U ovom tekstu pokušavam pokazati važnost povezanosti jezika i astrologije koja je, čini mi se, puno dublja no što izgleda. U prvom dijelu ukratko objašnjavam tu tezu.
U našoj, hrvatskoj, astrologiji periodički se otvara pitanje naziva astroloških pojmova i tehnika koje koristimo. Nazivi osnovnih tehnika su se ustalili, a da zapravo nitko nije posvetio previše pažnje njihovom odabiru ili prijevodu. Oni su mahom preuzeti iz engleskog jezika bez previše razmišljanja o značenjima ili odabiru. U engleskom su se, s druge strane, ustalili termini preuzeti iz latinskog, što za engleski jezik nije neobično. Posljednjih godina, s određenim rastom interesa za tradicionalne oblike astrologije poput horarne, ponovo se pojavio problem prevođenja imena pojedinih tehnika, te ponovo možemo vidjet proces prebacivanja engleskih naziva u hrvatski.
Nekoliko je razloga da se astrološko nazivlje nije sustavnije proučilo. Prvi je razlog što mi zapravo nemamo tradiciju objavljivanja astroloških tekstova i knjiga na hrvatskom jeziku. Do devedesetih godina gotovo da i nema literature na hrvatskom jeziku. Nekoliko knjiga Mile Dupora koje su kružile (mahom kao fotokopije) zapravo i nisu prošle ozbiljno promišljanje ili jezičnu redakturu, a Duporov stil pisanja i jezik radije ne bih ni spominjao. Nekoliko knjiga objavljenih u Srbiji (npr. March-McEvers) također su jako loši prijevodi. No ove su knjige nažalost postavile zapravo loš standard astrološkog jezika kojeg svi danas koristimo i uzimamo zdravo za gotovo.
Drugi je razlog što sami astrolozi često nemaju jezičnu kulturu dovoljnu za pažljivije sređivanje jezika astrologije, ili što je možda i češće, naprosto ne mare za to. S druge strane ljudi od jezika također ne pokazuju interes za bavljenje ovim područjem. No ono što me puno više brine jest činjenica da mi astrolozi ne pokazujemo ni previše želje da se pozabavimo astrološkim jezikom. Kao da je to potpuno nebitna stvar! Ne kažem ni da je to najvažnija stvar u astrologiji, ali je veoma važna za poimanje temeljnih astroloških pojmova. O tome ću nešto kasnije. I za sebe mogu reći da sam slično razmišljao u počecima bavljenja astrologija, iz prostog razloga što nisam imao alternative – ako sami niste jezičar veoma je teško naći nekog tko se voljan pozabaviti tim problemom (osim možda ako imate viška novca da platite jezičare). S druge strane možemo primijetiti kako astrolozi (kao uostalom i ljudi iz drugih stručnih disciplina, čak i jezičari) vole svakojake tuđice, posebno one latinskog porijekla, jer to daje neku tajanstvenost i mistiku onome čime se bavimo. No mislim da su takve tuđice češće izraz prikrivanja vlastitog neznanja i nepotrebnog mistificiranja. Najlakše je nešto nazvati nekim tajanstvenim stranim nazivom, a sebe znalcem tajnih znanja, jer tada čovjek ne treba ništa objašnjavati ni argumentirati. Naravno da je gotovo nemoguće u potpunosti izbjeći tuđice – ta one su sastavni dio jezika – no tamo gdje je moguće zašto ne koristiti hrvatske riječi? U protivnom takve tuđice postaju puka imena koja koristimo kao nazive tehnika, a da smo pritom izgubili dublja ili korijenska značenja tih imena.
Treći je razlog što mi astrolozi (ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu) strašno slabo poznajemo povijest i tradiciju same astrologije. Zapravo je nevjerojatno malo starih tekstova dostupno u prijevodima na suvremene jezike. Od prvih dana bavljenja astrologijom bila mi je čudna i intrigantna astrološka terminologija: odakle naziv aspekti za "kutni odnos planeta", zašto kuće nazivamo kućama, i sl. Ni nakon dvadesetak godina čitanja knjiga, konferencija, seminara nisam našao neki ozbiljniji opis ili pojašnjenje tih naziva i njihovog porijekla. Teško mi je vjerovati da su ti nazivi izabrani sasvim slučajno, kao puka imena nečega. Tek sa početkom rada Projecta Hindsighta na prevođenju drevnih astroloških tekstova, a zatim i mojim boravkom u SAD-u kada sam pomalo učio grčki jezik, počeo sam otkrivati porijeklo i značenja tih naziva, kao i njihov razvoj kroz povijest. Također mi se potvrdila i važnost korijenskih značenja tih pojmova koji su se koristili u astrologiji. Odatle i motivacija da napišem ovaj tekst o tim nazivima, te da ponudim neke moguće alternative ustaljenim nazivima. Naravno da ne gajim iluzije kako će se ti prijedlozi usvojiti i udomaćiti (vjerojatno je za mnoge promjene već prekasno), no možda je dobro znati ta značenja i njihovo porijeklo jer oni mogu pomoći i u shvaćanju tehnika. S druge strane u tradicionalnim astrološkim tehnikama (poput horarne) još uvijek postoji niz naziva koji nisu našli prikladne prijevode, pa se na tom području možda i može nešto načiniti.
Zašto je jezik važan?
Čovjek se opravdano može zapitati da li je zaista bitno hoćemo li "kuće" zvati tako i li nekako drugačije – ta bitno je znati o čemu se radi. No da li zaista znamo o čemu se radi? Da li zaista znamo o čemu se radi ako nismo u stanju ni imenovati ono o čemu govorimo već posežemo za nepoznatim imenima koja su samo ime, oznaka neke tehnike lišena značenja. Riječ "aspekt", iako tuđica, dio je i našeg jezika, no kada nešto nazivamo aspektom mi moramo malo zastati i razmisliti što to zapravo znači, te naučiti definiciju i primjenu tog pojma, ili naučiti način na koji ju primjenjujemo. No ako bismo tu istu stvar nazvali "pogledom" ili "vidom" na neki način bi nam odmah bilo jasno da je riječ o gledanju i mi izravno možemo početi razmišljati zašto i kako gledanje ima veze sa takvim odnosom planeta koji zovemo "aspekt". Baveći se grčkim astrološkim tekstovima uvidio sam kako su značenja riječi koje drevni astrolozi koriste itekako povezana sa značenjem samih tehnika za koje se koriste. Stari jezici su i inače puno više izravno povezani sa stvarnošću o kojoj govore. Zato nije rijetkost da upravo iz tih riječi dobijemo značajne uvide u značenje i korištenja samih tehnika. I bez obzira na promjene i rekonceptualiziranja astroloških tehnika mislim da možemo dobiti značajne uvide u astrologiju iz tih naziva. Spomenuto "gledanje" (aspektiranje) uvodi nas u svijet vidljivih fenomena u kojem je pojavljivanje i vidljivost jedan posebni oblik bivanja nekih entiteta (ovdje planeta), te tako govore o obliku manifestacije nekog utjecaja.
Jezik je čudna tvorevina – ako ga tretiramo s poštovanjem on sam nam otkriva neke nove razine spoznaje. To je zato što jezik nije samo komunikacija sa svijetom i stvarima oko nas, već je izravan odraz misli. I dok je u svakodnevnoj komunikaciji možda važnije puko imenovanje stvari, u svom širem smislu jezik nam otkriva strukture mišljenja koje nam mogu otvoriti dublje razine mišljenja samog. Dodao bih kako to možemo shvatiti i na kolektivnoj, kao i na individualnoj razini. Vjerojatno ste čuli fraze kako je njemački jezik filozofa. I zaista ima nešto u činjenici da je nekako njemački prikladniji za izražavanje kompleksnih filozofskih misli, a mišljenje na takvom jeziku kao da oblikuje i mogućnosti misli. Možda je to jedan od razloga da je tako mnogo filozofa upravo njemačkog porijekla. S druge strane, jednako tako mislioci i pisci mijenjaju jezik i proširuju njegove mogućnosti izražavanja, pa je zato važna činjenica tradicije (ili količine) kvalitetnog pisanja i objavljivanja na nekom jeziku ili proučavanje te tradicije. Naravno da ne želim reći kako se ne može filozofirati u raznim jezicima, ali ima nešto u tome da jezik oblikuje mogućnosti našeg mišljenja jer se mi rađamo i rastemo u nekom jeziku, a po nekim jezičnim teorijama taj jezik oblikuje i naše mentalne obrasce. Možda upravo zato poznavanje više jezika proširuje i obogaćuje te mentalne obrasce. Ne kaže se uzalud u narodu da vrijediš onoliko koliko jezika poznaješ. Jezik nije statična pojava, on se mijenja i razvija. U tom smislu svako bavljenje jezikom i proširenjem mogućnosti izražavanja u jeziku dugoročno doprinosi i mogućnostima izražavanja u tim područjima, u ovom slučaju astrologiji. Tko zna, možda je to jedan od razloga zašto danas u Hrvatskoj nema više astroloških knjiga.
Jezik kao mišljenje
Dakle, pažnja i razvijanje jezika dugoročno nam proširuje mogućnosti izražavanja, ali i mišljenja. No, čak i na individualnoj razini jezik je važna stvar. Svatko tko je ikada pisao neki tekst zna kako je pisanje članka ili knjige (pa i držanje predavanja) proces sređivanja i pojašnjavanja svojih misli. Bez obzira koliko mnogo učili ili čitali neku materiju, bez obzira na to koliko horoskopa proanalizirali, pisanje ili predavanje, dakle oblikovanje misli u jeziku, pokazati će koliko vam je zaista jasna materija i gdje se nalaze nejasnoće i prijepori. (Ovo možete shvatiti i kao poziv za pisanje u "Merkuru".) Mi često volimo reći fraze poput one "ma sve mi je jasno u glavi, ali ne znam kako bih to izrazio". Osobno, danas smatram kako takve situacije zapravo odražavaju nejasnoću misli, a ne jezika. Naravno da ima ljudi koji su više ili manje elokventni, više ili manje vješti u govoru ili pisanju, no bez obzira na to smatram da je jasnoća izražavanja u jeziku uvijek odraz jasnoće misli i da se jedno od drugoga u biti ne mogu odvojiti. Jezik trebamo posmatrati kao manifestaciju, opredmećenje naših misli ili imaginacije, i dok god nešto ne izrečemo (ili napišemo) naše su misli samo potencijal ili mogućnost, a samim time neodređenije ili neopredmećene. Nije slučajno da se većina religioznih ili magijskih rituala bazira na snazi riječi i njihovog izgovaranja, od istočnjačkih mantri, do zapadnjačkih magijskih ključeva.
Zbog svega toga možemo početi od najosnovnije razine jezika, od imenovanja stvari. Ako malo pažljivije posluhnete ljude kada razgovaraju vidjeti ćete kako u svakodnevnom govoru svi volimo koristiti neke "velike" ili opće riječi: energija, ljubav, emocije, mentalno, svjesno i nesvjesno, ego, osobnost; ili fraze poput "traženja sebe", "spoznavanje vlastitih potencijala", "rast i razvoj osobnosti", "svako iskustvo je učenje", "emocionalna stanja". No, kada zapitate nekoga da vam pojasni što znači neka od tih riječi ili fraza ljudi će se često naći zbunjeni u pokušaju da ih objasne. Lako možemo zaključiti kako takvim općim riječima pribjegavamo kada ni sami nismo sigurni što želimo reći, a pri tom su nam ovakve riječi naizgled bliske i naizgled svima razumljive. Kažem naizgled... Možda je to i rezultat određene lakoće kojom pristupamo jeziku jer je često važnije bilo što pričati ili pisati, nego li ponuditi sadržaj i značenje tim rečenicama. Puno puta mi se desilo da sam pokušao prenijeti na papir neko predavanje ili interview koji mi se na prvo slušanje učinilo strašno zanimljivim. No kada bih to stavio na papir ili više puta pažljivije poslušao shvatio bih kako je to mnoštvo rečenica koje ne kažu ništa ili ponavljaju jedno te isto. Novine su pune riječi i rečenica koje baš ništa ne govore i služe popunjavanju prostora ili vremena, a o političarima da ne govorimo. Ukratko, izgleda da previše pričamo, a premalo govorimo. Zato mi se čini kako je čak i imenovanje važno – uvijek možemo pokušati stvari reći jasnije i jednostavnije umjesto posezanja za općim riječima, tuđicama ili frazama. U svemu tome čak me manje brine pitanje da li negdje koristimo tvrdo ili meko č i ostale jezične norme (koje su ipak norme i standardi), već je pravo pitanje koje su mogućnosti jezika da prenese dublje sadržaje i misli na jednostavan i jasan način.
Astrologija i jezik
No, veza astrologije i jezika, odnosno gramatike, možda ide i puno dublje. Astrologija se često naziva nebeskim jezikom, nebeskom gramatikom i sličnim nazivima, no pritom se obično misli na jezik simbola koje koristimo u astrologiji. Robert Schmidt je od prvog dana Projecta Hindsight uočio neke neobične korespondencije između jezika i gramatike, kako u opisima značenja nekih tehnika, tako i u samim nazivima tehnika. Naprimjer, grčka riječ za tzv. dekane je prosophon ili lice, a isti naziv se i danas koristi za gramatička lica (kojih ima 3 kao što ima 3 dekana u znaku). Štoviše, može se povući i paralela u značenjima pojedinih dekana sa značenjima gramatičkih lica. Ili, neke tehnike u vezi kuća i osi derivati su riječi ptosis, pad ili padež, slično kao što se u gramatici do danas koristi naziv padež za deklinaciju imenica. A mogli bi značenja osi povezati sa osnovnim značenjima padeža. Takvih je koincidencija previše da bi bile slučajne. Tim više što su najstariji helenistički gramatičari djelovali otprilike u isto vrijeme kada je konceptualizirana i helenistička astrologija. Ako to stavimo u kontekst tadašnje kozmologije u kojoj se kozmos smatra nečim živim što ima dušu ili um i tijelo, lako možemo doći do ideje kako su fenomeni u kozmosu svojevrsne misli kozmičkog uma. Već smo rekli kako je jezik ili govor usko vezan s mislima, pa nije daleka teza kako su kretanja nebeskih tijela znakovi, riječi i rečenice koje izražavaju te misli kozmičkog uma.
Astrološke kvalitete i stanje radnje
Ne ulazeći dalje u filozofsku konstrukciju živog kozmosa pogledajmo jedan primjer. Svi smo čuli za kardinalne, fiksne i promjenjive znakove zodijaka. Kardinalni se smatraju znakovima inicijative, započinjanja nečega, fiksni se smatraju stabilnim i ustrajnim, a promjenjivi kao nestalni i kako sama riječ kaže promjenjivim. Ako djelovanje planeta shvatimo kao nekakve radnje (ili stanja i zbivanja) možemo o njima razmišljati kao "glagolima". Jedan od gramatičkih oblika su glagolski vidovi koji opisuju stanje ili kakvoću radnje glagola. Danas znamo samo za nesvršene i svršene glagole. U grčkom postoje tri oblika: nesvršeni (prezent), svršeni (aorist) i takozvano gotovo stanje (perfekt) glagola. Nemojte ovdje brkati pojmove prezent, aorist, i perfekt sa glagolskim vremenima koja su se kasnije razvila iz ovih glagolskih vidova. Govorimo o tri vida ili stanja radnje. Aorist (konfektum) ili svršenost se često opisuje kao radnja glagola koja je sažeta u jednu točku i to u točku početka (ingresivni), završetka (efektivni), ili kao kompleksivni glagoli gdje se radnja sažima u jednu točku. Naprimjer, glagol baciti u grčkom pomoću nastavaka za aorist (svršenost) može imati značenje "izbaciti" (kao ingresivni aorist), "dobaciti" (kao efektivni aorist) ili naprosto "baciti" (kompleksivni aorist). Kada sada pogledamo kardinalne znakove koji se u grčkom zovu obrtni ili tropski (jer Sunce mijenja smjer kretanja po širini kad dođe do rakove ili jarčeve obratnice), lako možemo naći paralelu u činjenici da je značenje kardinalnih znakova u vezi započinja ili završavaja stvari, ili s druge strane da vole promjenu smjera djelovanja što je vrlo slično opisu svršenosti u jezičnoj gramatici.
Nadalje imamo grčki perfekt ili tzv. gotovo stanje. Ovo glagolsko stanje nema ekvivalent u hrvatskom, a opisuje se kao stanje koje je rezultat neke prethodne radnje. Naprimjer, "umrijeti" je svršeno stanje, "umirati" je nesvršeno stanje, a gotovo stanje bi bilo "biti mrtav", dakle stanje koje je rezultat umiranja. Fiksni se znakovi u astrologiji opisuju kao nepromjenjivi, nepokolebljivi, stalni što je vrlo slično opisu grčkog perfekta tj. gotovo stanje u kojem je fiksirano stanje glagolske radnje. Štoviše ovo objašnjava jednu karakteristiku fiksnih znakova, a to je da njihovo djelovanje nastaje nakon dugotrajnog "kuhanja" ili nekog vanjskog utjecaja.
I konačno imamo nesvršenost ili grčki prezent (infektum) koji se djelom opisuje kao radnja koja se ponavlja (iteretivna radnja) ili pokušava izvesti. To je prilično dobar opis djelovanja znakova koje mi zovemo promjenjivi, a drevni su ih astrolozi zvali dvotjelesnima. Promjenjivi znaci stalno na razne načine nešto pokušavaju ili ponavljaju u svom djelovanju.
Elementi i glagolski načini
Drugim riječima, položaj planeta (kao nekog djelovanja ili "glagola") u kardinalnim, fiksnim ili promjenjivim znakovima kao da definira kakvoću radnje kao što to čine glagolski vid u gramatici. Na sličan način možemo znakove 4 elemenata povezati sa 4 glagolskih načina – indikativ, konjuktiv, optativ i imperativ. Imperativ je komanda i jedan od klasičnih opisa vatrenih znakova jest da su komandirajući. Optativ izražava želje i mogućnosti što je svijet zračnih znakova, svijet beskrajnih mogućnosti. Konjuktiv u hrvatskom je nešto drugačiji od grčkog, a u grčkom izražava htjenje ili očekivanje, ali često kao podređena radnja što je blisko funkcioniranju vodenih znakova. I konačno indikativ, koji izražava činjenična ili stvarna stanja, blizak je zemljanim znakovima u smislu konkretnosti i praktičnosti.
A kada tome pridodamo takozvane muške i ženske znakove (parne ili neparne) koji se u helenističkoj astrologiji nazivaju gotovo identično kao gramatički aktiv i pasiv, dobivamo već veliki dio glagolske konjugacije. Na sličan način možemo povezati prelaznost ili tranzitivnost glagola sa zodijacima na osima (uglovima), a vladare i međe kao direktne i indirektne objekte u padežima. Uglavnom, gotovo da bismo u vrlo doslovnom smislu mogli konstruirati rečenice na temelju natalne karte, ili bolje rečeno na temelju planetarnih odnosa.
Možda bi bilo moguće reći kako pomoću astrologije čitamo riječi i rečenice kozmičkog jezika i pokušavamo dokučiti misli kozmičkog uma, pri čemu su te "misli" zapravo sami događaji u nečijem životu. To je poput svojevrsnog kozmičkog "pametskog" jezika. U astrologiji se često govori i o novim "riječima" u astrologiji (u smislu novih točaka i tijela u astrologiji), no riječi nam bez nebeske "gramatike" malo govore o mislima i značenjima iza tih riječi, odnosno uvijek zadržavaju višeznačnost. Tek kada se stave u kontekst ili neko okružje one govore o načinu manifestacije nečega, jednako kao što ista riječ može imati potpuno različita značenja u raznim rečenicama ili kontekstima. U tom smislu možemo se vratiti i našim astrološkim nazivima. Možda ipak, uz nešto truda, možemo vratiti nazivima i sadržaj koji će nam dugoročno olakšati izražavanje i učenje, te vratiti riječi-imena značenjima i mislima koje su ostale skrivene negdje u pozadini.
Nastavak: Porijeklo astroloških naziva 2 - pregled
