U drugom dijelu teksta o vladarstvima opisujem Egzaltacije tj. uzvišenja planeta, te se bavim nekim pitanjima i kotraverzama vezanim uz njih.
Uzvišenja (egzaltacije)
Uzvišenja su jedna od tehnika koju još nalazimo i u suvremenoj astrologiji, ali više na razini spominjanja nego ozbiljne primjene. Dakle i danas, kao i u helenistička vremena, imamo slijedeća uzvišenja:
• Sunce u Ovnu (oko 19°),
• Mjesec u Biku (oko 3°),
• Kronos u Vagi (oko 20°),
• Zeus u Raku (oko 15°),
• Ares u Jarcu (oko 28°),
• Afrodita u Ribama (oko 26°),
• Hermes u Djevici (oko 15°)
(Porfirije 6).
Zanimljivo je kako Porfirije i Paulo obično koriste riječ "oko" tog stupnja a ne "na" tom stupnju, pa je pitanje da li se zaista govori o nekom pojedinom stupnju uzvišenja, ili približnom području oko tog stupnja. No nedvosmisleno se ti stupnjevi odnose samo na te planete čiji su to stupnjevi – jer su se u suvremeno doba pojavili neki astrolozi koji gledaju da li je bilo koji planet na tim stupnjevima, što zapravo uopće nema smisla. U praktičnom smislu većinu primjena uzvišenja se koristi za cijele znakove zodijaka bez da se obaziremo na same stupnjeve, dok bi blizina tim stupnjevima moglo još pojačati taj utjecaj. Uzvišen planet nam daje uvid u to da li je neki planet posebno značajan po pitanju neke teme tj. mjesta.
Grčki naziv je hupsōma, a znači upravo to, uzvišenje ili uzdignutost, kako u običnom smislu visine, tako i u moralnom smislu kao plemenitosti; ili znači biti iznad (ovo više u glagolskim oblicima). Zato ću ju i prevoditi kao uzvišenje, umjesto egzaltacija kako je u uobičajeno suvremenoj astrologiji. Za razliku od domova planeta, uzvišenje imaju svoju suprotnost, tapeinōma, koja pak znači naprosto spuštenost, nizina, depresija. Glagolski oblik tapeinoō ima i značenja ponizivati, tlačiti, slabiti i sl., pa bi mogli reći kako je tu planet ponižen. Stoga bi prijevod mogao biti naprosto spuštenost. U suvremenoj i horarnoj astrologiji udomaćio se naziv "pad" za spuštenost, što sam nastojao izbjeći jer postoji cijeli niz važnih astroloških pojmova koji u korijenu imaju riječ pad ili padati (gr. piptō).
Veza domova i uzvišenja
Općenito se smatralo kako uzvišenja imaju drevnije porijeklo od domova, te seže do vremena Babilona ili Kaldeje. Neki zbog činjenice da uzvišenja imaju točne stupnjeve smatraju kako su njihovi položaji svojevrsna astrološka karta, točnije datumi helijakičnih zalaska u godini osnivanja babilonskog hrama. To je teza koja potječe od Cyrila Fagana iz 50-ih godina XX st. Drugi smatraju kako su uzvišenja alternativni (i stariji) oblik domova tj. domicilnih vladarstava. Ako su te hipoteze i točne onda je zapravo zapanjujuća njihova bliska veza sa domicilnim vladarstvima, jer sustavi koji se nezavisno razvijaju obično nemaju toliki stupanj međusobne povezanosti. Robert Schmidt je na temelju opisa kojeg nalazimo kod Porfirija otkrio čvrstu poveznicu između domova i uzvišenja tako da je gotovo nevjerojatno da bi ta dva vladarstva imali nekakvi nezavisni ili izolirani nastanak i razvoj.
Naime, Porfirije (6) nam nudi prvi dio te veze: on kaže kako su uzvišenja dnevnih planeta uvijek u trokutu (trigonu) spram jednog od domova dnevnih planeta (Sunce, uzvišeno u Ovnu je u trokutu prema Lavu; Zeus uzvišen u Raku, trokut Ribe; Kronos uzvišen u Vagi, trokut Vodenjak). Uzvišenja noćnih planeta su u šesterokutu (sekstilu) spram jednog od domova noćnih planeta (Mjesec, uzvišen u Biku, u šesterokutu sa Rakom; Afrodita, uzvišena u Ribama, šesterokut Bik; Ares uzvišen u Jarcu, šesterokut Škorpion). Robert Schmidt je u vezi uzvišenja uočio još jednu zakonitost za koju mi nije poznato kako ju je itko drugi ranije primijetio. Logika je slijedeća: prvo možemo uočiti kako u Thema Mundi, karti kozmosa, mjesta uzvišenja padaju u tzv. upotrebljiva mjesta, odnosno u znakove koji gledaju (imaju aspekt na) Ushod (AC) u karti kozmosa tj. na znak Raka. Dakle Blizanac, Lav, Strijelac i Vodenjak unaprijed otpadaju kao kandidati za uzvišenja jer "ne gledaju" (tj. ne aspektiraju) Ushod u znaku Raka, pa ne mogu imati uzvišenja.
Ako slijedimo Porfirijevo pravilo dolazimo do interesantnog procesa eliminacije. On prvo kaže kako su uzvišenja dnevnih planeta u trokutu s jednim od njihovih domova:
Sunce dakle ima mogućnost za uzvišenje u Ovnu ili Strijelcu. Strijelac otpada jer ne gleda Raka (inkonjunkcija modernim rječnikom), dakle Ovan je jedina mogućnost za uzvišenje Sunca.
Zeus ima 4 mogućnosti: Rak i Škorpion (trokuti od Riba), te Ovan i Lav (trokuti Strijelca). Lav otpada (zbog neaspektiranja Raka), a Ovan je već dodijeljen Suncu kao jedina mogućnost – ostaju Rak i Škorpion kao kandidati.
Kronos istom logikom ima mogućnosti za uzvišenja u Blizancima, Vagi (trokuti Vodenjaka), te Biku i Djevici (trokuti Jarca). Blizanci otpadaju jer ne gledaju Rak. Preostaju Vaga, Djevica i Bik.
Za noćne planete gledamo šesterokute od domova noćnih planeta:
Mjesec ima mogućnost za uzvišenje u Biku i Djevici (šesterokuti od Raka).
Afrodita bi imala mogućnost za uzvišenje u Ribama, Raku, te Lavu i Strijelcu. Zadnja dva otpadaju (jer ne apektiraju Ushod u Raku kako smo ranije objasnili), ostaju Ribe i Rak.
Ares ima mogućnost u Vodenjaku, Blizancima, te Djevici i Jarcu. Vodenjak i Blizanci otpadaju jer ne aspektiraju Rak. Preostaju Djevica i Jarac kao kandidati.
No, čak i kad isključimo znakove koji nisu u "aspektu" s Rakom imamo po dvije ili čak tri mogućnost za uzvišenja planeta. Ovdje moramo imati neki dodatni uvjet.
Pretpostavimo da Hermesu dodijelimo Djevicu kao uzvišenje. To bi opravdali ili time što Hermes nije ni dnevni ni noćni planet, ili time (kako Porfirije kaže) što mu je zraka (aspekta) slaba pa mora imati uzvišenje u svom znaku tj. domu (a Blizanac otpada jer ne vidi Raka); ili time što su mu domovi u četverokutu, ili bilo kojim drugim razlogom budući da Hermes uvijek ima neku posebnost ili anomaliju. Pretpostavimo dakle da je Hermesu dodijeljena Djevica kao uzvišenje. To nam eliminira nekoliko nabrojenih kandidat za uzvišenja. Kada uklonimo Djevicu jer smo ju dodijelili Hermesu, Mjesecu preostaje samo Bik, Aresu preostaje Jarac, dok Saturnu preostaje Vaga (nakon što je Bik pripao Mjesecu). Sa dva kandidata za uzvišenja ostaju nam još samo Zeus sa mogućnošću uzvišenja u Raku ili Škorpionu, te Afrodita u Raku ili Ribama. Za razriješenje nam treba još jedan uvjet. Naznaku tog uvjeta nalazimo u jednoj opasci kod Retorija koji kaže:
...kažemo da je Mjesec Usud svega i ono što Usud uzdigne ništa ne može spustiti, a koga Usud spusti ništa ne može uzdići.
Motiv svjetala kao "vladara svega" ili Mjesec kao Usud, Udes ili Fortuna svega, nije neuobičajen motiv u astrološkim tekstovima. Ovaj citat bi mogli protumačiti tako da zodijak suprotan uzvišenju Mjeseca (dakle njegova spuštenost) ne može biti uzvišenje nijednog planeta. To nam omogućava da eliminiramo Škorpion kao mogućnost uzvišenja ijednog planeta i naša jednadžba dolazi kraju: maknuvši Škorpiona jedina mogućnost za uzvišenje Zeusa je Rak, a popunivši Rak jedina preostala mogućnost za Afroditu su Ribe. I to je jedini mogući način popunjavanja ili dodjele uzvišenja i razlog zašto su baš ti znakovi zodijaka dodijeljeni kao uzvišenja.
Mislim da sada možete shvatiti zašto je teško prihvatiti kako su domovi i uzvišenja planeta nekakvi odvojeni sustavi koji su nezavisno nastali kada postoji ovakva, prilično kompleksna i jednoznačna povezanost. Teško je vjerovati da je ovo puka koincidencija.
Iz ovog možemo izvući i neke zanimljive hipoteze: budući da se sve ovo odvija u odnosu na znak Raka (Ushod u Thema Mundi), a Mjesec je jedan od presudnih čimbenika, gotovo bi mogli reći kako su uzvišenja na neki način lunarni koncept. Odnosno, možemo reći kako uzvišenja imaju više veze sa konceptom Udesa (fortune, slučaja). O pojmu udesa ču više reći u poglavlju o Česticama.
Osim toga, kada pogledamo znakove uzvišenih planeta vidimo da su većina u trigonima i sekstilima u odnosu na znak Bika gdje je uzvišen Mjesec. Mogli bi reći kako su uzvišenja planeta harmonizirana u odnosu na Mjesec. Sunce i Saturn su iznimke jer su nepovezani tj. ne aspektiraju znak Bika. To je zato što su oni dnevni planeti u odnosu na Mjesec kao noćni. Treći dnevni je Zeus koji je dnevni benefik u blagom sekstilu na Mjesec.
Ako pogledamo uzvišenja u odnosu na znak uzvišenja Sunca, tj. u odnosu na Ovna, vidimo da su tri (Ares, Zeus i Kron) u kvadratima i opozicijama pa su manje harmonizirani ili čak napeti u odnosu na Sunce, a tri (Hermes, Afrodita i Mjesec) su nepovezana (tj. ne aspektiraju Ovna jer su u inkonjunkciji i polusekstilu). Nepovezani su opet suprotnog sklona (noćni Mjesec i Afrodita te neutralni Merkur); ovdje je noćni malefik Ares u kvadratu na Sunce tj. Ovna. Ovo nam pruža cijeli niz mogućih značenja pojedinih planeta u međuodnosima što ćemo kasnije i koristiti.
S druge strane govoreći o domovima planeta iznijeli smo hipotezu kako dodjela ima veze i s udaljenošću na kojoj planeti miruju (stacionarni su), što je povezno sa ophodnjom oko Sunca. Dakle, mogli bismo reći kako su domovi planeta, nekako više solarni koncept. A onda ćemo vidjeti kod međa kako se Sunce i Mjesec uopće ne pojavljuju već samo razdjeljuju vladarstva međa drugim planetima. Zasada ćemo ovo ostaviti kao hranu za razmišljanje.
Tumačenja uzvišenja
Proučavajući drevne tekstove uočiti ćemo kako zapravo nema opisa značenja planeta u uzvišenjima – za razliku od položaja u domovima i međama za koje postoje sačuvani opisi. Štoviše, možemo reći da se uzvišenja spominju gotovo isključivo kada se planet nalazi u vlastitom uzvišenju, što se smatralo dodatnim veoma povoljnim čimbenikom (ushićenost, plemenitost). Drugim riječima, nije mi poznat primjer da se govori o "vladaru uzvišenja" tj. planetima u uzvišenjima drugih planeta, te da se analizira položaj "vladara" uzvišenja kao što se to radi sa vladarom doma ili međe, pa čak i trokuta. Izgleda kako je Ptolemej donekle otvorio mogućnost i za novo i drugačije korištenje uzvišenja u kasnijoj tradiciji, time što je uzvišenja koristio sa ostalim prisnostima za neku vrstu prebrojavanja ili bodovanja (almuten), pri čemu se gleda koji planet ima više vladarstva nad nekim planetom ili točkom. Na taj način su se "izjednačili" svi oblici prisnosti i pomalo se izgubila funkcionalna razlika među njima.
No, ono što nalazimo u primjeni uzvišenja neuobičajena je tehnika po kojoj uzvišenja formiraju izvjesne četvrtine ili "kvadrante" od znaka ili stupnja uzvišenja. Kod Valenta (vidi Val. III-4) nalazimo opis kvadranata u odnosu na uzvišenje planeta. Valent ih naziva "vjetrovima", no to je stoga što se u grčkom imenima vjetrova nazivaju strane svijeta (npr. boreios je ime sjevernog vjetra, ali i naziv za sjever kao stranu svijeta). Pa kaže kako je četvrtina koji prethodi uzvišenju sjeverna, a ona koja slijedi jest južna. Za slučaj Sunca, kada je Sunce u četvrtini od 19° Ovna do 19° Jarca kaže se da "ide gore na sjeveru", te da je uzvišeno u visini; kada je u četvrtini od 19° Ovna do 19° Raka kaže se da "silazi na sjeveru"; u onoj od 19° Raka do 19° Vage da "silazi na jugu", te u četvrtini od 19° Jarca do 19° Vage da se "uzdiže na jugu". Nakon toga se u nekim primjenama mogu uspoređivati planeti i njihovi "vjetrovi", pri čemu je bolje kada planeti imaju "isti vjetar" ili isti smjer u odnosu na svoje uzvišenje.
Pa ipak, postoje izvjesne sumnje u moguće miješanja koncepata. Kod Antioha (Antioh 3) nalazimo nešto veoma slično opisu upravo spomenutih vjetrova gdje se govori o spiralnom ili vrtložnom kretanju planeta "u dubinu" (ili po latitudi).
I kako zvijezde gibajući se u dubinu zodijaka, spiralno su nošene tvoreći 4 lika: prvi, silazeći s najvišeg luka, kada se zove spuštanje uzvišenja; drugi, odatle do najdoljnjega, kada se zove spuštanje spuštenosti; treći, kada iz najdoljnje spuštenosti se uspinje prema sredini i kada se zove uzvišenje spuštenosti; a četvrti od sredine do najvišega i kada je zvan uzvišenje uzvišenosti. [...]Odatle govorimo o tvorenju dva otpuštanja veza: prvo, kada počinje spuštanje sa najvišega, <......>, koja su rođenome i opasni i zbrkani likovi. Slično, opasno je silazeći i uspinjući se sredinom – to je mjesto pomrčine; jer kad nastaje u tome i čini pun mjesec iz naše strane viđenja, izgleda da trajno trpi od pomrčine.
Ovdje Antioh zapravo govori o kretanju planeta po širini (latitudi) ekliptike (sjeverno i južno od ekliptike). Kada je planet sjevernije od ekliptike tada je i više u odnosu na obzor, a kada je južnije tada je niže. Zato se 4 lika nazivaju spuštanje uzvišenja, spuštanje spuštenosti, a nakon najjužnijeg (i najnižeg) položaja slijede uzvisivanje spuštenosti, te uzvišeno uzvišenje. Pri tome se krajnji položaji (najsjeverniji i najjužniji) kritični, ali isto tako i srednji – tada planet ima širinu 0° i točno je na ekliptici, a to je mjesto gdje se dešavaju pomrčine (u slučaju kada su Sunce i Mjesec oko tih stupnjeva koje danas zovemo mjesečevi čvorovi). Grčko ekleiptikos je naziv za ekliptiku, suncopas, a znači doslovno u pomračenju ili u sjeni; a ekleipsis je naziv za pomrčinu (eklipsu). U tom smislu ovo bi bili svojevrsni kvadranti u odnosu na čvorove, jer lunacije na mjesečevim čvorovima stvara pomrčine, a kvadrati su apogej i perigej Mjeseca. Naravno da mjesto pomrčine nije smatrano za nešto pretjerano dobro. No interesantno je kako Antioh te faze naziva "otpuštanjem veza" što ne zvuči tako negativno. Osim ako to možda shvatimo tako da stvari kada su na mjestu pomrčine postaju nekako nekontrolirane, dakle otpuštanje veza može značiti nestanak reda i povezanosti što može ponekad biti dobro u smislu oslobađanja, ali ponekad stvara kaos. Valentova ideja (ukoliko je uopće njegova) intrigantna je budući da bi upućivala na hipotezu kako uzvišenja imaju nekakve veze sa planetarnim čvorovima (mjesta na ekliptici gdje planet prelazi iz sjeverne na južnu stranu u odnosu na ekliptiku, i obrnuto). No, to je zanimljivo na razini nekakve teoretske ili filozofske mogućnosti, jer astronomska stvarnost to opovrgava – bar ne onako kako je nalazimo kod Valenta. To bi možda imalo smisla kada bi gledali kvadrante u odnosu na sve planetarne čvorove (a ne samo mjesečeve). No možda je Valent naprosto krivo povezao zapravo različite tehnike.
Gore u Antiohovu citatu, koriste se iste riječi (ili izvedenice) – hupsōma i tapeinōma – kao i općenito za uzvišenja i spuštenosti kao vrste prisnosti, pa je lako vidjeti kako je kasnije u tradiciji nastala određena zbrka. Tim više što se ovo poglavlje pojavljuje odmah nakon poglavlja o domovima i uzvišenjima pa je kasnijim prevoditeljima bilo logično povezati jedno s drugim. Iako bi se, naravno, mogli zamisliti nad mogućnošću da je koncept uzvišenja nastalo iz ideje kretanja planeta u dubinu (po širini tj. latitudi).
Kod Porfirija nalazimo i korak dalje: on govori o perigeios i apogeios (odatle astronomski termini perigej i apogej), no ne treba ih brkati sa suvremenim astronomskim značenjima – perigeios znači naprosto bliže zemlji, doslovno oko zemlje, dok apogeios znači dalje od zemlje. Pri čemu se udaljenost ne odnosi na astronomsku udaljenost od Zemlje u suvremenom smislu. Naime ako pogledamo nebo okrenuti prema jugu i promatramo kretanja planeta vidjet ćemo da, kada su planeti iznad suncopasa tj. ekliptike (gledano prema jugu), tada su zapravo malo sjevernije (ili više "prema sjeveru") nego kada su ispod suncopasa (kada su više "prema jugu"); također, ispod suncopasa bliže su (fizičkoj) zemlji tj. obzoru, jer su "niže", a iznad suncopasa "dalje" su od zemlje, jer su "više" na nebu. No, Porfirije u paralelnom poglavlju pokušava u nastavku ovo povezati sa pojavnostima (fazama) planeta u odnosu na Sunce (helijakičnim ciklusima) što astronomski ne funkcionira. Ostaje nam pitanje da li je ovaj dio poglavlja Porfirijev dodatak ili je nešto slično postojalo u izvornom Antiohovu tekstu.
Ovdje vidimo primjere moguće zbrke u prijenosu tradicije, iako je u njenom temelju opravdano pitanje zašto je planet u uzvišenju "uzdignut", zašto je uzvišen i u odnosu na što je visoko – očito da su si to pitanje postavljali i neki helenistički astrolozi. Valent na uzvišenja primjenjuje analogiju sa kretanjem planeta u dubinu (latitudu), dok Porfirije pokušava opravdanje naći u pojavnostima u odnosu na Sunce.
Nakon što objasnimo ostale prisnosti tj. "vladarstva" vratiti ćemo se na moguću primjenu uzvišenja u analizi karte.
Nastavak: 3.3 Prisnosti (vladarstva) 3. dio
