U2egipt

Blog - Opće teme

Kritičnost mišljenja

Print | Friday, 11 May 2012 17:30 | Written by Slaven Slobodnjak |

sy19w40Izgleda kako živimo u svijetu gdje kritičnost postaje velika mana. Um i razmišljanje postaju robovi vjere i intuicije, a ideal duhovnosti gotovo da je ugasiti svako kritičko promišljanje...

Često čujem od ljudi iz kulture kako više ne postoji prava umjetnička kritika bilo književog, likovnog ili bilo kojeg drugog umjetničkog djela. U novinama su nestale prave stručne analize (kritike) ekonomije ili politike. Stvari se eventualno svode na iznošenje vlastitog mišljenja obično bez ozbiljnije argumentacije. A na webu onda ljudi često ispucavaju svoje frustracije (obično anonimno), koje se svode na izričaje mišljenja bez trunke argumentacije. Dijelom je to i zbog sve kraćih formata u medijima, gdje obično nema prostora da bi se stvari ozbiljnije promišljale i argumentirale pa se stvari svode na "sviđa mi se" ili "ne sviđa"...

No tu je čini mi se prisutna i izvjesna kultura straha - ljudi se boje bilo kome zamjeriti, boje se reći što misle jer tko zna što bi im se moglo desiti i kome bi se mogli zamjeriti. Mediji se boje objavljivati kako se ne bi zamjerili oglašivačima od kojih žive. A u individualnim odnosima ljudi se boje reći što misle jer tko zna da li će druga strana to doživjeti osobno i zamjeriti nam...

U urbanoj kulturi ophođenja kao da je prevladala ona formalna strana u kojoj su maniri i lijepo ponašanje postali važniji od sadržaja, umjetnost je postala važnija od filozofije. Dozvoljeno je razoriti ljude spletkama i koje čime, dok god to radite pristojno i u zadnim okvirima. Ali ako argumenirano nekog kritizirate tada ste grubi, bezobrazni, netolerantnii sl. I nebitno je da li ste u pravu... Bitan je način na koji to učinite. Postaje važnije je tko i kako nešto kaže od toga da li je to sadržajno, smisleno ili argumentirano.

Kultura debate i diskusije je zbog toga nestala - jer čim se s nekim ne slažete oko nekog pitanja, druga strana to počinje doživljavati kao osobni napad, a ne kao diskusiju o nekom sadržaju u kojem se ne moramo uvijek slagati. No to ne znači da je u diskusiji cilj nekoga poniziti ili uništiti – diskusija je istraživanje, traganje, isprobavanje...

U "new age" svijetu pak postoji ta neka sveobuhvatna kultura "pozitivnog" razmišljanja i nekritičke vjere koja postaje toliko sveprisutna kod ljude da već pomalo postaje zabrinjavajuće. Nema ništa loše u pozitivnom mišljenju, dapače, ono je veoma važno, no kritičko razmišljanje nije nužno negativno razmišljanje, a to je ono što svi zaboravljaju. Rezultat tog svjesnog ili nesvjesnog pseudo pozitivizma jest da ljudi razmišljaju u apsolutnim kategorijama i da su sve manje u stanju razlikovati stvari i vrijednosti, dobro od zla. Jer ionako je sve Jedno. Ako je sve Jedno, onda je svejedno da li je nešto crno ili bijelo. Sve postaje jedno, a ljudima postaje svejedno. A frustracije se gomilaju...

 

Što je kritičko mišljenje? Za mene kritičko razmišljanje podrazumijeva prije svega razmišljanje o stvarima, razlikovanje stvari (krisis). Kritičko mišljenje nije napadanje nečega niti traženje mana u stvarima, kritičko razmišljanje je u suštini sagledavanje stvari, razumijevanje višeg i općenitijeg spram pojedinačnog i prolaznog, te prepoznavanje bitnog od nebitnog. Bez te sposobnosti kritičkog razmišljanja mi ne možemo odabirati stvari. Toliko govorimo o slobodi, o slobodi izbora, no kada se nađemo pred odlukama, tj. izborima, odjednom kao da svim silama želimo izbjeći bilo kakav odabir i odluku. Jer sve je Jedno, anđeli nas vode najboljim putem, zvijezde su već sve odredile... Pa se onda ne moramo mi mučiti s time da donosimo odluke.

Često čujemo izjave kako živimo u svijetu gdje su moralne vrijednosti nestale. Novac caruje. No one su nestale zato što mi više ne razlikujemo (i kao da ni ne želimo razlikovati) što je dobro a što nije. Sve se relativizira. Svi očekujemo da netko drugi odluči i riješi stvari, da nam netko drugi kaže što je dobro a što nije. Uče nas da samo zamolimo "anđele" i da oni sve obave za nas. U konačnici, ono što nas fundamentalno određuje kao ljude - moć kritičkog rasuđivanja - postaje neka irelevantna, čak nepoželjna funkcija u ljudskim životima. Um i mišljenje kao da postaju nepoželjni u duhovnim stvarima. A razni autoriteti (tj. pseudo autoriteti) postaju "moralne vertikale" ili "učitelji" koji nam postaju kriteriji vrijednosti i kriteriji našeg odlučivanja u životu. Ukratko, postajemo ovčice, koje sami sebe uvjeravaju kako sve ide točno onako kako treba i kako imamo kontrolu nad našim životima... Možda individualno to i nije loše za pojedince – uostalom ljudi su različiti. Ali kad takav stav preuzme primat na kolektivnoj razini tada imamo problem...

Astrologija je i tu u specifičnom položaju budući da u astrologiji postoje milijuni načina korištenja astrologije. Oduvijek me u astrologiji zanimalo dokle možemo sa samom astrologijom kada maknemo faktor čovjeka tj. njegovu intuiciju. I zato sam isprobavao sve moguće astrološke tehnike. No većina ljudi nauči neku tehniku, tj. skup metoda (bilo kroz školu ili literaturu na koju su slučajno naletjeli), i tu stanu. Odjednom uvjeravaju druge kako je to najbolji način, kako sve u toj metodi funkcionira, i ništa ih drugo u astrologiji ne zanima. Hoću reći, astrolozi su često krajnje nekritični prema svom radu i metodama koje koriste. Često nađemo par potvrda za neku tehniku, a da potpuno ignoriramo gomilu primjera gdje stvari ne funkcioniraju. Neki medijski popularni astrolozi postaju autoriteti za astrologiju, a da im je poznavanje astrologije svedeno samo na elementarne tehnike i proizvoljne stavove. I opet postaje važnije tko nešto govori, od onoga što govori. A tako je teško prepoznati da li nešto vrijedi ili ne....

Da bismo razlikovali što vrijedi, a što ne vrijedi, trebamo imati nešto kritičnog rasuđivanja. Da bi smo mogli odabirati i činiti izbore u životu treba nam nešto kritičkog rasuđivanja. A ono je također bezvrijedno ako nemamo i nešto znanja ili spoznaje o materiji ili problemu. Bez znanja, kritičko rasuđivanje postaje čista negacija. A znanje bez kritičkog rasuđivanja postaje bezvrijedna informacija, forma bez sadržaja... Da, to je nešto teži put: treba učiti, čitati, istraživati, razmišljati, i nadasve donositi odluke, umjesto naprosto prihvaćati ideje i "vodstvo" drugih. No dugoročno su i rezultati vredniji...

Tek kada se naučimo slušati sadržaj, a ne ljude, otvaramo prostor za zdravu diskusiju koja više nije polemika (jer polemos znači rat), već razgovor (raz-govor, govor između ljudi). U razgovoru se možemo i ne moramo slagati, ali razgovor nas uvijek uzdiže iznad vlastitih ograda i otvara nove perspektive. Kada slušamo sadržaj i misli (govora ili teksta), tj. što netko govori, tada ne dolazi do osobne uvrijeđenosti, čak i kada netko kaže nešto sasvim drugačije od onoga što mi mislimo. I tek tada možemo donositi odluke, tek tada imamo stvarnu slobodu izbora... I postajemo zadovoljni sobom jer tada kreiramo svoj život u svoj njegovoj punini, umjesto da nas netko ili nešto vodi u naše ime...

 

Add comment

Security code
Refresh