Prvi dio tekstova o osnovnim pojmovima helenističke astrologiji. U prvom dijelu analiziram pojmove i imena iz grčkih vremena, te postavljam pitanja o djelovanju planeta
Planeti su svakako najtemeljniji alat analize natalne karte. Svi drugi astrološki čimbenici (zodijak, vladarstva, aspekti, kuće...) služe modifikaciji značenja planata, a i njihova su značenja povezani s planetima. Iako se osnovna značenja planeta nisu mnogo promijenila tijekom stoljeća, njihova primjena u metodama svakako jest. U nastavku ćemo pokušati opisati što planeti rade ili kako funkcioniraju te pokušati utvrditi kako dolazimo do planetarnih značenja. No, krenimo redom.
Helenistički su astrolozi sve nebeske objekte nazivali zvijezdama (astēr). To je uključivalo planete, Sunce i Mjesec, te zvijezde u današnjem smislu te riječi (zvijezde nekretnice). Ako bi se htjela naglasiti razlika u odnosu na zvijezde nekretnice koristili bi se pojmovi (najčešće participi) izvedeni iz riječi planēs, koja znači lutalica, a koja je u osnovi i naše riječi za planet. Na sličan bi se način za zvijezde koristila fraza aplanēs astēr, doslovno "zvijezda koja ne luta", dakle zvijezda nekretnica. Sunce i Mjesec također su nazivani zvijezdama, iako bi ih u specifičnom smislu zvali svjetlima (ta phōta), posebno kada bi htjeli istaknuti razliku u njihovom statusu na ostale planete. Riječ lutalica svakako naznačuje i moguću dimenziju nesavršenosti ili višeznačnosti samih planeta jer planēs znači i skitnica, beskućnik, dakle netko tko je bez cilja, bez pravilnosti, što su često karakteristike ovog nesavršenog svijeta osjetilnosti naspram savršenosti i pravilnost idealnog svijeta ili kozmosa u cjelini. Mogli bi reći kako su planeti skitnice i zato što stalno mijenjaju odnose među sobom, za razliku od zvijezda nekretnica koji imaju relativno nepromjenjiv odnos jedna spram druge.
Imena samih planeta identična su današnjima osim što su korištena grčka imena bogova za razliku od današnjih konvencija koje su prihvatile latinske nazive bogova za imena planeta. Zato sam se odlučio u izvornim tekstovima imena planeta prevoditi sa Kron (Saturn), Zeus (Jupiter), Ares (Mars), Afrodita (Venera) i Hermes (Merkur). Korištenje grčkih imena možda nas malo odvoji od naviknutih i rutinskih imena koja su zbog te navike pomalo izgubile svoje značenje. Ova naizgled manje bitna razlika ipak naznačuje jedno važno pitanje oko poimanja planeta: da li se radi o pukim imenima za nebeska tijela ili takva imena znače identificiraju bogova s nekim zvijezdama. Naznaku možda također nalazimo u jeziku. U tekstovima redovno nalazimo korištenje imena planeta u genitivu, naprimjer, kronova zvijezda (ho astēr tou Kronou) – čak se redovno ispušta "zvijezda" i nalazimo samo "kronova". To bi već upućivalo na postojanje posebnog odnosa između božanstva i nebeskog tijela, ali ne nužno i identifikacija. Već u platonovom Epinomisu nalazimo dvojbu: da li su zvijezde sami bogovi, ili pak samo slike tj. neki objekt slavljenja bogova, napravljeni od bogova samih. S druge strane, Sunce i Mjesec imaju posebni status i ne koriste se konstrukcije u genitivu kao kod planeta. To može biti stoga što grčke riječi za Sunce (hēlios) i Mjesec (selēnē) mogu označavati kako božanstva (iz predolimpijske tradicije), tako i sama nebeska tijela, što bi ipak upućivalo na izvjesnu identifikaciju. Osim toga ova se imena koriste od davnina i prije no što su se imenovala ostala 5 planeta. Sunce i Mjesec održavaju posebni status i u slučaju poetskih imena planeta, koja sva imaju veze s raznim oblicima sjaja ili blještavila – hēlios može značiti i sunčev sjaj (kao i ime božanstva), dok selēnē (ili božica Selena) dolazi od riječi selas koja znači svjetlo (mjesečevo), sjaj, oganj i sl. Ostali planeti imaju imena poput svjetleća (phainōn) za Kronosa, sjajna (phaethō) za Zeusa, vatrena (puroeis) za Aresa, svjetlonoša (phōsphoros) za Afroditu, te blistajuća (stilbō) za Hermesa (Porfirije, Antioh ).
No neobično je u takvom imenovanju korištenje člana u frazi, naprimjer, kronova zvijezda (ho astēr tou Kronou), jer se u grčkom članovi ne koriste za imena bogova. Očekivali bismo frazu ho astēr Kronou, bez člana "tou" ako bi se željelo naglasiti identifikaciju s bogovima. Korištenje tog člana naglašava ideju da se radi o zvijezdi koja pripada ne bogu Kronu već onom pravom, istinskom, pravom "Kronu", možda u smislu nekog počela ili ideje "Krona". Ovaj detalj izgleda banalan, no u grčkom jeziku je to iznimno važno i upućuju nas konceptualno na jednu drugu razinu čak iznad olimpijskih božanstava, a prema nekim pojmovima ili idejama u platonskom smislu koja nas usmjeravaju ka pravoj i istinskoj suštini planeta. Jer, što su bogovi...? Da li govorimo o ipak zemaljskim bogovima iz ovog svijeta nastanka i nestanka, ili o Bogu kao onostranom metafizičkom entitetu?
Konačno, možemo se zapitati zašto baš tih 7 imena bogova -jer olimpijskih bogova je dvanaestak. Zašto su Ares i Afrodita "važniji" od naprimjer Here, Zeusove žene, ili Atene, božice mudrosti... Ili zašto je ubačen Kron koji nije olimpijsko božanstvo već pripada starijoj generaciji bogova (otac Zeusov kojeg je ovaj svrgnuo). I to nas upućuje kako planeti odražavaju neka počela iznad (ili iza) samih bogova, dok su astrološki bogovi jedna od mogućih manifestacija tih počela. Uostalom u Timeju su planetarne sfere u stvaranju kozmičke duše stvorene prije samih bogova. A onda postoji i mogućnost nekog drugog, ne mitološkog, pravila u odabiru imena planeta – o tome nešto kasnije.
2.1.1 Djelovanje planeta
Jedno od osnovnih pitanja koje se pojavljuje u vezi planeta jest kako planeti djeluju, što čine i kako to čine, odnosno djeluju li izravno, uzročno ili nekako drugačije. U suvremenoj astrologiji popularno je "objašnjenje" Jungovska ideja sinhroniciteta u smislu da položaji i odnosi planeta akauzalno stvaraju fenomene u životima ljudi koji su slični po sadržaju, ali nisu nužno uzročno povezani. No sinhronicitet je čak i kod Junga samo naziv za određenu vrsta fenomena i nema detaljnijeg objašnjenja značenja ili načina funkcioniranja sinhroniciteta, pa to i ne možemo zvati objašnjenjem, već prije samo opisom. Naravno, helenistički astrolozi nemaju pojam sinhroniciteta, iako bi se neke Platonovske ideje mogle donekle usporediti s njime.
Neke od naznaka o djelovanjima planetima u helenističkoj astrologiji možemo opet dobiti iz jezika kojim se opisuju ta djelovanja. Ako pogledamo tekstove Porfirija i Antioha kada govore o značenjima planeta nalazimo ponešto drugačiju terminologiju od uobičajene. Oni koriste termine arhō i aphēgeomai za ono što planeti rade. Pojam arhō koristi se u smislu vladanja i iz njega su izvedeni uobičajeni nazivi za vladara (recimo Platon ga u Državi koristi kao naziv za vladare polisa), no taj se pojam gotovo nikad ne koristi (ili izuzetno rijetko) u kontekstu astroloških vladarstava - o tome ćemo nešto više reći u kasnijim poglavljima. U osnovi arhō znači početi, biti ispred, biti prvi pa odatle imenice za vođu, čelnika, pa onda i vladara. Time se približavamo i pojmu počela (arhē) koji je moguće najprikladniji ovoj primjeni, iako sam ga donekle izbjegavao koristiti zbog različitosti kasnijih filozofskih konotacija. Jacob Klein, ugledni platonist, sugerirao je važnost oba značenja, te je predložio prijevod (o)vladavajući početci, pa sam u nekim prijevodima slijedio tu ideju kroz frazu "biti vladajuće počelo" upravo zato što sadržava oba značenja. I u slučaju astrologije moglo bi se reći kako su planeti neka vrsta (vladajućeg ili dominantnog) počela onoga što označavaju (uostalom imaju i funkciju vladanja tj. vladarstva). To nam potvrđuje i druga riječ koja se koristi, a vrlo je sličnog značenja, aphēgeomai – dakle, voditi ili predvoditi odnosno upravljati. Ona je povezana s riječju hēgeomai (odakle dolazi i današnja riječ hegemon, iako izvorno nema toliko negativno značenje), a znači predvoditi, prethoditi ili voditi, pa onda također i biti vođa ili poglavar. Kao da se želi reći kako je planet vođa, predvodnik, ili pak počelo određene grupe značenja, odnosno da nekako upravlja njima.
Stvari su nešto drugačije kod Vetija Valenta (Val I.1). Valent često koristi pojam sēmainō koji znači davati znak, dati znamenje, označiti, značiti. Ova riječ, i njoj srodne, veoma se često koriste u astrološkoj literaturi i zapravo nas navode na pitanje što zapravo znači davati znak ili označavati tj. significirati. Poznata je Heraklitova izreka o delfskim proročištima za koja kaže da "niti izriču (otkrivaju) niti skrivaju, već samo daju znakove". To nas upućuje na posebnu kategoriju proročkih poruka, znamenja i označavanja, koja je drugačija od običnog govora (logosa), a što bi se moglo primijeniti i na astrološka tumačenja. Ali to nas s druge strane približava i jezičnim i logičkim teorijama označavanja, posebno u kontekstu stoičke filozofije koja ima veoma karakterističnu teoriju znakova i logiku. Vidjeti ćemo kako problem označavanja planeta ima mnogo sličnosti sa jezičnim pitanjima referencije i značenja riječi, odnosno njihovom ekstenzijom i intenzijom. Na koji način planet označava i kako postaje znak za nešto, pitanje je koje nas koceptualno vodi u srce filozofije astrologije. Na to ćemo se pitanje vratiti nakon što pređemo sve osnovne astrološke pojmove.
Zanimljiva je moguća veza riječi sēmainō sa gore spomenutim arhō i aphēgeomai. Naime sēmainō također može značiti davanje zapovjedi ili zapovjedati, u smislu davanja znakova od strane vojvode (ili vođe, čelnika) svojoj vojsci za izvjesnu radnju (naprimjer napad). Zato bismo mogli reći kako i planeti, koji jesu predvodnici i vladari, daju znakove za određene stvari, ili označavaju nešto kao određenu stvar ili stanje, što je bitno drugačije poimanje negoli ideja uzročnosti koja bi ukazivala kako planeti izravno nešto uzrokuju i stvaraju. No, još je otvoreno pitanje što je to što planeti označavaju: stvari, ljude, događaje, ili, kao u jeziku, smisao, odnosno neke paradigmatske uzorke fenomena u ljudskom životu? Mogli bi u gornjem smislu reći i kako daju znakove za početak nečega u vremenu, pa bi događaje mogli tretirati kao procese u vremenu, što planeti također označavaju u vremenskim metodama. No svakako davati znakove nije isto što i uzrokovati.
Već kod V.Valenta korištenje ovih termina nije toliko strogo, pa će se povremeno koristiti i drugi pojmovi, poput poieō, koji znači tvoriti, stvarati (što je možda bliže nekakvom kauzalnom shvaćanju), ili riječ apoteleō. Ova druga riječ od posebnog je interesa za astrologe jer se veoma često koristi u astrologiji. Apoteleō znači dovršiti, izvršiti, ispuniti, rezultirati, dogoditi se. Ona zapravo znači veoma slično kao i riječ teleō koja joj je u osnovi, i srodna je imenici telos koja može značiti svršetak, kraj, ali i cilj, svrha. No, u astrološkom smislu apoteleō opisuje radnju koja dovodi do posljedica ili rezultata astroloških djelovanja, pa se glagol može prevoditi sa stvarati ili proizvoditi nešto. Taj rezultat djelovanja se naziva apotelesma, dakle ishod, rezultat, posljedica, ali i naprosto događaj. Riječ događaj (dogoditi se) preko starog slavenskog korijena -god zapravo povezuje svoje vremensko značenje (kao u godina) sa značenjem cilja (kao u pogoditi). Dakle, treba imati na umu kako ta vrsta aktivnosti stvaranja ili proizvođenja ipak ima veze sa nekom vrstom dovršavanja, kompletiranja ili dosizanja nekog cilja, svrhe (i to u vremenu), što predstavlja izvjesno zaokruživanje ili ispunjavanje. Važno je i napomenuti da se sve to odvija u vremenu, a vrijeme je također predmet, čak primarni predmet, astrološkog proučavanja. Dakle, pojam apotelesma u astrologiji znači naprosto događaj (kao ishod), ali naravno u ovom smislu dovršavanja, ispunjavanja ili izvršavanja.
Ovdje bi mogli anticipirati helenističke metode prognoze u kojima vrijeme nekog događaja nije neki trenutak u vremenu kao kod suvremenih metoda, već određeno razdoblje koje se ispunjava podrazdobljima; ili, svaki događaj je serija zbivanja koji kompletiraju nešto ili čine cjelinu. Događaj je dakle izvjesno ispunjavanje, dovršavanje, dosizanje cilja (ili čak svrhe), a koji je označen onim za što planet daje znakove – poput vladara koji daje znak za napad koji će trajati do svršetka ili dosizanja cilja tj. pobjede. Na važnost riječi apotelesma ukazuje i činjenica da se često čitave astrološke rasprave, čak i sama astrologija naziva pojmom apotelesma ili apotelesmatika. Riječ apotelesma ima i zanimljivo starije značenje kao zadnje ili zaključne radnje nekog religijskog ili mističnog rituala (naprimjer gašenje svijeće po svršetku rituala ili nešto slično). No, ta radnja zapravo je više svojevrsni zaključak koja označava kraj, a može, i ne mora, biti sama svrha ili cilj tog rituala. Dakle, to ne mora nužno značiti kulminaciju ili vrhunac rituala – štoviše, vrhunac obično nastupa nešto prije. Zapravo, sve radnje u tijeku rituala su jednako važni i svi zajedno čine ritual, a početak i kraj su samo oznake. U tom smislu i astrološki ishodi nisu nužno vezani za kraj ili početak nečega, za razliku od onog kako mi danas obično razmišljamo o stvarima. Naime, mi često doživljavamo početak nečega kao ključni događaj, a čak i u filozofskom smislu ono što je prvo doživljavamo kao uzrok svega što slijedi, dok ono zadnje kao svrhu ili cilj. Ovdje nam se otvara jedno drugačije poimanje procesa ili događaja u vremenu: označeni početak i kraj nisu uzrok i svrha, već svojevrsne granice označene od planeta, a tek njihovo kompletiranje ili dovršenje čini manifestaciju događaja. To je svojevrsni procesni pristup događajima, događaj nije nešto u nekom trenutku, već svojevrsni niz događaja koji se zaokružuju ili kompletiraju unutar određenih granica.
Zanimljivo je kako analogno pojmu apotelesma kao kraja ili ishoda postoji i riječ za početak, katarchē. Ona se sastoji od ranije spomenute riječi archē, početak, te prijedloga kata, a katarchē osim značenja početka ima i starije značenje prve radnje ili čina u nekom ritualu (naprimjer paljenje svijeće na početku rituala). Ponovo kao da se riječju katarchē donekle želi načiniti razlika od uobičajene riječi za početak (archē) – ovaj početak nije uzrok ili počelo, već svojevrsna naznaka ili znak za nešto što tek treba doći. Oba termina kao da govore o drugačijem počelu djelovanja i utjecaja, nekakvom okviru (možda i vremenskom) koji se ispunjava nečim (događajima), a koji se ostvaruje kroz svrhu koja se pojavljuje tek po ispunjenju i kompletiranju onoga između znakova za početak (katarchē) i završetak (apotelesma). Kasnije ćemo se susresti i s pojmom chrematistikos koji kao da opisuje stanja između ovih početaka i dovršenja. Osim toga, riječ katarchē također se koristi kao naziv za vrstu astrologije (katarhička astrologija), onu koju danas zovemo elekciona astrologija (astrologija u kojoj određujemo najpovoljniji trenutak za početak nečega, ne nužno rođenja čovjeka).
Ovdje treba spomenuti kako i klasično poimanje uzroka ima puno šire značenje od danas uobičajeno prihvaćenog. Danas mi pod uzročnost smatramo nešto što stvara ili pokreće nešto drugo, dakle neko počelo (archē) promjene, ono što čini promjenu ili stvaranje nečega, a redovno se poistovjećuje s onim prvotnim po čemu se nešto događa. No to je samo jedan od načina poimanja uzročnosti – kod Aristotela nalazimo još tri vrste uzroka uz ovu spomenutu: jedna je ono iz čega nešto nastaje, podloga, materija ili materijal; druga je oblik, izgled ili forma stvari; a treća je (nama možda i neuobičajeno) upravo svrha (telos) ili "poradi čega" nešto nastaje, dakle svrha ili funkcija nečega. Sada već možemo naslutiti i neke paralele između ovih naziva – telos i apotelesma, te archē i katarchē – koje očito nisu slučajne, a na koje ćemo se često vraćati u ovoj i idućim knjigama. No ishodi planetarnih djelovanja jesu sličniji nekakvoj seriji ili skupu stvari koja se poput mozaika slaže u sliku ishoda, koji kroz ispunjavanje ili kompletiranje dobiva nekakvu smislenost ili naprosto realizaciju.
Nastavak: 1.2 Planeti 2. dio
