Samopouzdanje je jedan od najčešćih problema suvremenog čovjeka, posebno u urbanim sredinama. Mnoštvo tehnika samopomoći se bavi tim pitanjem i nudi brojne jednostavne "recepte" koji se najčešće svode na neki oblik pozitivnog mišljenja. Pa ipak to je pitanje iznimno kompleksno i nije nimalo jednostavno čak ni opisati što je to samopouzdanje, iako je na prvi pogled svima jasno o čemu se radi.
Samopouzdanje je veoma širok pojam koji obuhvaća cijeli niz psiholoških fenomena i zapravo ga je teško jednoznačno definirati. U stvari i sam jezik je ponešto ambivalentan pa se koriste izrazi samopouzdanje, samouvjerenje, samopotvrđivanje, sigurnost i dr. Stoga se moramo zapitati da li oni znače isto – o tome možda napišem zaseban tekst s naglaskom na ono što u engleskom zovu selfesteem. Za sada neću raditi razliku među tim pojmovima, ali i to treba imati na umu.
Možemo se, za početak, zapitati kako bi uopće izgledao netko za koga kažemo da ima samopouzdanja? Da li je to netko tko je "pun sebe", čak arogantan u svemu što radi? Da li je to netko tko nepokolebljivo ide prema onom što želi? Da li je to netko tko ne sumnja u svoje postupke, siguran je u sebe? Da li je to nekakva hrabrost ili neustrašivost? Ili je to netko tko je gotovo bezosjećajan pa ga ne zbunjuju razne emocije koje ga vuku na razne strane? Da li je to netko tko je naprosto uspješan u onom što radi? Da li je samouvjerenje poput neke egocentričnosti, netko tko misli da je uvijek u pravu? Da li je to način ili čak brzina kojom donosimo odluke? Ili je to netko tko mirno ide prema onom što želi, i pritom zna što želi? Ovo posljednje prije svega pretpostavlja da čovjek zaista zna što hoće, što je opet poseban problem kod ljudi i ne srećem previše ljudi koji imaju jasnu viziju o sebi i onome što žele u životu. No samopouzdanje je obično blisko povezano s idejom da znamo što hoćemo u životu, prema čemu idemo, a onda u skladu s time donosimo odluke koje su nam bitne. Gotovo bi mogli reći kako je to neki unutarnji sklad ili mir sa samim sobom.
U astrološkom smislu također imamo neke indikatore koji možda upućuju na više ili manje samopouzdanja, no mislim da su samo naznake. Naprimjer kada vidimo dosta planeta u vatrenim znakovima to upućuje na više samopouzdanja, zemlja nekakvu stabilnost, dok bi vodeni, pa i zračni (posebno Blizanac i Vaga) možda upućivali na manje pouzdanja... Promjenjivi znakovi djeluju nestalno ili raspršeno, fiksni često odaju stabilnost i sigurnost. Naglašeni Jupiter (pa i Saturn) često naglašavaju pouzdanje, dok naglašeni Mjesec ili Merkur djeluju nestalnije promjenjivije. Slično i neki aspekti odišu sa više samopouzdanja (recimo Jupiterovi aspekti na Sunce, Mars ili Saturn). Neptunovi aspekti stvaraju nedostatak samopouzdanja. No sve to zapravo u praksi ne znači mnogo jer gotovo svi ljudi imaju neku kombinaciju i jednih i drugih čimbenika.
Osim toga, ako se netko ponaša samouvjereno, to ne znači da ne skriva neke nesigurnosti – kompenzacija je čest mehanizam funkcioniranja psihe, pa prenaglašeno samouvjerenje skriva ozbiljne nesigurnosti. Isto tako, čovjek može biti samouvjeren u nekim područjima života (recimo na poslu), dok u drugim područjima je krajnje nesiguran (recimo po pitanju ljubavi ili emocija). Zapravo tek kada imamo više indikatora koji naglašavaju jednu stranu možemo pouzdanije nešto reći. No najčešće, rekoh, imamo situaciju gdje se miješaju različiti čak kontradiktorni čimbenici. A upravo takvi kontradiktorni čimbenici i stvaraju nesigurnost, pa bi mogli nesamopouzdanje definirati kao izvjesni unutarnji konflikti. I opet, a tko ih nema...
Živimo u svijetu gdje je samopouzdanje veoma bitna stvar, pogotovo u nekim zanimanjima. Zasigurno ne želite da vas operira kirurg koji stalno sumnja u svoje odluke i nesiguran je u sebe... Ali i općenito zapadna kultura voli odlučne, samouvjerene i kompetitivne ljude - to je postalo vrlina, pa često one nježnije duše stradavaju i više no što bi trebalo. No na čisto ljudskoj razini često me nerviraju ljudi koji su pretjerano samouvjereni – oni misle da je svaka njihova odluka ili čin najbolji, te da su uvijek u pravu. Često i grubo odbacuju sve što nije u skladu s njihovim stavovima. No nitko nije uvijek u pravu i mislim da je moć kritičkog odmaka spram sebe i drugih jedna od temeljnih karakteristika čovjeka kao čovjeka.
Možda mene zapravo smeta ono pretjerano samopouzdanje koje obično skriva zapravo isto tako pretjeranu nesigurnost, koja se onda nastoji sakriti prenaglašenom samouvjerenošću u ponašanju. Vidio sam mnogo takvih ljudi... Jer tko zapravo nema problema sa samopouzdanjem, bar u nekim životnim razdobljima ili životnim područjima. Tko bar ponekad nema sumnje u ono što radi ili u ljude s kojima živi? Oni kojima se to ne dešava više liče na ljude s nekim narcisoidnim poremećajem negoli na zdrave individualce. U konačnici se to samopouzdanje prečesto svodi na ljudsku potrebu za kontrolom sebe (a i drugih, nažalost), a onda je samo pitanje vremena kada će se sve to urušiti.
Stoga treba razlikovati puko ponašanje koje odiše samouvjerenjem od stvarnog samopuzdanja koje bi trebalo biti dio čovjekove osobnosti tj. identiteta.
Nesigurnost
No kako bi onda izgledao netko tko ima manjak samopouzdanja. Nekako se apriori smatra kako ljudi s manjkom samopouzdanja imaju problem, ili da su manje uspješni, ili da imaju manje kvalitetan život. To su možda ljudi koji su osjetljiviji na svijet oko sebe, ljudi koji razmišljaju i osjećaju sebe i druge, koji možda zato često sumnjaju u svoje odluke ili izbore...
Ovdje me zanimaju baš takvi ljudi jer mi se čini kako manjak samopouzdanja zapravo i nije mana, pogotovo za ljude koji promišljaju život i svijet. Čak bih rekao kako "pumpanje" samopouzdanja (sa pozitivnim mišljenjem) zapravo često stvara dugoročno negativne posljedice po čovjeka. Od davnina su se takozvani melanholični tipovi osobnosti povezivali sa umjetnošću, filozofijom, mudrošću i promišljanjem svijeta i ljudi - pa što je loše u tome? Dobro, kada primjećuješ loše stvari u ljudima i svijetu obično ti nije ugodno, no s druge strane takvi ljudi dublje proživljavaju i one lijepe trenutke...
Baveći se konzultacijama često srećem ljude koji su zapravo u nekim prelaznim ili kriznim razdobljima, dolaze mi kada imaju nekih dilema, sumnji, preispitivanja... I zapravo volim ljude kada su u takvim stanjima, jer su tada ne neki način otvoreniji, skloniji su promišljanju svog života i traženju novih perspektiva, a nadasve su spremni suočiti se sa sobom i svojim problemima. Kad se vrate u normalni ritam života, tj. kada prođe kriza pa im se se vrati samopouzdanje, odjednom ih više ne zanimaju (ili ih puno manje zanimaju) preispitivanja o sebi i zapravo su zatvoreniji i krući. Čini mi se da ukoliko razmišljate o samorazvoju i duhovnosti onda je nužno da uvijek promišljate svijet oko sebe i sebe samog. S druge strane, puno je jednostavnije i lakše zacrtati neki put i ići bez razmišljanja o svim drugim mogućnostima koje se usput otvaraju. No tada gubimo brojne dimenzije razvoja i svog identiteta.
Samouvjereni ljudi su manje skloni prispitivanju svog života i otkrivanju novih opcija jer misle da ono što čine jest najbolje i ne žele se dovoditi u sumnje. Paradoksalno, takvi su ljudi skloniji determinističkom poimanju stvari - jer ako su stvari determinirane onda bi i sve ono što oni čine moralo biti upravo tako kako oni rade ili žele. S njima je puno zahtjevnije raditi konzultacije i takvi ljudi obično pamte samo one stvari koje se uklapaju u njihov svjetonazor, dok sve alternativne savjete zapravo ignoriraju. Uvijek mi je teže doprijeti do takvih ljudi, ponukati ih da pristupe stvarima malo drugačije. Rijetki su oni koji uz samopouzdanje imaju i neku otvorenost prema novom i promjenama.
Zato mislim da ta razdoblja kriza i sumnji čine dobro ljudima, jer ih prisiljavaju da malo preispitaju svoje ustaljene norme i ponašanja, tjera ih da pogledaju stvari iz neke nove perspektive i na taj način pokušaju nešto promijeniti ili pomaknuti. A samim time obično postaju i telerantniji prema drugima. Koliko se često te promjene u praksi stvarno događaju nisam siguran. To je onaj fenomen: kad smo bolesni, spremni smo sve napraviti, promijeniti ishranu, način života, bilo što da ozdravimo... No kad ozdravimo, obično se začas vratimo na stari način života i navikama koji smo imali ranije (a koje su možda i dovele do bolesti).
Stvaranje samopouzdanja
Puno puta sam vidio ljude koji su godinama u dilemama i traženjima i zapravo su, manje ili više, nesigurni u sebe i ono što žele u životu. I onda se desi da se u nečem pronađu – najčešće u poslu ili nekoj aktivnosti u kojoj se pokaže kako su dobri, ili kad im nekako krene u životu. To samopouzdanje koje steknu često postane zapravo ograničavajući faktor. Da, oni su postali dobri ili uspješni u nečemu, ali se isto tako mijenjaju, gube onu kontemplativnu i otvorenu dimenziju, jer to područje ili posao gdje su se našli postaje centralni motiv njihovog identiteta, a sve drugo postaje manje bitno. Oni su se promijenili, ali ne nužno nabolje. Najtužnije je vidjeti nekog sitnog birokratu koji nakon 20 godina istog (dosadnog) posla misli da je izvrstan i uspješan u tome što radi, a zapravo je jadan i ograničen. I onda zamislite šta se dešava kad takav čovjek naglo ostane bez posla koji je postao temelj njegovog identiteta... Ili, manje ili više uspješni ljudi u nekoj struci, gdje taj posao postane centralni motiv njihovog identitet i izvan toga malo što zamjećuju. Pa kad, naprimjer, odu u mirovinu odjednom su izgubljeni. Često i roditeljstvo lako postane centralni motiv identiteta ili čak svrha života (pa i izvor samopouzdanja), pa kad djece više nema (odrastu, odu od kuće) odjednom ljudi ne znaju što bi sa sobom. Ili kad djeca odu smjerom koji se roditeljima ne sviđa, takvom se roditelju lako uruši cijeli svijet ili identitet.
Ponekad takvo novonađeno samopouzdanje prijeđe onu zdravu granicu, pa ljudi počnu o sebi razmišljati kako su izvanredni, a tada kreću putem hubrisa. I nebitno je što su postigli u vanjskom smislu. Tada zaboravljamo svoju ljudsku dimenziju i zaboravljamo kako stvari nisu vječne, i kako to u čemu su dobri nije jedina stvar u životu čovjeka. Zaboravljamo promatrati ljude oko sebe i nalaziti nove vrijednosti u životu, budući da smo se primili za tu jednu stvar u kojoj smo dobri. I obično se žrtvuje i uklanja sve što ugrožava našu vlastitu sliku o sebi izgrađenu oko te jedne stvari ili aktivnosti. Uspješnost naprimjer, u nekom poslu lako učini da zanemarimo, recimo, emocionalni život, kao da ga žrtvujemo za taj uspjeh. Možemo se samo nadati kako u onim fazama "između", kada dođe neka kriza, imaju moć sagledavanja sebe i suočavanja sa svojim greškama ili manama, jer takvim ljudima je to najteže.
Uvijek sam smatrao kako nema tog cilja koji može opravdati sredstva za njihovo postizanje. Put je važniji od cilja. Nažalost živimo u makijavelističkom svijetu u kojem je obično obrnuto – svi tražimo cilj, smisao, "istinu" zbog koje treba sve žrtvovati. I onda zaboravimo na život... Upravo nam ova panika oko Korona virusa ili rat u Ukrajini pokazuje kako je život krhak i kako sve ono što nam se čini beskrajno važno preko noći može nestati, promjeniti se, dok neke druge stvari koje uzimamo zdravo za gotovo odjednom isplivaju u prvi plan kao najvažnije.
Da li je uspjeh bitan?
Rekoh da živimo u svijetu u kojem se na svakom koraku promovira uspješnost, postignuća, stjecanje, a time i egoističke vrijednosti, tako da čak i arogancija ili pohlepa postaju ljudske vrline. S druge strane ljudi melanholici, ljudi koji vjeruju u humane kvalitete, koji proživljavaju svijet oko sebe ili ga promišljaju, doživljavamo kao svojevrsne luzere. No u konačnici, ja bih rekao obrnuto: čemu svo samopouzdanje i uspjesi ako malo-pomalo izgubiš sebe? Da li bi Ahilej lošije prošao u životu da je odbio otići u rat za Troju (a imao je taj izbor), i da je proživio dug i sretan (i anoniman) život sa svojom obitelji? Da li bi njemu bilo lošije? I da li je za njega bolje što je poginu u Troji samo zato da bi njegovo ime bilo pamćeno? Da li je za njega zaista bitno što je njegovo ime zapamćeno i tisućama godina kasnije? Zašto je važno da nas (i naša postignuća) pamte dugo nakon što smo mrtvi? Pa čak i ako smo zapamćeni po groznim stvarima (uostalom koliko je ljudi Ahilej pobio...). Zašto trebamo biti "netko", a ako to nismo onda smo nesretni i jadni? Zašto zbog toga poprimamo vrlo ružne i sebične oblike ponašanja i dvolične vrijednosti? Nešto je naopako u našoj kulturi koja se divi i fascinirana je ljudima koji su bogati, slavni i moćni, a uopće ih ne zanima kako su to postali. A ni cijena koju pritom plate. Možda bi se trebali vratiti Faustu ili Mefistu, i tom motivu "prodaje duše". Ne mislim doslovno, već ono, kada se odreknemo ljudskosti i sebstva da bi postali "netko", postigli "nešto"... Nemam ništa protiv ljudi koji su uspješni, ali su uvijek pitam da li je cijena uspjeha zaista vrijedna toga. Jer kad detaljnije pogledate privatni život tih ljudi, morate se zapitati da li bi zaista htjeli voditi takav život?
Platon na kraju Države, u tzv. mitu o Er-u, opisuje način na koji duše biraju život u koji će se inkarnirati, te navodi primjer duše koja brzopleto odabire život nekog moćnika (bogatog i uspješnog, suvremenim rječnikom), no kada otkrije da taj život nosi i nekih loših stvari počinje proklinjati bogove, zaboravljajući da je duša (on sam) izabrala taj život. A na kraju dolazi "mudri Odisej" koji dugo i pažljivo gleda ponuđene živote i odabire život anonimnog seljaka koji proživi dug i sretan život u anonimnosti. Da li je to već Platon podmetnuo subverzivnu poruku grčkom "herojskom" poimanju života...?
Zbog svega toga volim ljude sa manje samopouzdanja – oni nisu agresivni, žele razgovarati, promišljati o sebi i drugima, osjećati život, otvoreniji su prema svemu. Oni mogu biti i uspješni, obično na području koje je istinski njihovo i u onom što zaista vole raditi. Njima je cilj biti dobar u onom što rade i kako žive, a ne nužno položaj, novac i slična postignuća – to su samo nusprodukti njihovog djelovanja. A sumnje i dileme mogu biti njihovo moćno oružje stalnog razvoja, umjesto rigidnog držanja za nešto što se sutra može urušiti. Melanholici su istinski filozofi i duhovnjaci, i mislim da bi i svijet bio bolji s više takvih ljudi.
