U2egipt

Helenistička astrologija

Kratka povijest astrologije 1 - Nastanak

Print | Category: Helenistička | Tuesday, 01 November 2011 20:34 | Written by Slaven Slobodnjak |

sy07w40bU prvom dijelu se bavim počecima helenističke astrologiji, koja je u suštini sustav astroloških znanja koji koristimo i danas, doduše u veoma reduciranom obliku.

Što se zapravo podrazumijeva pod helenističkom astrologijom? Pod helenističkom astrologijom podrazumijevamo astrologiju koja je nastala i razvijala se otprilike od razdoblja nakon osvajanja Aleksandra Velikog (cca 3. ili 2. st.p.n.e.), pa otprilike do pojave Islama (7. st.n.e.). Ta se astrologija povremeno naziva horskopska astrologija jer sa smatra da je upravo u tom razdoblju nastao sustav tehnika za cjelovitu analizu karte. Zato ćemo pojam astrologije koristiti u svom užem značenje kao skup znanja i tehnika za analizu natalne kartu sa znakovima zodijaka, ushodom, kućama, vladarstvima, te raznim metodama analize karte, za razliku od astrologije u širem smislu u koju bi ulazili gotovo svi oblici proučavanja nebeskih fenomena ili kozmosa (pa i astronomija). Nedvosmisleno je kako je helenistička astrologija izvor i današnje astrologije, osim što su do modernih vremena došli tek fragmenti drevnih znanja, a mnoge su se metode kroz povijest bitno promijenila ili izgubile. Da bismo donekle razumijeli nastanak i razvoj helenističke astrologije moramo se malo osvrnuti na same početke.

Korijeni helenističke astrologije

Svaka povijest astrologije obično započinje sa pričom o Mezopotamskim vremenima. No astrologija predhelenističkih vremena zapravo i nije astrologija u užem smislu te riječi. Sačuvani zapisi na glinenim pločicama su sličniji opisima omena na nebu na temelju veoma jednostavnih kombinacija položaja planeta, negoli horoskopima u današnjem smislu te riječi. Mahom su to izdvojeni astronomski fenomeni koji se koriste kao opisi općih (mi bi rekli mundanih) događaja, a zapravo je upitno da li je u to doba uopće postojala horoskopska tj. indidvidualna astrologija. Ako i jest, ona je bila u vrlo rudimentarnom obliku kao izdvojene tehnike promatranja neba (npr. helijakični izlasci i zalasci planeta i zviježđa i sl.). Zapisi iz tog doba zapravo upućuju na postojanje neke vrste "horoskopa", a reference ondašnjih, čak i grčkih autora, upućuju na postojanje ideje predviđanja na temelju položaja planeta i zvijezda u trenutku rođenja. No prema svim spoznajama u mezopotamsko doba ne postoje natalne karte sa Ushodom (Ascendentom), kućama i ostalim, već samo položaji planeta u znakovima zodijaka (i to zviježđima), ili položaji u odnosu na zvijezde nekretnice.

Ovdje nećemo previše ulaziti u ta pred-astrološka vremena jer, kako smo rekli, prije svega nas zanima astrologija u užem smislu te riječi – dakle sustav znanja i metoda za analizu natalne karte, sa znakovima, kućama, aspektima i cijelim nizom metoda za analizu karte, te sa raznim vrstama vremenske analize tj. prognoza. Takav sustav astroloških znanja nastaje najvjerojatnije oko 2. st. p.n.e. Treba imati na umu kako je to vrijeme nakon osvajanja Aleksandra Velikog kada se intenziviraju procesi izmjene znanja i trgovački putevi u okviru Aleksandrova carstva, te kada grčki jezik postaje službeni jezik, posebice učenih ljudi. I tu je vjerojatno uzrok nastanka helenističke astrologije.

U to se doba stječu 3 velike tradicije: prva je kaldejska ili mezopotamska tradicija sa prilično razvijenom matematikom i astronomijom, kao i dugom tradicijom promatranja nebeskih fenomena i njihovim zapisivanjem, kao svojevrsnom pretečom astrologije. Kao što smo rekli vjerojatno je i ideja predviđanja sudbine na temelju položaja zvijezda i planeta nastala u Mezopotamiji ili Babilonu (tj. Kaldeji), jer nije slučajno da se astrolozi redovno i nazivaju kaldejcima.

Druga je tradicija grčke, prije svega atenske, filozofije sa svojim promišljanjima o kozmologiji, ali i svim drugim filozofskim spoznajama. Iako moramo reći kako u samoj Grčkoj nema previše spomena o astrologiji, nalazimo rasprave o kozmologiji koje su veoma važne za kasniji nastanak i oblikovanje astrologije (naprimjer Platonov TIMEJ). Doduše svaki tekst o povijesti astrologije kaže kako je kaldejski svećenik Beros osnovao školu astrologije na otku Kos i to negdje oko 275. p.n.e., no o tome nemamo sačuvanih nikakvih spisa niti detaljnijih informacija, već samo kratke reference na postojanje škole. Zapravo je pitanje koliko je tu riječ o astrologiji u našem smislu riječi, a ne o nekoj vrsti škole kozmoloških misterija, jer je pomalo neobično da se nije pojavio neki učenik koji bi ostavio traga (ili neki tekst) o njegovom djelovanju u samoj Grčkoj.

Treća je tradicija egipatskih misterija o kojima zapravo malo znamo. U to doba je vjerojatno postajala i neka vrsta horoskopske astrologije o kojoj nemam gotovo nikakvih tekstova, ali se mogu naslutiti obrisi takve astrologije iz utjecaja na kasnije astrološke tekstove. Po svemu sudeći ta je egipatska astrologija bazirana na dekanima i ponešto je drugačija od helenističke. Vjerojatno je ideja Ushoda (Ascendenta) i astroloških kuća, naprimjer, došla iz egipatske tradicije. Neugebauer i drugi smatraju kako je planetarna astronomija u Egiptu prilično rudimentarna (za razliku od mezopotamske), iako je astronomija zvijezda nekretnica naprednija (poznate su nam matematičke proporcije i poravnanja egipatskih piramida prema zvijezdama nekretnicama).

Robert Schmidt smatra kako je vjerojatno u to doba (otprilike 2. st. p.n.e) netko, ili neka grupa ljudi, koristeći znanja ovih triju tradicija razradila sustav astrologije koji je postao temelj helenističke astrologije a time i horoskopske astrologije uopće. Naime, činjenica je kako se taj veoma kompleksan sustav astrologije pojavljuje veoma naglo na povjesnoj sceni, nedvosmisleno govori o tome kako se ne radi o ikakvoj postupnoj evoluciji ili stoljetnom promatranju neba koje bi rezultiralo ovim astrološkim tehnikama. Plauzabilnije je objašnjenje da se radi o nekim učenjacima kojima su bila dostupna znanja ovih triju tradicija i koji su to sintetizirali u jedan sustav znanja koji znamo kao horoskopska astrologija, odnosno helenistička astrologija. No to nije bilo puko kompiliranje postojećih znanja već i rekonceptualiziranje tradicije u novom kontekstu, kao i postavljanje niza novih pojmova i tehnika. Uostalom, iako nekolicinu tehnika helenističke astrologije prepoznajemo iz mezopotamske tradicije (helijakični izlasci, zodijaci, neke lunarne tehnike i dr.), neke i iz egipatske (Ushod, kuće i dr.), cijeli niz tehnika koje se pojavljuju u helenističkom razdoblju ne nalazimo u ranijim kulturama, pa možemo zaključiti kako su izvorno nastali u tom procesu rekonceptualiziranja astroloških znanja koje je dovelo do stvaranja helenističke astrologije.

Još je jedan argument za takav nastanak helenističke astrologije, a to je da gotovo svi astrolozi nakon toga referiraju, pa čak i citiraju, djelo koje se pripisuje Nehepsonu i Petosiridu, navodnom egipatskom faraonu i njegovom prvosvećeniku. Povjesne činjenice ne ukazuju kako je u to doba postojao faraon koji bi još uz to imao prvosvećenika pod tim imenom, tako da su to vjerojatno mitska imena kojima su se atribuirala djela. U helenističkim tekstovima nalazimo tezu kako je Hermes postavio temelje helenističke astrologije (a koju su razradili Nehepson i Petosirid). Točnije, kod Firmika Materna nalazimo izjavu kako je izvor te astrologije Hermes Trismegistus, koji ju je prenio Asklepiju (još jedan mitski lik iz hermetičkih spisa), da bi je Nehepson i Petosirid razradili, a Kritodem zapisao. Nažalost, te najranije tekstove takozvane hermesove tradicije nemamo sačuvane (osim nekih Kritodemovih fragmenata), no brojnost citata i pozivanja na njih nedvosmisleno govore da je postojalo neko pisano djelo koje je bilo osnova iz koje se dalje razvila helenistička astrologija. Sudeći po citatima u Valentovoj Antologiji ti tekstovi Nehepsona i Petosirida pisani su prilično mistično i dvosmisleno, što je vjerojatni uzrok mnogim varijacijama koje su se desile relativno brzo nakon toga.

Najraniji astrolozi

Nakon tog inicijalnog razdoblja slijedi (vjerojatno u 1 st.p.n.e.) generacija ranih ekspozitora za koje Firmik Materno kaže da iznose na svjetlo, razrađuju i primjenjuju tu hermesovu astrologiju. Pritom spominje Abrama, Orfeja, Kritodema i druge. Abrama i Orfeja kratko spominje i Vetije Valent, no o njemu ne znamo gotovo ništa više od onog što kaže Valent. Kritodema, s druge strane, Valent spominje i citira dosta često u okviru opisa raznih tehnika. Također je sačuvan jedan bizantinski sažetak Kritodemova djela koji nam omogućava da otprilike vidimo o kakvoj je astrologiji riječ. Kritodem je (prema Maternu) zadnji iz niza astrologa izravnog hermesovog nasljeđa. U ovo razdoblje ulazi vjerojatno i Serapion iz Aleksandrije od kojeg imamo sačuvane fragmente katarhičke astrologije (danas bi rekli elekcione), tako da je moguće kako je on najraniji predstavnik, ako ne i začetnik, elekcione astrologije. Zatim, Valent spominje i astrologe po imenu Timej i Orion o kojima ne znamo ništa više osim onog što im pripisuje Valent. A moguće je da ovom razdoblju pripadaju i astrolozi Kalikrat i Demetrije.

Nakon ovih prvih generacija astrologa koji su slijedili djelo Nehepsona-Petosirida, odnosno Hermesa, pojavljuju se astrolozi koji se počinju razlikovati u metodologijama. Ponekad je to zbog specifičnosti astroloških interesa, a ponekad i zbog ograničene dostupnosti izvornim tekstovima ili samo nekim dijelovima tekstova ranih astrologa. To se najbolje vidi kod Doroteja iz Sidona (1. st n.e.) koji koristi vladare trokuta takoreći na svakom koraku, što ne nalazimo kod nijednog drugog astrologa tog doba. Dorotej je veoma utjecajan autor, posebno na kasnije arapske astrologe, no njegova astrološka poema nije sačuvana u svom izvornom obliku. Sačuvana verzija je na arapskom (koja je prevedena na engleski), koja je prijevod s perzijskog, a koja je prijevod s grčkog. Zbog toga je tekst u vrlo lošem stanju s mnoštvom kasnijih intervencija u tekst i dijelova koji nedostaju (što znamo po citatima drugih helenističkih autora, a koje ne nalazimo u arapskoj verziji). Zbog svega toga tu verziju Doroteja treba uzeti s velikom rezervom.

U prvo stoljeće spada i Manilije koji je napisao čudnu astrološku poemu na latinskom koja je dulje vrijeme dostupna na suvremenim jezicima, a kojoj se (zbog dostupnosti) pripisuje daleko veći značaj no što zaslužuje. U stvari usudio bih se reći kako Manilije nije baš previše shvaćao ono o čemu piše, što se usporedbom s drugim astrološkim tekstovima tog doba može veoma jednostavno dokazati. Osim toga čini se da je bio sklon prilično slobodnim modifikacijama i "inovacijama" koje ne djeluju previše uvjerljivo i koje ne nalazimo nigdje drugdje. Nažalost, njegove greške često, čak i danas, postaju svojevrsna referenca, upravo zato što je već dugo dostupan i na engleskom jeziku.

U to doba djeluje i Trasil (u. 36. n.e.) učenjak sa Rodosa koji je bio astrološki savjetnik cara Tiberija i nad kojim je navodno imao značajan utjecaj. Njegovi tekstovi nisu sačuvani, ali se sadržaj njegove astrologije može naslutiti iz pisanja Valenta, Porfirija i Hefestiona. Za astrologa Balbila se smatra da je Trasilov sin, te da je bio astrolog cara Klaudija. Od njegovog djela "Astrološke stvari" sačuvan je jedino mnogo kasniji sažetak. U 1. st n.e. spada i Teukar iz Babilona koji je navodno prvi astrološki obradio dekane. On je moguće i izvor opisa planeta i zodijaka koje nalazimo kod Valenta, Retorija i drugih. Neki fragmenti njegovih tekstova su sačuvani.