Mnogo se ovih dana priča o izolaciji u kojoj živimo i kako se nositi s njome, pa eto malo mojih razmišljanja o tome. Mogao bih reći kako ja na neki način tako živim već godinama pa mi ovo nije novo iskustvo...
Još je Aristotel definirao čovjeka kao društveno biće i to nesumnjivo stoji kao jedna od bitnih istina o čovjeku. Ljudima je teško živjeti bez društvenih kontakata ili izvan zajednice. Naš je život ispunjen ljudima i na poslu, i doma tj. u krugu obitelji, i u slobodno vrijeme u zabavi i razonodi. Zapravo periodi kada nismo u kontaktu s nekim (pa makar i virtualno) više gotovo i ne postoje. Mi nismo navikli na samoću, pa makar i na kratko. Čak i kada se desi da smo nakratko sami mi te periode ispunjavamo razno-raznim aktivnostima kako bi to vrijeme proteklo što lakše. Drugim riječima gotovo da postoji strah od mirovanja, od zaustavljanja aktivnosti (društvenih ili bilo kojih drugih). Čak nas obasipaju ovih dana, sugestijama kako da popunimo to vrijeme u kojem smo doma. I inače je postalo važno reći "nemam vremena" jer to djeluje kako stalno nešto važno radimo. A kad ljudi odu u penziju teže ih je uloviti nego kad su radili. I nema ništa loše u tome da smo aktivni, iako osobno mislim da je itekako dobro da ponekad bar nakratko zaustavimo sve aktivnosti...
Zato ljudi, kako primjećujemo ovih dana, postaju sve nervozniji kada su ovako prisiljeni na svoja četiri zida. No većina ljudi su i tu okruženi barem sa obitelji, pa nisu sasvim izolirani. To ima dobrih strana, ali i loših – neki postaju sve nervozniji, pa izlaze na vidjelo razni problemi kojima se ne stignemo baviti u uobičajenom ritmu života.
No što je sa samcima, muškarcima i ženama koji ovu izolaciju doslovno žive sami. I oni normalno imaju društveni život s prijateljima, imaju socijalne kontakte na poslu, pa kad dođu doma možda im je to i odmor. Na ako su ovih dana bez posla, pa i bez "kavica", onda je moguće da se osjećaju jako izolirano. Dobro, tu su telefoni i internet, ali ipak je ovo ekstremnija situacija nego inače.
I ja sam jedan od tih. No ja sam se navikao - godinama, manje više, tako živim. Davno sam naučio da osamljivanje ima i svoju važnu dimenziju - naravno, ukoliko ste osoba koja se iole zanima za duhovnost, ezoteriju ili osobni razvoj. Taj fenomen samoizolacije je važna dimenzija svakog duhovnog rada, on je poput svojevrsne inicijacije u unutarnje svjetove. Jer kada se odvojite od svijeta tada mnoge osobne stvari odjednom izlaze na vidjelo. I to nije uvijek ugodno iskustvo, pa zato većini ljudi izolacija strašno teško pada. Mi ljudi smo takvi da nam je najteže pogledati sebi samom u lice, suočiti se sa svime onime što guramo pod tepih i što stoji duboko u nama. Svi mi imamo svoje demone, no rijetki su spremni priznati da su oni tu. Sve ove društvene i druge aktivnosti drže ih nekako po strani, po oni tek povremeno nekontrolirano iskoče. Periodi samoće su upravo prilika da se malo upoznamo s njima – jer, oni su dio nas jednako kao i one dobre strane, a što ih bolje poznamo manje će nam problema raditi. I što je najparadoksalnije drugi ljudi češće primjećuju te naše "demone" negoli mi sami. Mi smo puno skloniji napadati i kritizirati druge ljude i njihove mane, često ne primjećujući da to što ne volimo kod drugih jest upravo ono što mi često radimo. Drugim riječima projiciramo vlastite mane, probleme i demone. Osobno sam davno shvatio, da kada me netko ili nešto jako nervira, prvo što se zapitam da li možda ja to na neki način radim drugima. To pitanje zašto se moje emocije uzbude oko neke situacije je najvažnije pitanje upravo za nas same, jer se tako upoznajemo s njima tj. sa samim sobom. Puno je lakše napadati, kritizirati druge i tražiti krivce negdje vani nego li se suočiti sa sobom. To se vrlo lijepo vidi ovih dana kada za sve što se zbiva pokušavamo naći krivce. "Tko je kriv za ovo ili ono...?" "Tko je pustio virus?" Ali rijetko kada pristajemo priznati kako smo ponekad i mi sami dijelom krivci. Ili, možda je najteže reći i prihvatiti kako možda ponekad i ne postoji "krivac". Stvari su ponekad previše kompleksne da bi mogli izdvojiti jednu osobu ili jednog čimbenika kao odgovornog i krivog za nešto što nam se događa. Pa ipak, mi uvijek pojednostavljujemo i banaliziramo stvari i nađemo neko "žrtveno janje", iako se stvari rijetko kada mogu svesti na jedan uzrok tj. na jednog krivca. A ponekad se stvari naprosto dese, bez da postoji uzrok ili krivac.
Zato si je važno s vremena na vrijeme dati periode osamljivanja. Gotova svaka duhovna ili religijska disciplina ima ukomponirano nešto takvoga, neki period izolacije, kada čovjek treba očistiti sebe i raščistiti svoje ideje, te se nadasve suočiti sa samim sobom i svime onime što guramo nastranu. Izgleda jednostavno, no kada to pokušate svašta se može desiti. Ekstremni oblik toga su čak i "izolacione komore" u kojima se potpuno izoliraju sva naša osjetila i tu se onda svašta događa u našoj psihi. Osjetilni svijet, koliko god to čudno zvučalo je zapravo poput zida ili brane našem dubokom psihičkom svijetu nesvjesnog. I dobro je da on postoji. Sjećam se kada sam davno, prvi put ušao u "gluhu komoru" – dakle sobičak koji je samo zvučno izoliran – i frendovi su mi zatvorili vrata i ugasili svjetlo. Veće nakon minutu-dvije se pojavio neki zastrašujuće težak osjećaj...
Isto tako me je kao mladog potpuno fascinirao jedan monaški red koji se zvao kartuzijanci. Oni su gotovo nestali – postojao je u Pleterju u Sloveniji jedan od zadnjih njihovih manastira, ali mislim da više ne postoji. U njemu su monasi živjeli 24 sata izolirano, u malim "ćelijama", i molili se, kontemplirali, meditirali. Dozvoljeno im je izlaziti samo za jutarnju i večernju misu, ali ni tada nisu smjeli komunicirati sa drugima. To je poput dobrovoljnog života u samici. Možete li si to zamisliti?
No, ne moramo ići u takve ekstreme – to se ionako ne radi bez posebnih priprema i opreza. Ali si možemo odvojiti koji sat, ili koji dan, za vježbanje samoće i uranjanja u sebe. Ovih dana imamo i jedinstvenu priliku za to. Pokušajte se, naravno ako možete, bar na dan dva se potpuno isključiti... Pod time mislim isključiti i TV, internet, telefon... Previše je "otrova" i "virusa" ne samo u stvarnom svijetu, već i u virtualnom. I kad to bar nakratko maknete ili smanjite, vidjeti ćete kako se pojavljuje izvjesno olakšanje i početak svojevrsne mentalne jasnoće. Kao što je priroda dobila mali predah od zagađenja, pa su se naprimjer vode, mora i zrak malčice očistili, jednako si tako možemo i mi pojedinačno dozvoliti malo čišćenja od virtualnih ili mentalnih "virusa" i zagađenja. I kada maknemo sve te viškove percepcije i informacija kojima smo obasipani zaista se dešavaju zanimljive stvari. Ispočetka je malo teško, čak i nelagodno, na nakon nekog vremena dolazi do izvjesnog olakšanja, do neke lakoće i jasnoće. To je poput onog osjećaja kada prebolite prehladu, gripu (ili ne dao bog Koronu) i par dana se mučite s temperaturom i tko zna čime, a kad to prođe odjednom se osjećate sjajno, puni energije i nekako lakši... A kad bar malo očistimo sebe tada i naš društveni život postaje bolji. Jer zdravo društvo može biti samo ako postoje "zdravi" pojedinci, i rad na sebi je istovremeno rad na društvu.
Ovo vrijeme se najčešće opisuje kao vrijeme neizvjesnosti. Pa ipak, ako malo razmislite ta se neizvjesnost može transformirati u olakšanje (bar za neke). Budući da ne možemo utjecati na stvari, možemo ih prihvatiti, pa bar neko vrijeme ne moramo razmišljati što ćemo sve morati napraviti na poslu, doma, kuda ćemo na godišnji, s kim ćemo na kavu, o novim cipelama koje bi trebali kupiti, o novoj veš mašini... Neizvjesnost može biti škola prihvaćanja i prepuštanja. Svemu tome možemo pristupiti kao odmoru za našu psihu i vidjeti ćete kako se odjednom čovjek osjeća bolje, a onda taj višak psihičke energije možemo i konstruktivno iskoristiti. U suprotnom ako se nastavimo opterećivati sa brigama, opsesivno gledati i čitati vijesti, internet, samo će strahovi rasti, i vaša energija će se trošiti na nepotrebne (pa i besmislene) stvari.
Možda to nije za svakog čovjeka, no ako vas zanima duhovnost, periodičke samoizolacije su veoma poželjne. Stoga evo... ovo može biti jedan način da se pozabavite sobom, i nađete poneku novu dimenziju sebe, ili bar da se malo očistite od svojih sitnih (ili manje sitnih) demončića.
