U prvom dijelu se bavim počecima helenističke astrologiji, koja je u suštini sustav astroloških znanja koji koristimo i danas, doduše u veoma reduciranom obliku.
Što se zapravo podrazumijeva pod helenističkom astrologijom? Pod helenističkom astrologijom podrazumijevamo astrologiju koja je nastala i razvijala se negdje od razdoblja nakon Aleksandrovih osvajanja (cca 3 ili 2.st.p.n.e.), pa otprilike do pojave Islama (7. st.n.e.), a koja se povremeno naziva horskopska astrologija. Naziv horoskopska astrologija je važan jer je upravo početak korištenja Ascendenta (horoskopos) zapravo početak ideje natalne karte kao osobnog ili individualiziranog rasporeda planeta pri čemu čak i ljudi rođeni istog dana imaju različite karte. Do tada se karistila prije svega sa važne ljude,npr. Kraljeva, koji su se zapravo identificirali sa sudbinom zemlje tj. kraljevstva. Ovdje ćemo pojam astrologije koristiti u svom užem značenje kao skup znanja i tehnika za analizu natalnu kartu sa znakovima zodijaka, ushodom, kućama, vladarstvima, te raznim metodama analize karte, za razliku od astrologije u širem smislu u koju bi ulazili gotovo svi oblici proučavanja nebeskih fenomena ili kozmosa (pa i astronomija) i njihove interakcije sa svakodnevnim događajima. Nedvosmisleno je kako je helenistička astrologija izvor i današnje astrologije, osim što su do modernih vremena došli tek fragmenti drevnih znanja, a mnoge su se metode kroz povijest bitno promijenile a često i izgubile. Da bismo donekle razumijeli nastanak i razvoj helenističke astrologije moramo se malo osvrnuti na same početke.
2.1 Počeci i razvoj
Svaka povijest astrologije obično započinje sa pričom o Mezopotamskim vremenima. No astrologija predhelenističkih vremena zapravo i nije astrologija u užem smislu te riječi. Sačuvani zapisi na glinenim pločicama su sličniji opisima omena na nebu na temelju veoma jednostavnih položaja planeta, negoli horoskopima u današnjem smislu te riječi. Mahom su to izdvojeni astronomski fenomeni koji se koriste kao opisi općih (mi bi rekli mundanih) događaja, a zapravo je upitno da li je u to doba uopće postojala horoskopska tj. indidvidualna astrologija. Ako i jest, ona je bila u vrlo rudimentarnom obliku kao izdvojene tehnike promatranja neba (npr. helijakični izlasci i zalasci). Zapisi iz tog doba zapravo ne upućuju na postojanje "horoskopa", ali reference ondašnjih, čak i grčkih autora, upućuju na postojanje ideje predviđanja na temelju položaja planeta i zvijezda u trenutku rođenja. No prema svim spoznajama u mezopotamsko doba ne postoje natalne karte sa Ushodom (Ascendentom), kućama, aspektima i ostalim čimbenicima, već samo položaji planeta u znakovima zodijaka (kao zviježđima), ili položaji u odnosu na zvijezde nekretnice. Ovdje nećemo previše ulaziti u ta pred-astrološka vremena jer, kako smo rekli, prije svega nas zanima astrologija u užem smislu te riječi – dakle sustav znanja i metoda za analizu natalne karte, sa znakovima, kućama, aspektima i cijelim nizom metoda za analizu karte, te sa raznim vrstama vremenske analize tj. prognoza. Zato ja često definiram astrologiju kao metodu – metodu analize natalne karte koja se onda može primjenjivati na raznim područjima (natalna, elekciona, mundana, a danas i psihološka, financijska i mnoge druge). Te metode su dakle u srcu astrologije i one čine astrologiju astrologijom.
Takav sustav astroloških znanja nastaje najvjerojatnije negdje u 2. st. p.n.e. Treba imati na umu da je to vrijeme nakon osvajanja Aleksandra Velikog kada se intenziviraju procesi izmjene znanja i trgovački putevi u okviru Aleksandrova carstva, i kada grčki jezik postaje službeni jezik, posebice učenih ljudi. I tu je vjerojatno uzrok nastanka helenističke astrologije. U to se doba stječu 3 velike tradicije: prva je kaldejska ili mezopotamska tradicija sa prilično razvijenom matematikom i astronomijom, kao i dugom tradicijom promatranja nebeskih fenomena i njihovim zapisivanjima, kao svojevrsnom pretečom astrologije. Kao što smo rekli vjerojatno je i ideja predviđanja sudbine na temelju položaja zvijezda i planeta nastala u Mezopotamiji ili Babilonu (tj. Kaldeji), jer nije slučajno da se astrolozi kasnije obično i nazivaju kaldejcima.
Druga je tradicija grčke, prije svega atenske, filozofije sa svojim promišljanjima o kozmologiji, ali i svim drugim filozofskim pitanjima. Iako moramo reći kako u samoj Grčkoj nema previše spomena o astrologiji, nalazimo rasprave o kozmologiji koje su veoma važne za kasniji nastanak i oblikovanje astrologije. Doduše, svaki tekst o povijesti astrologije kaže kako je kaldejski svećenik Beros osnovao školu astrologije na otoku Kos i to negdje oko 275. p.n.e., no o tome nemamo sačuvanih nikakvih spisa niti detaljnijih informacija, već samo kratke reference na postojanje škole. Zapravo je pitanje koliko je tu riječ o astrologiji u našem smislu riječi, a ne o nekoj vrsti škole kozmoloških misterija, jer je pomalo neobično da se nije pojavio neki učenik koji bi ostavio traga (ili neki tekst) o njegovom djelovanju u samoj Grčkoj.
Treća je tradicija ona egipatskih misterija o kojima zapravo malo znamo. U to doba je moguće i postajala neka vrsta horoskopske astrologije o kojoj nemam gotovo nikakvih informacija, ali se mogu naslutiti obrisi takve astrologije iz utjecaja na kasnije astrološke tekstove. Po svemu sudeći ta je egipatska astrologija bazirana na dekanima i ponešto je drugačija od helenističke. Vjerojatno je ideja Ushoda (Ascendenta) i astroloških kuća, naprimjer, došla iz egipatske tradicije. Neugebauer i drugi smatraju kako je planetarna astronomija u Egiptu prilično rudimentarna (za razliku od mezopotamske), iako je astronomija zvjezda nekretnica naprednija (poznate su nam matematičke proporcije i poravnanja egipatskih piramida prema zvijezdama nekretnicama).
Robert Schmidt smatra kako je vjerojatno u to doba (otprilike 2. st. p.n.e a možda i ranije) netko, ili neka grupa ljudi, koristeći znanja ovih triju tradicija razradila sustav astrologije koji je postao temelj helenističke astrologija. Naime, činjenica je kako se taj veoma kompleksan sustav astrologije pojavljuje veoma naglo na povjesnoj sceni, nedvosmisleno govori o tome kako se ne radi o ikakvoj postupnoj evoluciji ili stoljetnom promatranju neba koje bi rezultiralo ovim astrološkim tehnikama. Plauzabilnije je objašnjenje da se radi o nekim učenjacima kojima su bila dostupna znanja ovih triju tradicija i koji su to sintetizirali u jedan sustav znanja koji znamo kao horoskopska astrologija, odnosno helenistička astrologija. No to nije bilo puko kompiliranje postojećih znanja već i rekonceptualiziranje prethodne tradicije u novom kontekstu, kao i postavljanje niza novih pojmova i tehnika. Uostalom, iako nekolicinu tehnika helenističke astrologije prepoznajemo iz mezopotamske tradicije (helijakični izlasci, zodijaci, neke lunarne tehnike i dr.), neke i iz egipatske (Ushod, kuće i dr.), cijeli niz tehnika koje se pojavljuju u helenističkom razdoblju ne nalazimo u ranijim kulturama, pa možemo zaključiti kako su izvorno nastali u tom procesu rekonceptualiziranja astroloških znanja koje je dovelo do stvaranja helenističke astrologije.
Još je jedan argument za takav nastanak helenističke astrologije, a to je da gotovo svi astrolozi helenističkog razdoblja referiraju, pa čak i citiraju, djelo koje se pripisuje Nehepsonu i Petosiridu, egipatskom faraonu i njegovom prvosvećeniku. Povijesne činjenice ne ukazuju kako je u to doba postojao faraon koji bi još uz to imao prvosvećenika pod tim imenom, tako da su to vjerojatno mitska imena kojima su se atribuirala djela. U helenističkim tekstovima nalazimo tezu kako je Hermes postavio temelje helenističke astrologije (a koju su razradili Nehepson i Petosirid). Točnije, kod Firmika Materna nalazimo izjavu kako je izvor te astrologije Hermes Trismegistus, koji je to prenio Asklepiju (još jedan mitski lik iz hermetičkih spisa), da bi je Nehepson i Petosirid razradili, a Kritodem zapisao. Nažalost, te najranije tekstove takozvane hermesove tradicije nemamo sačuvane (osim nekih Kritodemovih fragmenata), no brojnost citata i pozivanja na njih nedvosmisleno govore da je postojalo neko pisano djelo koje je bilo osnova iz koje se dalje razvila helenistička astrologija. Sudeći po citatima i komentarima u Valentovoj Antologiji ti tekstovi Nehepsona i Petosirida pisani su prilično mistično i dvosmisleno, što je vjerojatni uzrok mnogim varijacijama koje su se desile relativno brzo nakon toga.
Nakon tog inicijalnog razdoblja slijedi (vjerojatno u 1 st.p.n.e.) generacija ranih ekspozitora astrologije za koje Firmik Materno kaže da iznose na svjetlo, razrađuju i primjenjuju tu hermesovu astrologiju. Pritom spominje Abrama, Orfeja, Kritodema i druge. Abrama i Orfeja kratko spominje i Vetije Valent, a o njima ne znamo gotovo ništa više od onog što kaže Valent. Kritodema, s druge strane, Valent spominje i citira dosta često u okviru opisa raznih tehnika. Također je sačuvan jedan bizantinski sažetak Kritodemova djela koji nam omogućava da otprilike vidimo o kakvoj je astrologiji riječ. Kritodem je (prema Maternu) zadnji iz niza astrologa izravnog hermesovog nasljeđa. U ovo razdoblje ulazi vjerojatno i Serapion iz Aleksandrije od kojeg imamo sačuvane fragmente katarhičke astrologije (danas bi rekli elekcione), tako da je moguće kako je on najraniji, ako ne i začetnik, elekcione astrologije. Zatim, Valent spominje i astrologe po imenu Timej i Orion o kojima ne znamo ništa više osim onog što im pripisuje Valent. A moguće je da ovom razdoblju pripadaju i astrolozi Kalikrat i Demetrije.
Nakon ovih prvih generacija koji su slijedili rad Nehepsona-Petosirida, odnosno Hermesa, pojavljuju se astrolozi koji se počinju razlikovati u metodologijama. Ponekad je to zbog specifičnosti astroloških interesa, a ponekad i zbog ograničene dostupnosti samo nekim dijelovima izvornih tekstova ranih astrologa. To se najbolje vidi kod Doroteja iz Sidona (1. st n.e.) koji koristi vladare trokuta takoreći na svakom koraku, što ne nalazimo kod nijednog drugog astrologa tog doba. Dorotej je veoma utjecajan autor, posebno na kasnije arapske astrologe, no njegova astrološka poema nije sačuvana u svom izvornom obliku. Sačuvana prozna verzija je na arapskom (koja je prevedena na engleski), koja je prijevod s perzijskog, a koja je prijevod s grčkog. Zbog toga je u vrlo lošem stanju s mnoštvo kasnijih intervencija u tekst te sa dosta dijelova koji nedostaju (što znamo po citatima drugih helenističkih autora, a koje ne nalazimo u arapskoj verziji). Zbog svega toga tu verziju Doroteja treba uzeti s velikom rezervom.
U prvo stoljeće spada i Manilije koji je napisao čudnu astrološku poemu na latinskom koja je dulje vrijeme dostupna na suvremenim jezicima, a kojoj se (zbog dostupnosti u prijevodu) pripisuje daleko veći značaj no što zaslužuje. U stvari usudio bih se reći kako Manilije nije baš previše shvaćao ono o čemu piše, što se usporedbom s drugim astrološkim tekstovima tog doba može veoma jednostavno pokazati. Osim toga čini se da je bio sklon prilično slobodnim modifikacijama i "inovacijama" koje ne djeluju previše uvjerljivo i koje ne nalazimo nigdje drugdje. Nažalost, njegove greške često, čak i danas, postaju svojevrsna referenca, upravo zato što je već dugo dostupan i na suvremenim jezicima.
U to doba djeluje i Trasil (u. 36. n.e.) učenjak sa Rodosa koji je bio astrološki savjetnik cara Tiberija i nad kojim je navodno imao značajan utjecaj. Njegovi tekstovi nisu sačuvani, ali se sadržaj njegove astrologije može naslutiti iz pisanja Valenta, Porfirija i Hefestiona. Za astrologa Balbila se smatra kako je Trasilov sin, te da je bio astrolog cara Klaudija. Od njegovog djela Astrološke stvari sačuvan je jedino mnogo kasniji sažetak. U 1. st n.e. spada i Teukar iz Babilona koji je navodno prvi astrološki obradio dekane. On je moguće i izvor opisa planeta i zodijaka koje nalazimo kod Valenta, Retorija i drugih. Neki fragmenti tekstova su sačuvani.
Nastavak: Kratka povijest astrologije 2 - Ptolemej, Valent i kasnije
