Od samih početaka interneta mi je bila fascinantna (i zabrinjavajuća) pojava i širenje najčudnijih i najnevjerojatnijih informacija brzinom munje. Nema šta se ne može naći na internetu i društvenim mrežama. Pogotovo ovih dana...
Od samih početaka interneta mi je bila fascinantna (i zabrinjavajuća) pojava i širenje najčudnijih i nevjerojatnih informacija brzinom munje. Odnosno, u početcima interneta su to bili "flameri" na forumima – ljudi koji znaju sve o svim temama, i koji uvijek izazivaju buru reakcija čim netko dovede u pitanje njihove stavove. I uvijek su neki za, neki protiv, i redovno rasprave poprime iracionalne dimenzije i sve se raspadne. Zato sam davno, davno, prestao posjećivati forume i chatove, jer je toliko besmislenih i jalovih rasprava, tek tu i tamo nešto korisno. U međuvremenu se taj koncept se proširio na svakog tko ima smartphone ili koji je dio neke društvene mreže, pa svatko iz sigurnosti svoje privatnosti može iznositi štogod mu se prohtije. I to anonimno. Izgleda da anonimnost iznosi najgore iz ljudi... Demokracija na djelu...? Ili kaos?
S druge strane poznata je priča o raznim ljubiteljima teorija urota, kojih je uvijek bilo i uvijek će biti. Ništa loše – konačno svaka dobra teorija urote se bazira na nekim činjenicama. Problem je u tumačenju tih činjenica koji često preskače nekoliko logičnih koraka da bi došao do neke teorije, ili bolje reći, do neobičnih interpretacija činjenica. Poanta je sastaviti smislenu priču tj. narativ. Svaka dobra priča mora biti smislena i zato su ljudima privlačne. No, ako je nešto smisleno, to još uvijek ne znači i da je točno ili istinito. Ako sastavimo priču iz točnih i istinitih podataka to još uvijek ne znači da su naši zaključci točni i da je naš narativ istinit. Skoro svaki film, drama ili roman je smislen u narativnom smislu, no to ne znači da su se stvari koje opisuju zaista i desile.
Ali to je priroda ljudske naravi: mi stalno stvaramo priče kako bi sami sebi osmislili stvari. I to je u redu dok god smo svjesni mogućnosti različitih perspektiva na iste događaje. No kada vlastitu priču počnemo tretirati kao apsolutnu (i jedinu) istinu, tada naša psiha kreće na opasno putovanje...
Možda je u svemu tome važan čimbenik i vjera (u smislu religije). Posebno smo mi na zapadu, u kršćanskom svijetu, već 2000 godina uronjeni u ideju kako je vjera najvažnija. Štoviše, "vjerujem jer je apsurdno"... Jer, Vjera je Istina – što čvršće vjerujem to sam bliži Istini tj. bogu. Teološki i filozofski to može imati smisla, no kad se ta ideja spusti na razinu svakodnevnog, običnog čovjeka, tj. na razinu ega, onda se dešava nešto zabrinjavajuće: sve je manje bitno da li imam argument za nešto, već je najvažnije da duboko vjerujem u nešto. I ne moram se više ni truditi da nešto objašnjavam, argumentiram, provjeravam – bitno je jedino moje uvjerenje. Ako čvrsto vjerujem u nešto onda to mora biti istinito. Život nas uči kako to baš i nije uvijek tako ...
Onda nije ni čudno da neko može napisati bilo što (jer to njemu ima smisla, jer je uvjeren da je to istinito), drugi će pročitati i biti uvjeren da je to točno i dalje proširiti tu priču (uvijek će se naći istomišljenika), a onda odjednom laž postaje istina (ili činjenica) koju više nitko i ne provjerava.
Najtužnije je u svemu, kada čovjek želi upozoriti na to da su stvari neprovjerene, ili da iste podatke jednako smisleno možeš tumačiti na potpuno suprotan način, odjednom stižu burne defanzivne reakcije: ti relativiziraš stvari, unosiš pomutnju, narušavaš "istinu"... Osobno smatram da je jedini način dolaska do "istine" (ili bar približavanje istini) da sagledaš razne strane problema (ili argumenta), a ne da budemo "vjernici" jedne istine, koja god ona bila. Tek sagledavanjem raznih perspektiva možemo procijeniti vrijednost neke perspektive. Ali to zahtjeva angažman i promišljanje, a ne samo prihvaćanje i uvjerenost. A ljudima se ne da previše razmišljati i provjeravati činjenice, previše je toga... Najlakše se utaboriti u nekom stavu i misliti kako mi znamo što je točno i istinito, a svi drugi su u krivu. To je fenomen koji vidimo i kod raznih religioznih ortodoksa, ali isto tako i kod ezoterika, naprimjer onih koji će ljudima lupiti da je nešto njihova karma i da je to neizbježno. Jer ti koji "znaju" što će biti onda i ne moraju objašnjavati što, kako i zbog čega, njima je dovoljno reći biti će to i to... A ako se i pokaže netočnim, već ćemo naći nekakvo objašnjenje...
Sve ovo govorim jer sam primijetio kako sve više ljudi tako pristupa: ljudi imaju svakojake teorije o tome tko je "pustio" ovaj virus, da li kinezi, ameri, rusi ili netko četvrti... Pa kreću i razne ekonomske, financijske, političke teorije... I ne ulazeći u sadržaje tih teorija fascinira me kako neke priče koje su potpuno iracionalne s lakoćom nalaze one koji ih strastveno podržavaju. Ni to ne bi bilo neobično, ali primjećujem to i kod ljudi koji nikada nisu bili skloni takvim pristupima. Izgleda da iracionalnost svega što nam se zbiva na taj način dopire do mnogih. Kada smo u ovako iracionalnim situacijama onda se hvatamo za slamke, svako objašnjenje nam je smislenije od stvarnosti. Odjednom iracionalno postaje smisleno i kao da na taj način naš ego vraća privid kontrole. Najjednostavnija objašnjenja više nisu najtočnija, kao što kaže princip Ockhamove oštrice. Sada trebamo komplicirane narative da bi nam stvari poprimile smisao, da bi vratili kontrolu. Reći da se virus naprosto desio (kao što mnogi epidemiolozi upozoravaju već desetljećima), nama je potpuno apsurdno. "To ne može biti slučajno." "Netko je to podmetnuo". "Netko mora biti krivac". Uvijek tražimo krivca, jer kad imamo krivca, imamo i objašnjenje, a tada stvari postaju smislene, imamo osjećaj da opet imamo kontrolu nad životima.
No da li nam to dugoročno olakšava stvari? Ima li drugih opcija? Možda koncept otpuštanja može biti puno korisniji u ovakvim situacijama. Meni trenutno ne treba objašnjenje svega. Ja mogu naprosto promatrati stvari bez da ih tumačim u tom smislu. Jer naprosto nema dovoljno podataka (odnosno, ima previše kontradiktornih podataka). Nije da me ne zanima, već mislim da ćemo tek jednog dana moći sagledati što je relevantno. To ne znači pasivnost, već prihvaćanje stvari kako se dešavaju, jer naprosto nemam kontrolu nad njima. Fokusiram se činiti ono što mogu i na što imam utjecaj. Panika, bijes, ne pomažu u nikome.
Najteže je prihvatiti nemoć. Liječnici to najbolje znaju kad vide, naprimjer, da netko umire a oni više ne mogu učiniti ništa. Mnogi se ovih dana tako osjećaju – čini nam se kako se tlo izmiče pod nogama, da se život koji smo vodili nepovratno rastače. Neki se tješe da je sve to dio božjeg plana, neki misle da je to sudbina na djelu, neki misle da su to ovi ili oni moćnici napravili plan zbog nekih svojih razloga, mi astrolozi vidimo stelijum u Jarcu i još štošta... Svi tražimo neko objašnjenje... No možda je naprosto neki virus mutirao i proširio se svijetom... Ili je neki tehničar u nekom labosu malo popio pa mu je "iscurio" neki virus... Rekoh, najteže je prihvatiti da se nešto desilo slučajno, ili da je sve počelo zbog neka banalnosti, trivijalnosti, greške ili slučajnosti... Ne, ne, ne - netko mora biti kriv, netko mora biti odgovoran, mora biti neki razlog za sve to... I ne kažem da možda nije tako, samo kažem da je jednako vjerojatno da nema razloga, krivca, pa čak ni smisla... No to ne znači da ne možemo stvarati smisao, da ne možemo re-kreirati svijet tijekom i nakon ove krize, bez obzira kako ona počela. Mislim da je puno zdravije (bar u osobnom smislu) fokusirati se na budućnost, nego glavinjati po prošlosti. Ima sasvim dovoljno ljudi koji će se baviti poviješću. Jer na taj način postajemo "lakši", razumniji, smireniji... Na taj način možemo početi malo šire sagledavati stvari... Možemo vidjeti i neke dobre stvari koje će nicati i niču u ova teška vremena... Prestanimo se dakle hvatati za jeftine priče koje nam zapravo ni ne donose olakšanje, već nam samo pumpaju strahove, paranoju i nervozu... Život neće nestati, svijet je vidio i puno gorih situacija, i život se nastavio. Fokusirajmo se na ono što možemo napraviti, pa makar i u svoja 4 zida, te pokušajmo naći novi smisao u sebi, a ne u naklapanjima "flamera" ili propovijedanju zlogukih proroka. Ovo jest jedinstvena PRILIKA... Iskoristimo je...
