stanja koja se službeno proglašavaju medicinskim bolestima.
Kakve to veze ima sa astrologijom? Čini mi se kako bi prirodni proces analize čovjeka (odnosno horoskopa) trebao polaziti od osnovnih planeta, pa i zvijezda nekretnica o kojima ćemo danas govoriti, kako bi se postavio temeljni okvir koji reflektira ono "vidljivo" i "prirodno". Tek nakon toga bi ga trebali dodavati ostale "nevidljive" ili apstrakne ili subjektivne tehnike koristeći ovaj osnovni oblik kao referencu. U protivnom dolazimo do toga da su mnoštvo suvremenih tehnika samo različiti oblici simboličke ili subjektivne stvarnosti koja stvaramo. Čak i činjenica kako neke od tih stvarnosti funkcioniraju ne dokazuje nužno njihovu ispravnost. Pokazatelj toga je da u astrologiji imamo mnoštvo posvema različitih (čak oprečnih) tehnika koje pojedinim ljudima daju vrlo dobre rezultate, dok drugima uopće ne funkcioniraju.
Takve tehnike su slučaj simboličkog sustava koji ima svoju funkcionalnost unutar određenog opsega ljudi koji funkcioniraju unutar te simboličke ili virtualne stvarnosti. Sjećam se od prije petnaestak godina sustava astrologije koje su razvili bračni par Huber u Švicarskoj koji je koristio potpuno novu vremensku metodu progresiranja koja nije imala veze ni sa jednom postojećom. Oni su razvili mrežu škola i seminara i vidio sam nevjerojatne rezultate tih tehnika od strane ljudi koji su ga koristili. Meni osobno (a i mnogim drugima "izvan" sustava) uza sav trud i proučavanjima nisu davale apsolutno nikakve rezultate. Ovo je primjer takvog "subjektivnog" ili "simboličkog" sustava koji je izmišljen i koji je funkcionalan u okviru neke grupe ljudi koji žive ili koriste takvu stvarnost. Naravno neko bi mogao reći kako i ovi "vidljivi" fenomeni su također samo još jedna vrsta subjektivnog sustava, no ipak mi se čini kako su oni utemeljeni na prirodnim zakonitostima (kretanje planeta) pa su time bar malo bliže prirodi i kozmosu.
No vratimo se našoj temi. Prepoznavanje određenih pravilnosti u prividnom kruženju zvijezda nalazimo u svim kulturama drevne prošlosti, a mnogi mitovi su simbolički prikazi tih pravilnosti, često i počeci religija. Danas se već smatra svojevrsnom znanstvenom disciplinom i areheoastronomija kojoj je upravo cilj proučavanja mitologija, pa i antropologija u kontekstu astronomskih fenomena i promjena izgleda neba tijekom stoljeća i tisućljeća (recimo zbog precesije). O samoj mitologiji u vezi zvijezda i zviježđu više ćemo se pozabaviti u drugom dijelu ovog teksta.
Današnje doba računala i informacija dovelo je do toga da sve manje astrologa ulaže trud u razumijevanje nekih osnovnih astronomskih pojmova. Ti astronomski pojmovi i način na koji nam se nebo pokazuje su u osnovi brojnih astroloških tehnika. A sam način pojavljivanja zvijezda i planeta su ključni za njihova simbolička značenja. Koliko god neobično izgledalo ali upravao taj način kako ih vidimo, kako nam se prikazuje je jedno od temeljnog svojstva kozmičkih fenomena. A da bi to razumjeli prvo se moramo pozabaviti s osnovama astronomije i sa nekim osnovnim problemima u korištenju zvijezda nekretnica vezanim za astronomiju. Stoga ćemo se prvo prisjetiti nekih osnovnih astronomskih pojmova, a zatim objasniti parane i sinodičke cikluse zvijezda nekretnica kao temeljnim načinima korištenja zvijezda nekretnica.
Nebeski koordinantni sustav
Od najranijih dana postojanja astrologije postoji svijest o 3 osnovna koordinatna sustava: ekvatorijalni, ekliptički te sustav horizonta ili obzora (Slika 1 i 2). Prva dva opisuju i dvije vrste kretanja nebeskih tijela, pa su u temelju mnogih drevnih kozmologija, pa i mitologija. I danas je teško razumjeti astrološke tehnike bez razumijevanja tih sustava. No većina suvremenih astronomskih knjiga obično nam prikazuje te sustave heliocentrički, pa je ponekad teško predočiti kako to izgleda nama koji promatramo nebo sa zemlje (geocentrički). Stoga, pokušajmo predočiti izgled tih osi.
SUSTAV OBZORA ILI HORIZONTA mjesto je na Zemlji na kojem se nalazimo. To je kružnica koja definira naš obzor i možemo ju zamisliti kao kružnicu koja razdvaja nebo od zemlje (kao kada bismo bili negdje na sasvim ravnom mjestu poput ravnice, pustinje ili na moru). Ona i nije u pravom smislu os nekog kretanja već svojevrsna referentna os koja prije svega određuje granicu ili među između neba i zemlje, vidljivog i nevidljivog. Sve što je ispod obzora je nevidljivo ili skriveno. Zato je dodir planeta ili zvijezde sa obzorom toliko važan jer se u tom trenutko oni pojavljuju, prikazuju se našoj svijesti. Osim toga kada su točno na obzoru oni su na rubu neba i zemlje pa time dobivaju na važnosti.
EKVATORIJALNI SUSTAV je zapravo zemljin koordinatni sustav projiciran na nebo. Ekvator je dakle kružnica (ili polukružnica) koja je nagnuta prema jugu (u odnosu na obzor) i koja presjeca obzor točno na istoku i zapadu. Rotacija te kružnice ekvivalent je rotaciji Zemlje oko vlastite osi i povezana je sa dnevnim (diurnalnim) kretanjem. Dakle, svi planeti i zvijezde tijekom 24 sata naprave puni krug i to od istoka prema zapadu. Os te vrtnje je uperena prema zvijezdi Sjevernjači (Polaris), tako da imamo utisak kako se sve zvijezde okreću ili kruže oko zvijezde sjevernjače. Koordinate ovog sustava mjere se u rektanstenziji (R.A.) duž ekvatora, te u deklinaciji (Decl.) vertikalno. R.A. se može mjeriti u stupnjevima, ali češće se mjere u kutnim satima: puni krug možemo opisati sa 360 stupnjeva ili 24 sata (jer Zemlja u rotaciji oko vlastite osi načini puni krug u 24 sata); 180 stupnjeva bilo bi ekvivalentno 12 sati, 90° bi bilo 6 sati, 30° bi bilo 2 sata, a jedan stupanj bi bio 4 minute. Deklinaciju mjerimo u stupnjevima sjeverno ili južno od ekvatora, dakle 0-90 stupnjeva sjeverno ili južno od nebeskog ekvatora. Ponekad umjesto oznake Sjeverno (N) ili južno (S) možemo naći naprosto + (za sjeverne dekl.) ili - (za južne dekl.)
EKLIPTIČKI SUSTAV je kružnica po kojoj se kreću planeti. Sa geocentričkog pogleda nju definira kretanje Sunca, a svi ostali planeti se kreću gotovo u istoj ravnini tj. pojasu (sa malim odstupanjem sjevernije ili južnije od ekliptike). Krug ekliptike nalazi se pomaknut u odnosu na ekvator za iznos zemljine inklinacije (22,5 st.). No malo je teže objasniti kompleksno gibanje koje ova os prividno opisuje tijekom dana. Na Slici 1 vidimo kako je os ekliptike pomaknuta ne samo sjevernije ili južnije od ekvatora već i da ne ide točno kroz istok i zapad (kao ekvator) već se prividno kreće i malo sjeveroistočnije ili jugoistočnije. Ako zamislimo os vrtnje ekliptike vidjeti ćemo kako ona tijekom dana opisuje krug oko Sjevernjače (koja je os vrtnje ekvatora). Ta rotacija izgleda poput zvrka koji ne rotira točno oko osi već je malo ekscentričan.
Krug ekliptike je zapravo naš krug Zodijaka kojeg crtamo kao natalnu kartu. Stoga se i mjeri u stupnjevima, bilo apsolutnim (0-360°), bilo u stupnjevima zodijaka kao što mi činimo u natalnim kartama (npr. 15° Ovna). Vertikalna komponenta se mjeri u širini tj. latitudi (Lat). Već sam rekao kako većina planeta kruži u istoj ravnini i tek vrlo malo odstupaju od ekliptike (svega nekoliko stupnjeva), stoga taj odmak možemo privremeno zanemariti i uzeti da se kreću točno po ekliptici. No, kod zvijezda nekretnica nailazimo na velika odstupanja od ekliptike budući da neka zvijezda može biti bilo gdje na nebu. Kretanje u smjeru ekliptike je, dakle, smjer vlastitog kretanja planeta (ili bi mogli reći smjer znakova zodijaka) i ono je sporije ili "slabije" od ekvatorijalnog jer najbrže kretanje ima mjesec koji se za jedan dan pomakne tek 12-15 stupnjeva, dok ekvator načini puni krug za jedan dan. Osim toga ekliptičko kretanje je suprotno ekvatorijalnom i ide u smjeru zapad-istok.
Točka gdje se sijeku ove dvije kružnice, ekvatorijalna i ekliptička, upravo je točka 0°Ovna (i 0° Vage), a to je i točka od koje mjerimo početak znakova zodijaka u tzv. tropskom zodijaku. Sideralni zodijak ne koristi ovo presjecište kao početak zodijaka već koristi neku od zvijezda nekretnica kao početak zodijaka.
Na Slikama 1 i 2 vidimo i način određenja uglova u natalnoj karti. Vidimo kako je presjecište ekliptike i obzora Ascedent ili ushod, odnosno sa suprotne strane Descedent ili silazak, dok je MC ili Razneblje mjesto gdje lokalni meridijan (koji ide iznad naših glava i spaja sjever i jug) presjeca krug ekliptike. Na slici 2 vidimo istu stvar kada pogledamo vertikalno prema zenitu, pa se još bolje uočavaju dvije pomaknute kružnice pri čemu je ekvatorijalni krug prividno fiksirana, dok os kruga ekliptike tijekom 24 sata prividno rotira oko osi kruga ekvatora. Osim toga na Slici 2 se vidi zbog čega je udaljenost od MC-a do Ascedenta duž ekliptike veća (odnosno manja) od 90 stupnjeva.
Ove dvije osi i njihova dinamika predmet su proučavanja i promišljanja od samih početaka promatranja neba. Platon ih u Timeju smatra dvjema osnovnim vrstama kretanja, a time i počelima Kozmosa. A krug ekliptike se redovno opisuje kao 7 sfera unutar ekliptičkog sustav pri čemu svaka pripada jednom od 7 klasičnih vidljivih planeta.
Nastavak: Nekretnice 2 - izlasci, zalasci, parani