U trećem dijelu dajem jedan kratki pregled kasnijeg razvoja astrologije do suvremenog doba. Više su me zanimali procesi u prijenosu astrologije kroz povijest od pukih povijesnih činjenica.
Arapska astrologija
Iako smo rekli kako je naš primarni interes helenistička astrologija, napraviti ću kratak pregled daljnjeg razvoja astrologije kako bi razumijeli neke važne procese u razvoju astrologije.
Vidimo kako kasno helenističko razdoblje pomalo zaustavlja razvoj astrologije. Pojavom Islama u 7. st. slijedi i agresivna ekspanzija Islama širom Bliskog istoka i sjeverne Afrike. No nakon toga tijekom 8. i 9. stoljeća islamska kultura počinje intenzivno sakupljati stara znanja i prevoditi ih na arapski. U tom razdoblju djeluje niz astrologa i filozofa koji su pokušali obnoviti i revitalizirati helenističku astrologiju. Naprimjer, Messahalla ili Masha’allah (cca 740-815) jedan je od najranijih i najznačajnijih arapskih astrologa koji je živio u Basri i djelovao sa perzijskim astrologom Al-Naubakhtom. Poznat je po tome da je izračuno vrijeme i horoskop za utemeljenje grada Bagdada 762. godine.
Njegov učenik Abu Ali Al-Khayyat (cca 770-835) tekođer ulazi među važne astrologe tog doba čija su djela (posebno njegov Uvod u astrologiju) utjecala na kasniji razvoj astrologije i na zapadu. Al-Kindi (8.st.) je iznimno značajan arapski filozof kojeg su zvali Filozofom Arapa (što je referenca tj- usporedba sa Aristotelom). Jako je utjecao i na srednjovjekovni zapad, ne samo astrološki, već i svojom filozofijom. Njegov učenik je Albumasar ili Abu Ma’shar (787-886) vjerojatno je najpoznatiji arapski (točnije perzijski) astrolog. Smatra se utemeljiteljem mundane astrologije i prvi je počeo koristiti cikluse Jupitera i Saturna za mundane prognoze. Zanimljivo je da se smatra kako je prvi (ili jedan od prvih) prijevoda nekih njegovih djela donio i preveo naš Herman Dalmatin nakon svojih potovanja Bliskim istokom. Tom vremenu pripadaju i Ahmet abu Jazfar, Al-Farghani, Thabit ben Qurra, al-Mansur, Hali Rodan i drugi koji su se veoma aktivno bavili astrologijom i razvijali je.
Ova imena spominjem zato što se može uočiti velika koncentracija iznimno značajnih učenjaka koji nisu bili samo astrolozi, već i filozofi, znanstvenici, ali i mistici. Interesantno je kako je dosta tih učenjaka pripadalo prilično misterioznoj grupaciji Saba iz grada Harrana koji su opstali prihvativši Islam, ali su očito očuvali i neka drevna znanja (čak su to očuvanje držali svojom misijom), posebno ona hermetička i magijska. Sabi su dosta naglo nestali sa zemljovida povijesti i to upravo u vrijeme kada se pojavljuje velik prodor klasičnih znanja i tekstova u Bizantu i srednjovjekovnom zapadu, što je izvor brojnih zanimljivih hipoteza o njihovom nestanku, a u vezi spomenutog prodora starih znanja.
Druga najčešća etnička grupacija među astrolozima su perzijci što je navelo neke današnje astrologe da zaključe kako se astrologija izdvojeno razvijala u nekom dijelu Perzije između helenističkog i arapskog doba. Jedan od argumenata za to je niz novih astroloških tehnika koje ne nalazimo u helenističko doba, kao i činjenica da je dosta tekstova prvo prevedeno na perzijski, a tek zatim na arapski. No, treba reći i kako je visoka arapska kultura tog doba (cca 8-10 st.) u mnogočemu nastala na prijevodima grčkih djela na arapski. Tako je i s astrologijom: nastojalo se prevesti sve što je bilo dostupno i arapski su astrolozi u tome bili veoma konzervativni i doslovni. Problem je, prvo, u tome što nisu imali sve izvorne tekstove. Vidimo, naprimjer, kod Abu Ma’shara kako često citira Valenta, ali i kaže kako kod Valenta nema rasprave o tranzitima planeta. Drugim riječima, njemu su bile dostupne prve 3. knjige Valentove Antologije, ali ne i 4-9 knjige u kojima su rasprave o tranzitima i brojnim metodama prognoze. Naravno, u nedostatku izvornih objašnjenja slijede vlastite nadopune, koje mogu biti kreativne i inovativne, ali koje se isto tako udaljavaju od izvornih počela. Zbog toga se mnoge "nove" tehnike koje se pojavljuju u arapskom razdoblju mogu objasniti izvjesnim iskrivljivanjem klasičnih helenističkih tehnika. To je drugo vrijeme, druga kultura, druga religija i povrh svega drugi jezik. I to čak jezik potpuno druge jezične grupe od grčkog, što već samo po sebi može biti razlog udaljavanja od izvora. Ovo je vrlo važno za razumjeti jer u arapskom razdoblju nastaje prvi od "preskoka" u tradiciji: nakon svojvrsnog interegnuma za astrologiju krajem helenističkog doba, arapsko razdoblje donosi procvat astrologije, ali u novom kontekstu, sa novim učenjima, koja nisu uvijek rezultat samo razvoja, već češće rezultat nepoznavanja tradicije ili pogrešnog shvaćanja izvora, vrlo često i zbog loših prijevoda. Arapsko razdoblje s astrološke strane još uvijek nije dovoljno istraženo, jer koliko mi je poznato još se nije pojavio neki astrolog sa poznavanjem arapskog koji bi detaljnije proučio astrologiju tog doba.
Srednji vijek
Arapska ili islamska kultura je važna i za srednjovijekovnu zapadnu kulturu i astrologiju. Naime, u 10. i 11. st. (a i kasnije) na srednjovjekovnom se zapadu također budi glad za klasičnim znanjima, a budući da je Španjolska tada bila pod islamskom vlašću, gradovi poput Toleda postaju centri učenja i trgovine starim tekstovima. Tako na zapad dolaze tekstovi klasičnih filozofa, ali i astrologa, kako arapskih, tako i helenističkih, a prije svega Ptolemejevi spisi. U to vrijeme počinju cirkulirati mnogi tekstovi za koje se često ne zna ni tko ih je napisao ili su tadašnjim ljudima autori nepoznati. I tu se dešava donekle neobičan fenomen: Ptolemej, često zvan "božanski", postaje iznimno utjecajan, ne samo zbog astrologije, već vjerojatno i više zbog ostalih spisa, prije svega astronomije iz Almagesta. Kao takav postaje referenca za druge astrološke tekstove i tako započinje proces u kojem se malo pomalo odbacuju tehnike koje ne nalazimo kod Ptolemeja. Na taj način se odbacio i onaj dio helenističkih tehnika koje su se zadržale kroz arapsku tradiciju ili koje su se očuvale u ponekim grčkim tekstovima koji su prodrli do srednjeg vijeka. A tu je opet i čimbenik prevođenja, ovaj put na latinski, a u slučaju astrologije često sa arapskog, a ne izravno s grčkog. I ponovo imamo sindrom "pokvarenog telefona" u prevođenju ili prenošenju znanja – kroz prijevode prijevoda odmak od izvornika postaje sve veći. Postoji još jedna zanimljiva, a manje poznata činjenica, a to je da je velika potražnja za starim znanjima stvorilo u srednjem vijeku i mnoštvo krivotvorina - postajale su prave male tvornice krivotvorenja drevnih rukopisa. U takvom moru svakojakih tekstova zapravo i nije neobično da je Ptolemejevo djelo postalo jedno od uzdanica i okosnica daljeg razvoja astrologije.
Novo doba
Na kraju bi valjalo spomenuti još jedan "preskok" u prenošenju koji se desio u novije doba a koji je bio posljednji udarac astrološkoj tradiciji. Naime sa 18. i 19. stoljećem astrologija ponovo odlazi u drugi plan, nakon ekspanzije u Renesansi i nešto nakon nje. To je vrijeme razvoja znanstvenog pozitivizma, pa astrologija prestaje biti zanimljiva "ozbiljnijim" učenjacima. Osim toga cvjetaju razni almanasi sa popularnim prognozama (ekvivalent današnjim dnevnim i tjednim horoskopima) što dodatno odbija ozbiljnije učenjake. Nadalje, otkrivaju se i novi planeti (Uran, Neptun, a kasnije i Pluton) koji su se nekako trebali ubaciti u sustav astrologije. Jedna mala kontinuirana nit astrološke tradicije se održava u Engleskoj, ali astrolozi tog doba su daleko od učenih umova prošlosti da bi mogli sačuvati ili unaprijediti postojeća znanja. U stvari znanstvenost i eksperimentalne metode ulazi i među astrologe, pa i astrolozi tog doba stavljaju naglasak na praktičnu primjenu astrologije, a zanemaruju filozofsku pozadinu. To je zapravo rezultiralo dodatnim osiromašenjem astrologije. I onda, krajem 19. i početkom 20. st, dolazi do velikog povratka interesa za astrologiju, ali i općenito za okultizam, hermetička znanja i ezoteriju. To je vrijeme pojave teozofa, niza rozenkrojecerskih, masonskih, magijskih i spiritualnih udruženja, te drugih sličnih grupacija koje su preteča svega onog što danas svrstavamo pod "new age". No, u to doba se zapravo veoma malo zna o drevnoj astrologiji. Ono što je preživjelo su najelemantarnija astrološka znanja, pa ponovo počinje proces "kreativne rekonstrukcije". Ono što je najviše nedostajalo je određena teoretska podloga. Taj dio je donekle napravio Dane Rudhyar (djelom na temelju rada Marc Edmund Jonesa) koji je još tridesetih godina objavio svoju knjigu Person-centred astrology, a zatim i niz drugih knjiga u kojima je postavio temelje humanističke astrologije. Rudhyar je prvi povezao Jungovu psihologiju sa astrologijom što je zapravo oblikovalo suvremenu astrologiju. Sve je to dovelo do velikog procvata humanističke ili psihološke astrologije u 70-im i 80-im godinama 20. stoljeća, tako da je psihološka ili simbolička astrologija postala uobičajena način primjene astrologije. Rudhyarovo djelo je na razini Ptolemejske rekonceptualizacije po svojoj sveobuhvatnosti i utjecaju, a zanimljivo je kako je Rudhyar tijekom svog života činio nešto slično onome što su činili arapski astrolozi tisuću godina ranije: naime on je uzeo apsolutni svaki dio njemu dostupne sačuvane astrologije i nastojao ga je uklopiti u svoj filozofski sustav i suvremeno doba. Problem je bio u tome što mu mnoge stvari iz klasične astrologije naprosto nisu bile dostupne, pa je baratao samo sa ograničenim brojem astroloških tekstova i znanja. Možemo samo zamišljati kako bi izgledala njegova filozofija i astrologija da mu je bio dostupan, naprimjer, Vetije Valent.
Istovremeno se u 60-im i 70-im godinama razvija i primjenjuje niz novijih tehnika i astronomskih čimbenika (asteroidi i hipotetici, nove metode progresija, kartografske ili prostorne tehnike, i mnoge druge). No, kao da je postojao osjećaj kako su tradicionalne tehnike astrologije okrnjene i nedostatne, a samim time i kako nešto nedostaje suvremenoj astrologiji, što se pokušalo riješiti traganjem za novim tehnikama ili znanstvenim dokazivanjem astrologije. Pokušaji da se astrologija "znanstveno" dokaže, često bi se našli u slijepoj ulici, te jača osjećaj kako znanstvene metode nekako nisu prikladne samoj astrologiji. Vezanje astrologije uz psihologiju, nakon inicijalnog ushićenja, donosi samo nove probleme, buduće da se i sama psihologija bori sa vlastitim problemima freudovskog nasljeđa, koje je kao model sve češće podložno kritici. Možda upravo zato u 90-im godinama ponovo jača interes za tradicionalne oblike astrologije, prvo kroz razne oblike horarne ili elekcione astrologije, a zatim pomalo i kroz primjenu istih u natalnoj astrologiji. Postalo je jasno koliko su zapravo tradicionalne tehnike neistražene, te kako se bez suočavanja i sistematizacije prošlosti ne može poći dalje. Mnogi suvremeni astrolozi kritizirali su tradicionalne tehnike kao neupotrebljive i previše fatalističke, no pokazuje se kako ta kritika nije utemeljena na poznavanju tih tradicionalnih tehnika. Suštinu problema je pokazao upravo Project Hindsight: tradiciju prvo treba proučiti i razumijeti u vlastitom kontekstu prije no što ju kritiziramo. Tek nakon toga možemo napraviti nužne prilagodbe tradicionalne astrologije suvremenom načinu života.
Nastavak: Kratka povijest astrologije 4 - Na kraju... početak
