Ova mala "mantra" je vjerojatna jedna od najomiljenih kod astrologa zadnjih nekoliko dekada, posebno onih koji se bave psihološkom tj. humanističkom astrologijom (a to je danas većina). Jeste li ikada razmišljali o njoj i njenom značenju?
Pod frazom "karakter je sudbina" se obično želi reći kako naš karakter kojeg možemo vidjeti iz natalne karte na neki način određuje naše ponašanje, naše reakcije, pa je stoga moguće predvidjeti događaje jednom kada poznamo nečiju osobnost. To se gotovo koristilo kao krunski argument za mogućnost predviđanja u astrologiji.
Kada malo razmislite vidite kako se tu polazi od pretpostavke kako je naš karakter i osobnost nešto što je zadano (ili čak fiksno) i primarno, a da su događaji reakcije u našem životu svojevrsna posljedica toga karaktera... Tu imamo klasičnu kartezijansku podjelu ili dvojnost na događaje koji su nešto "vanjsko", te psihu ili karakter kao nešto unutarnje, pa se na ovaj način pokušava jedno s drugim povezati. Naše djelovanje u svijetu je rezultat naših psiholoških stanja i karakteristika...
No čitajući neke stare tekstove, pogotovo stoičke (ali i neke astrološke tekstove) odjednom naiđete, naprimjer, na opise samog djelovanja (praxis) kao stanja duše. Dakle djelovanje ili akcija u svijetu se smatrala izravno stanje duše (ili psihe ako hoćete), a ne nešto što je posljedica psiholoških (ili duševnih) stanja kako bi vjerojatno većina ljudi danas razmišljala.
Nadalje, kod Platona nalazimo neke interesantne motive. Na samom kraju "Države" Platon iznosi čuveni mit o Eru, gdje je Er čovjek koji je poginuo u nekoj bitci, no zapravo kasnije oživljava, pa se ispostavi kako mu je pokazan onostrani svijet i omogućeno da se "vrati" i prenese drugima što je vidio. Između ostalog on opisuje i scenu u kojoj duše odabiru život u koji se inkarniraju. U skraćenoj verziji, duše biraju bios tj. svoj život, zatim dobivaju daimona koji se brine da se to i realizira. Grčka riječ bios je jedna od dvije najčešće korištene riječi za život (zoē je druga) i naizgled se upotrebljavaju kao sinonimi, no ipak zoē se češće koristi u smislu života u nekom biološkom smislu, dok je bios nešto kao biografija, skup događaja koji sačinjavaju život. (Uvijek mi je bila simpatična koincidencija kako se bios-om kod računala zove mjesto u kojem možemo korigirati neke parametre vezane uz funkcioniranje samog procesora, dakle srži računara i njegovih karakteristika :-))
I tu Platon (tj. Er) opisuje neke brzoplete duše koje biraju život moćnika ili tiranina, a da ne primjećuju kako takav život nosi i neke strašne događaje. S druge strane spominje mudrog Odiseja koji pažljivo odabire neki miran i tih život u anonimnosti, ali bez ovakvih tragedija. Platon zapravo argumentira da su mudrost i znanje potrebni kako bi mogli pravilno odabrati stvari – ja bih dodao ne samo prije inkarnacije, već i u svakodnevnom životu.
Meni je u ovoj priči privukla pažnju činjenica kako prvo biramo život (ili, mogli bi reći, događaje), a tek se onda formira smrtna duša ili osobnost koja živi taj život. Gotovo bi mogli reći obrnuto od naše početne teze kako osobnost određuje događaje. Kao da se karakter formira na bazi bios-a (ili događaja) koji odabiremo. Ono što je najzanimljivije, pa čak i pomalo kontradiktorno, jest činjenica kako čak i mnoge psihologije govore o tome da se karakter formira u prvim godinama života i da neki događaji, čak veoma obični događaji, mogu oblikovati naš karakter za gotovo cijeli život. To se obično odnosi na prve godine života, no često i neki intenzivniji događaji kasnije u životu mijenjaju našu osobnost tj. karakter. Vjerojatno svatko od nas zna ljude kojima se tako nešto desilo. Mi danas nekako pretpostavljamo kako je nečiji karakter nešto trajno, no da li je...? Osoba sa 25 godina i ta ista osoba sa 40 godina su često veoma različiti. Ili bar mogu biti ako se potrude... :-)
Mi živimo u svijetu u kojem se preferira čvrstoća karaktera i principijelnost gotovo kao ideal vrline, a kada se netko u životu promijeni to se obično smatra lošim i osoba često doživljava osude i odbacivanje od okoline, čak one najbliže. Zato imamo političare i javne osobe kojima je najteže priznati da su pogriješili ili nedaj bože da su se promijenili. A svi griješe... Gdje je nestao kršćanski duh praštanja i prihvaćanja...?
U konačnici bi možda mogli reći kako su zapravo događaji karakter tj. da se karakter formira na temelju događaja u životu. Karakter je na neki način posljedica događaja, a ne nešto trajno i fiksno... Da parafraziram, možda trebamo reći "sudbina je karakter" umjesto "karakter je sudbina". No da se razumijemo, to još uvijek ne znači da govorim o determinizmu...
Sve nas to vodi ključnom pitanju: što su to "događaji" u našem životu. Kakva je to vrsta fenomena kojima se bavi astrologija kada govori o braku, ljubavi, karijeri, talentu... Na koji način su drugi ljudi (roditelji, braća, supružnici...) dio nas samih a da se to vidi u horoskopu. Sve to nisu nužno neke "opipljive" stvari, a nisu ni puka stanja u našoj psihi... To je jedno neistraženo (možda bi mogli reći antropološko) područje koje astrologiju čini posebnom i mi se tek trebamo uhvatiti u koštac s tom problematikom jer mislim da astrologija nudi pogled koji je drugačiji i od psihologije i od antropologije. Kako bi Robert Schmidt rekao, astrologija je svojevrsna primijenjena metafizika...
Možda će to nekome izgledati poput rasprave: "što je starije, kokoš ili jaje...?". Što je uzrok čega i što je primarnije zvuči kao apstraktna filozofska rasprava, no ona itekako utječe na način na koji analiziramo horoskop tj. ljudski život. Suvremeni astrolozi humanističko-psihološke orijentacije nekako stalno bježe od mogućnosti predviđanja jer ne žele da ih se smatra "deterministima" ili "fatalistima". Oni će gledati horoskop kao opis osobnosti i karaktera, a sve drugo kao posljedica toga. Na drugoj strani spektra su astrolozi koje samo zanima predviđanje ili krajnje specifični opisi čovjeka, a koji se smatraju "praktičarima" ili čak "empiristima" i obično ne vole teorijska ili filozofska pitanja, pa čak i psihološku problematiku jer ih zanimaju samo specifičnosti ili događaji.
Kao i obično, istina je negdje u sredini ili možda pomalo "iza" ove dualnosti. Čak i Platon u našoj priči razlikuje "besmrtnu" dušu koja opstaje u životu "iza", od one "smrtne" duše koja bira svoj život, a time i karakter. Drugim riječima postoji "treći čovjek", čimbenik koji je prisutan kao naš pravi centar, možda identitet, koji jest naše pravo Ja i koje se može iskazati samo kroz izbore koje činimo u životu (ili čak i prije života) – čak i ako pretpostavimo kako je obris našeg života unaprijed zadan, ili da je formiran u ranoj mladosti. Na nama je da pokušamo "izići" iz tog zadanog okvira u neki novi i širi okvir... Za to je potreban pristup životu i stvarnosti koji je širi ili dublji od pukog nabrajanja događaja ili opisa ličnosti. No taj centar ili identitet (kako ga god zvali) nije ni puki opis karaktera ili nekih svojstava čovjeka. U stvari, gotovo ga je nemoguće opisati – to je poput točke koje nema svojstava već je samo položaj koji je referenca za sve drugo. Tek siz te reference događaji mogu poprimiti određeno značenje ili smisao, i time oblikovati naš karakter, a onda i naš život... U tom smislu mi možemo i stvarati ili mijenjati smisao i značenja ako se izdignemo iz naših rutina i svakodnevnog karaktera. Ali istovremeno moramo ostati povezani sa temeljom koji nam je zadan (ili inkarnacijom koju smo sami odabrali) tj. s horoskopom kojeg živimo. Utoliko mi jesmo determinirani nama samima, našim biosom, no to nikako ne znači da su naši izbori ikako suštinski ograničeni – mi uvijek imamo izbora, odabira, donošenja odluka... Na taj način uvijek postoje izbori koje smo slobodni odabrati, a da smo istovremeno determinirani naprosto činjenicom da postojimo u određenom vremenu i prostoru, određenom okruženju koja nas određuje. A da li ćemo birati ispravne stvari ili ići linijom manjeg otpora, za to je potrebna je doza mudrosti koju spominje Platon.
