Na kraju sažetak ideja koja sam želio prikazati ovim pregledom povijesti astrologije. Neke od njih nisu sasvim uobičajene za akademske studije koje se bave astrologijom...
Jedna od stvari koje sam želio prikazati u ovom kratkom povjesnom opisu je kako razvoj astrologije nije kontinuirani niz, ili evolucija, koja kulminira u suvremenom dobu. U mnogo čemu možemo reći da se prije radi o deevoluciji negoli evoluciji. Vidimo kako je razvoj astrologije išao skokovito sa nekoliko velikih prekida u tradiciji, te se nekoliko prevođenja tih doktrina iz jezika u jezik, iz kulture u kulturu, što je samo po sebi plodno tlo za razna kriva tumačenja. Tim više ako znamo kako drevnim prevodiocima nije nužno bilo prvo na pameti što vjernije prevođenje – ustvari, veoma je uobičajeno da neki drevni prevodilac ili prepisivač slobodno tumači izvornik i ubacuje svoje rečenice u tekst prijevoda, a koje mogu i ne moraju biti u skladu s izvornikom. Sve su to razlozi za nestanak mnogih astroloških tehnika, a da taj nestanak nije rezultat provjere u praksi i testiranja samih tehnika. Usprkos tome, svi osnovni elementi natalne karte jesu proizašli iz helenističke astrologije, koliko god bili osiromašeni i promijenjeni, pa je i za suvremenog astrologa veoma važno razumjeti nastanak i izvorno korištenje pojedinih tehnika.
No mogu li nam te tehnike nakon 2000 godina uopće koristiti? Uvjeren sam da mogu. Ako ništa drugo onda zbog toga što suvremena astrologija zapravo i nema metodoloških procedura u pravom smislu te riječi. U svom osnovnom obliku suvremeni astrolog gleda značenja planeta u znaku, kući i aspektima, a sve drugo je zapravo stvar njegove procjene ili "intuicije". Vjerojatno zato suvremeni astrolozi imaju potrebu za stalnim dodavanjem novih točaka astrološkoj karti, kako bi pokrili sve širi spektar mogućnosti koje pruža suvremeni život. Helenistička astrologija, s druge strane, ima daleko širi spektar osnovnih metodologija, a kada dođemo do analize imamo i niz procedura za baratanje s pojedinim temama koje ne postoje u suvremenoj astrologiji. Naravno u ovoj fazi proučavanja helenističke astrologije tek ulazimo u opsežniju fazu provjere i primjene ove astrologije, jer donedavno ove metode uopće nisu bile ni poznate.
No postoji i druga korist. Izgleda kako u helenističkoj astrologiji ipak postoji daleko viši stupanje filozofske, ili teoretske, konzistentnosti koja je temelj te astrologije. Povijest nas uči kako je svaki razvoj neke znanosti uvijek povezan s nekim učenjakom koji zapravo sistematizira tradiciju i postavlja teoretski okvir. To je jednako točno za razvoj algebre u 14. st od vremena Francois Vieta, kao i za razvoj psihologije od vremena Freuda, ali i za današnju astrologiju od vremena Rudhyara. Drugim riječima, za astrologiju je važno shvatiti kako tehnike helenističke astrologije nisu proizvoljne, već su izvedene iz određenog teoretskog ili filozofskog obrasca. Dijelom je taj obrazac temeljen na astronomskim fenomenima, no upravo zato što je taj astronomski model dio kozmološkog sustava svijeta i svemira on nam pruža mogućnost rekonstrukcije i shvaćanja pozadine astroloških tehnika. Tek kada rekonstruiramo taj okvir u vlastitom kontekstu možemo razmišljati o prilagodbi suvremenom svijetu te činiti potrebne modifikacije.
Ako bi smo željeli sažeti kozmologiju helenističkog doba (koju možemo naći opisanu u, naprimjer, Platonovu Timeju) mogli bi izdvojiti nekoliko ideja. Kozmos je u većini klasičnih filozofija nešto živo što ima dušu i tijelo, a time i neku vrstu uma ili svijesti. Ideja Anime mundi se zadržala i dugo u srednji vijek, najčešće u okultnim i hermetičkim krugovima. Robert Schmidt je u tom smislu sugerirao i tezu da ukoliko kozmos u cjelini ima um ili svijest, tada bi mogli i fenomene u kozmosu shvatiti kao znakove kognitivnih činova tog uma. A budući da je mišljenje u klasično doba konceptualizirano kao govor sa samim sobom, tada možemo reći kako ti fenomeni imaju strukturu jezika. Dakle, i vidljivi fenomeni u kozmosu (poput kretanja planeta) izraz su tih kognitivnih čina u umu, te opisuju odnos kozmičkog uma spram pojedinačnih ljudi, a onda i događaja u svijetu. To je nešto poput drevnih ideja o svijetu kao mislima (pa čak i iluzijama) u kozmičkom umu, a događaji su opisani kao odnos tog kozmičkog mišljenja spram nečeg u njemu. Pojednostavljeno, to je donekle slično našim ljudskim mislima: postoje jasne misli i slike u našem umu, postoje prolazne misli u našem umu, postoji načini na koji dijelovi našeg tijela "privlače pažnju" uma (npr. bol ili potreba da se bavimo nekim dijelovima tijela kako bi ih unaprijedili) ili zbog kojih se bavimo nekim pojedinim dijelovima tijela ili duše (kao npr. sportaši ili čak psihološke ili meditativne terapije) i sl. Ako to dignemo na kozmičku razinu uloga astrologa je procijeniti te kognitivne čine ili misli kozmosa spram pojedinačnoga uz pomoć analize vidljivih znakova istih (npr. kretanja planeta). Shvativši, dakle, ovaj model kao epistemološki, nemamo potrebu za teorijom utjecaja ili uzroka da bi objasnili astrologiju – ona je čin interpretacije, hermeneutike, ili čitanja znakova. To jest svojevrsni "prirodni jezik" jer je temeljen na prirodnim (ili kozmičkim) fenomenima. No, potrebno je poznavati "gramatiku" i strukturu tog jezika. Netko će možda reći kako upravo to čini suvremena astrologija sa svojim simboličkim interpretacijama, no tu vidimo i najveću razliku sa suvremenom astrologijom: suvremena astrologija ima mnoštvo "riječi" koje simbolički tumači, ne nedostaje (odnosno, veoma je siromašan) taj osnovni okvir ili "gramatika" kao sustav pravila koje prethode pravom tumačenju simbola. Bez tog sustava inicijalnih pravila simboličko tumačenje astroloških čimbenika vrlo lako završava u prizvoljnim asocijacijama. Čak ni to nije nužno loša metodologija za neke stvari, no pri tome gubimo bilo kakav način provjere istih (jer točno predviđanje nekog astrologa nam još uvijek ne govori ništa o tome da li se nešto "moralo" tako desiti ili se moglo desiti i drugačije). Helenistička je astrologija različita i od raznih oblika divinacije ili proricanja, ukoliko proricanje shvatimo kao oblik izravne participacije u nekakvoj "višoj" svijesti. Takvo je proricanje naprosto gledanje i prenošenje slika, i uvijek je veoma subjektivno i na rubu iluzija. Drugim riječima ne može se unaprijed provjeriti i jasno prenositi – to naprosto nije sustav znanja. Naravno to ne znači da je proricanje bezvrijedno ili krivo, ono je naprosto drugačiji sustav. Astrološki sustav "čitanja" daje nam osnovna pravila kao okvir tumačenja, pa je zato sustav znanja koje se može prenositi i provjeriti. Tek nakon primjene tog sustava pravila kao okvira inicijalne analize možemo si dozvoliti izvjesno "pogađanje", intuiciju ili proricanje, budući da su postavljena na jasne temelje osnovne analize, odnosno imaju okvir unutar kojega "pogađanje" postaje vjerojatnije.
Astrologija se ponešto razlikuje i od metafizika tog doba. Dok se metafizika bavi proučavanjem bića kao bića, onog što je nepromijenjivo i trajno u svemu, ili počelima svega, astrologija je od početka postavljena kao proučavanje prigodnog ili akcidentalnog. Metafiziku ne zanima koliko je čovjek visok, koje je boje kože ili druga prigodna svojstva. Aristotel to čak eksplicitno odbacuje kao predmet metafizike tj. prvotne filozofije. Čak i kada se filozof bavi svijetom nastankom i nestanka, svijetom pojedinačnosti, on pokušava u njemu naći ili prepoznati nešto stalno i nepromjenjivo, neka počela univerzalnog. No, upravo proučavanje tih prigodnih svojstava svijeta pojedinačnosti u temelju je astrologije. Zato je iznimno zanimljivo pokušati promišljati sustav znanja, svojevrsnu paralelnu metafiziku, koja bi bila osnova takvog sustava, što je moguće i ideja u pozadini nastanka helenističke astrologije. I tu ulazimo u svijet usuda i datosti kao jednoj mogućoj vrsti opisa tog mehanizma ili veze općeg i nepromjenjivog sa pojedinačnim ili prigodnim, tema koja se kroz stoljeća provlači kao temelj okultnih, dakle skrivenih, znanja. To je svijet koji nam omogućava da na novi ili drugačiji način prilazimo temama prostora, vremena, kretanja, ili naprosto pitanju što je neki pojedinačni događaj u svojoj suštini. Kako objasniti događaje u našim pojedinačnim životima poput braka, rođenje djece, neke nezgode ili zarade, koji nisu nešto opipljivo i mjerljivo u klasičnom smislu te riječi, ali su ipak, u našim pojedinačnim životima, veoma stvarni i konkretni sa stanovišta pojedinačnog života. Na ove hipoteze ćemo se često vraćati u kasnijim tekstovima, kada ćemo analizirati pojedine procedure u analizi karte.
Na kraju, čini mi se da postoji nešto jako zdravo u tome da se nekoj materiji, ovdje astrologiji, pristupi iz nekog novog kuta, da se pogleda na stvari izvan prihvaćenih okvira, ili izvan suvremenih načina razmišljanja. Navika je uvijek bila smrt kreativnosti i imaginacije, astrologija tu nije iznimka. Dakle, sagledavanje astrologije sa stanovišta helenističke astrologije čini u nama pomak u razmišljanju o astrologiji, a time i produbljuje naše spoznaje. U tom smislu bi i ova knjiga trebala potaknuti astrologe na ponešto drugačije gledanje na astrologiju koju poznaju i za koju misle da je oduvijek bila takva kakva je danas. Iako će na prvo čitanje mnoge stvari izgledati zbunjujuće, često i zbog jezika koji koristim, vrlo brzo stvari će postati jasnije, upravo zbog toga što u mnogim tehnikama postoji unutrašnja logika koju je puno lakše naučiti i primjeniti od učenja napamet beskrajnog niza značenja pojedinih astroloških kombinacija.
