Mnogi si ljudi često postavljaju pitanja o svrsi života ili o smislu pojedinih događaja, pokušavajući naći neko značenje svojih života ili stvari koje im se dešavaju. Postoji li uopće odgovor na to pitanje: što je smisao života ili što je smisao nekih događaja u našem životu
Pitanje smisla života je jedno od najkompleksnijih filozofskih pitanja i postoje razni pristupi tom problemu, no ovdje ću pokušati stvari malo pojednostaviti i više postavljati pitanja nego davati (pre)jednostavne odgovore.
Smisao života
Prvo bi se mogli zapitati kako bi uopće mogao izgledati odgovor na pitanje "što je smisao života" koji bi nas mogao zadovoljiti? Da li bi to bilo nešto poput "tvoj smisao života je da budeš umjetnik, naprimjer. Ili predsjednik države. Ili otac (majka). Često smisao identificiramo sa onim što radimo, ili sa nekakvom funkcijom u društvu koju bi trebali imati. Kad malo razmislimo shvatimo da jako teško formulirati odgovor koji bi nas uopće mogao zadovoljiti, pa ipak mi i dalje postavljamo pitanja.
Ako gledamo neke poznate osobe čini nam se da su našli neki smisao kroz neku karijeru glumca, slikara, političara ili čega drugog. No oni si postavljaju ista pitanja poput nas. Nama se čini da je njihov život smislenije jer su ostavili ili ostvarili nešto. No nisam siguran da je njima samima, za života, to tako izgledalo. Njihovi životi su često kaotični i ne djeluju uvijek ispunjeno i sretno.
Često smisao nalazimo u tome da iza nas ostane nešto što će drugi pamtiti – ponekad su to sasvim jednostavne stvari životne poput djece, a ponekad su to i neka važna djela. Što je to što će se pamtiti je često dosta subjektivna procjena, osim ako ste neka povijesna ličnost. Osim toga, zašto je bitno ono po čemu će nas pamtiti jednom kad nas više nema?
Ima smisla i ona tvrdnja da nečiji život ima smislenost tek kada ta osoba umre jer tek tada možemo sagledati život u svojoj cjelovitosti. Zato volim analizirati živote ljudi koji više nisu živi jer mogu vidjeti cijelu životnu priču. To je uvijek zanimljiva astrološka vježba kada pogledamo cijeli život neke osobe, kako se razvija i kako se prepliću razni životni događaji – ponekad to djeluje kao fascinantna priča sa svojim početkom i krajem, a ponekad kao kaotični niz slučajnosti koja završi nekako nedorečeno. No to nam baš ne pomaže tijekom života, zar ne? Ne znamo koliko ćemo živjeti, ni šta se sve može desiti dok još živimo. Ali potkraj života jest lijepo vidjeti da smo nešto napravili i ostavili iza sebe...
Neki nalaze smisao u odgoju djece, u obitelji, neki u poslu koji vole, neki pak u jednostavnim životnim stvarima poput druženja s ljudima. Drugi traže u religiji ili nekom obliku duhovnosti, ezoterije. Drugim riječima u nečem "iza" ovog svakodnevnog života. I to se obično najčešće podrazumijeva pod tom idejom traženja smisla: neka određena funkcije ili doprinos u okviru šire cjeline (zajednice ili svijeta u cjelini). Zato religije privlače mnogo ljudi jer i najobičnijem čovjeku daje mjesto ili funkciju u svijetu, a samim time i nekakvi smisao.
Da li smisao baš uvijek postoji?
No, da li svatko ima neki jasan smisao života? Jer, ponekad mi se čini da su neki ljudi jasnije određeni za neku funkciju u društvu i svijetu, a neki naprosto žive "obične" živote. Neki kao da su rođeni za "velike" stvari, a neki nisu. U helenističkoj astrologiji čak postoje metode za određivanja "veličine" (ili eminentnosti) rođenog, iako u današnje vrijeme ta važnost može biti dosta relativan pojam – danas ljudi postaju poznati s besmislicama, ili pak budu "veliki" u nekim veoma ograničenim okvirima ili lokalnim zajednicama.
Da li je "običan" život zbog toga manje smislen? Ne, jer i "običan" život može biti veoma smislen i ispunjen. U konačnici individualni smisao sami kreiramo i oblikujemo. Problem je, što često viđam kod ljudi naročito mlađih, kako misle da su rođeni za nešto važno – a onda tijekom godina, kada se to ne realizira, postaju jako nezadovoljni i frustrirani svojim životima jer im ništa što rade ne izgleda dovoljno vrijedno i smisleno. Pogotovo današnje vrijeme nosi neki čudan pritisak i očekivanja okoline i društva da moramo postići nešto važno i to maltene prije tridesete, pa kada dođu neke kasnije godine ljudi su nezadovoljni jer nisu postigli to nešto. I još često misle kako je njihov život gotov kada uđu u te godine. No često kažem kako život zapravo počinje u tridesetima, jer tek tada stječemo dovoljno iskustva i znanja da možemo početi stvari sagledavati malo šire. Kada sebi postavimo previsoka očekivanja tada smo na najboljem putu da se slomimo ili da smo stalno nezadovoljni.
Smisao može biti naprosto zadovoljstvo onime što radimo i kako živimo. Ponekad mi se čini da je to jedini smisao. Za to je potrebno spoznati što je zapravo to što volimo i želimo. Nažalost prečesto srećem ljude koji zapravo uopće ne znaju što bi htjeli u životu. A to je posebna tema za razmišljanje: kako prepoznati ili stvoriti nešto što nas istinski ispunjava.
Smisao događaja
Onda bi se mogli zapitati o smislu pojedinih događaja u nečijem života. Uvijek kad se nešto bitno desi, pogotovo ako je to neki manje ugodni događaj, mi se pitamo "zašto". Prekid veze, bolesti, problemi na poslu... uvijek slijedi to "zašto?". Izgleda da je u ljudskoj prirodi to da tražimo objašnjenja ili neku priču koja će nam osmisliti ono što se događa. I to je jedan od najčešćih načina osmišljavanja događaja: narativ. Priča ili narativ koju stvorimo oko nekog događaja daje nam osjećaj smislenosti. Pritom zaboravljamo da priča može i ne mora biti istinita. Od kako je svijeta i čovjeka ljudi stvaraju mitove legende i razne priče koje nam pomažu uspostaviti smislenost u svijetu koji je (ruku na srce) poprilično kaotičan i nepredvidiv. Danas su to izgleda postale razne teorije urota koje daju barem neki (privid) smislenosti u tim kaotičnim događajima. Monty Pythoni bi danas uživali u radu novog serijala...
Na sličan način u pojedinačnim životima uvijek tražimo nekakvu priču koja nama samima ima smisla, a koja nam treba objasniti, naprimjer, zašto me je djevojka (ili dečko) ostavila, zašto samo ostao bez posla ili zašto se desila pandemija Korone... Naravno, ponekad te priče nemaju nikakve veze sa stvarnošću pa ljudi završe na rubu psihoze. Ali najčešće nam pomognu da uspostavimo privid smisla pa se lakše vraćamo svom životu. Jer svaka priča, ako je priča, ima smislenost. Što ne znači nužno da je istinita i stvarna (osim možda u našim glavama).
Determinizam ili slobodna volja
Osobno sam cijeli život u svijetu ezoterije i svjestan sam koliko je to područje prepuno raznih mitologizacija. Jedna od njih je da baš sve u životu ima neki smisao, svrhu ili značenje, a mi imamo uloge u nekakvoj kozmičkoj priči. Neki pojedinačni događaji zaista izgledaju da imaju smisao utoliko što usmjere naš život u nekom smjeru, pa nam se (naknadno) čini da sami po sebi imaju smisao, ili da se to moralo desiti baš tako kako se desilo. To nam je privlačnije nego pomisliti da se nešto desilo sasvim slučajno i da je slučajnost odredila naš smjer života. Zato su determinizam, priče o sudbini ili karmi, ili bogovima, puno lakše za prihvatiti jer su to priče koje naizgled djeluju smislenije, a time nas smiruju definirajući našu ulogu u svijetu. No takve priče je jako teško provjeriti pa mogu biti korisne samo kao nekakvi osobni ili subjektivni smisao.
Slobodna volja, bez obzira što ju većina zagovora, jest malo nezgodna... Ona nas stavlja u poziciju biranja i odlučivanja, a da nismo sigurni što će dalje biti. I još nosi odgovornost ili posljedice za naše izbore. Sloboda nema ugrađen neki smisao baš zato što nije determinirana, pa tek kad vidimo što će se desiti možemo razmišljati o smislu. Smisao je pogled unatrag – pitanje je da li unaprijed postoji ikakvi smisao. Da, sloboda je nekako bez-smislena i zato je ljudima teško prihvatiti odgovornost koju ona nosi. Puno je lakše naći smisao kada kažemo da su stvari determinirane jer se ne moramo mučiti pitanjem što je ispravna odluka u danom trenutku i zato što je sama determiniranost vrsta uređenosti, a time i smislenosti. Na sličan način religija i vjera u boga daje smisao jer zapravo prebacuje odgovornost na boga, a nama daje osjećaj smislenosti jer postoji neki "viši" razlog za ono što se zbiva. Izgleda da je ljudima lakše prihvatiti da neko drugi daje odgovore i smisao, nego da sami moramo odlučivati.
I astrologija daje privid determiniranosti i pravilnosti svega – planeti se kreću manje-više pravilno i možemo odrediti gdje će biti u budućnosti. Pa ipak kako će se nešto točno desiti nitko ne može biti posve siguran. Astrologija nam daje okvire, tipove događaja ili osobnosti, no kako će se točno nešto manifestirati prije svega ovisi o nama samima.
Zato slobodna volja jako sliči slučajnosti. Ako kozmos (ili bog) dozvoljava da biramo između dvije, tri ili pet mogućnosti to znači da nijedna od njih nije determinirana i naš izbor je veoma je sličan bacanju novčića tj. slučajnom odabiru neke od tih mogućnosti. Ali tada ostaje neizvjesnost što će dalje biti, a to ljudi teško podnose. Neizvjesnost je često sinonim za bez-smislenost.
A neki kažu da je svaki izbor nekako određen i smislen – zato je u suvremeno doba sve popularnija ideja proizašla iz kvantne fizike, ideja paralelnih svjetova gdje svaka mogućnost postoji nekako paralelno u nekakvoj alternativnoj stvarnosti. To je slično ideji božje providnosti u teologiji pri čemu Bog u svakom trenutku zna (a ne da uzrokuje) kako će se stvari odvijati, čak i kada postoje bezbrojne mogućnosti da se nešto desi.
Pretjerivanja...?
Ali čini mi se da pretjerujemo u traganju smisla, pogotovo kad tražimo smisao baš u svakom događaju. Svaka i najmanja životna kriza ili neki događaj nas gura u to prokleto pitanje zašto se to desilo. Za sve moramo imati objašnjenje jer se u protivnom osjećamo izgubljeno i bez kontrole (ili privida kontrole) nad našim životima...
Astrolozi (naročito početnici) posebno pretjeruju u gledanju svakog i najmanjeg tranzita pokušavajući "objasniti" nešto što se desilo. I tranziti su uvijek krivi za ono što se dešava: "joj, Mjesec mi danas kvadrira Marsa pa sam se posvađao s partnerom...". No nismo se posvađali zbog tog kvadrata, već zbog nečeg u našim životima. Neki stalno tako gledaju tranzite i čekaju da neki tranzit prođe, ili da neki tranzit dođe... A život prolazi pored... Osobno ne mislim da horoskop daje smisao, ali može čovjeku pomoći da pronađe, tj. stvori, neki svoj smisao. Horoskop ili tranziti nam opisuju neki grubi scenarij, a kakvu ćemo konkretnu priču iz toga konstruirati, ipak je na nama.
I trebamo se naučiti razlikovati bitne tranzite od nebitnih. Jer tako je i u životu: postoji događaji koji dugoročno određuju naš život, a postoje događaji koji dođu i prođu. Kada pogledate svoju prošlost čega se sjećate, što pamtite? Naročito kod starijih ljudi možete primijetiti kako stalno prepričavaju iste priče iz svoga života – sve ono nebitno nestaje, ostaje nekoliko važnih priča koje su nas odredile, sukus našeg identiteta.
Postoji li smisao?
A ponekad mi se čini kako smisao ni ne postoji. Ponekad su stvari naprosto događaji: desile su se i nema tu nekog drugog smisla. Na prvi pogled to je pomalo nelagodna ideja, no meni osobno često pomaže. Jer da, ponekad je lakše prihvatiti da se nešto naprosto desilo nego gubiti dane, tjedne ili mjesece pokušavajući si objasniti zašto se nešto desilo i koja je svrha toga. Ponekad su stvari naprosto takve kakve jesu. Netko reče da je svrha života živjeti... Ako postoji neka druga svrha ona će se ionako prije ili kasnije pojaviti; ako je nema čemu gubiti vrijeme... Kako je netko rekao: čovjek čini ono što može dok se sudbina ne otkrije i pokaže. A ponekad je sami kreiramo. A ponekad je nema.
Ono što želim reći da svi mi imamo neku vlastitu životnu priču o onom što nam se događa i neki događaji su zaista dio nekog lanca povezanih zbivanja koji nam daju smisao. No ima i događaja koji su se desili, i u tom trenutku nam se čine jako važnim, no kasnije se pokaže da nemaju neki dublji smisao niti su dio naše životne priče. I treba ih pustiti...
S druge strane osobni smisao možemo sami kreirati. On nije unaprijed zadan, no mi možemo stvarati svoju priču i svoj smisao, a u osobnom životu to čovjeku može pomoći da osmisli svoj život i ono što mu se događa. Problem je kada ljudi pomisle kako taj njihov osobni narativ ima nekakvu kozmičku ili božju utemeljenost, pa nam se pomiješaju lončići nastojeći sebi dati na važnosti.
Stoga čemu gubiti vrijeme: radimo ono što znamo ili možemo, živimo život najbolje moguće, promatrajmo svijet, sebe i druge što realnije, a smisao će se pojaviti. Ili neće...
