Psihoanaliza zapravo nikada i nije dublje zaživjela među astrolozima (za razliku od Junga i psihosinteze koji su prilično česti). No možda je to još jedno područje koje zaslužuje revalorizaciju, posebice ako joj pristupimo iz vizure J. Lacana koji kao da tek danas daje novi život psihoanalizi usprkos svim kritikama i napadima.
Dominantna astrologija XX stoljeća je prilično čvrsto vezana uz psihologiju. I to u jednom vidu astroloških aktivnosti ima smisla jer se astrologija primarno bavi čovjekom - bez obzira što postoje i druge vrste astrologije poput mundane, elekcione i horarne...
U nekim segmentima ta veza je prilično doslovna pa se ideje i pojmovi iz određene vrste psihologije pokušavaju prenijeti u same astrološke tehnike ili interpretirati natalnu kartu u kontekstu neke vrste psihologije. Manje ili više uspješno... U nekim drugim aspektima je više "antropološke" naravi u smislu bavljenja raznim aspektima i raznim fenomenima ljudskog života - jer ipak fenomeni poput braka, karijere, uspjeha nisu sasvim psihološke kategorije. Sve bi to zapravo mogli zvati općim nazivom humanistička astrologija jer se bavi primarno čovjekom i njegovim životom.
Kada govorimo o psihologiji koja je najviše povezana s astrologijom onda bi mogli reći kako je Jungovska psihologija ostavila najviše traga u astrologiji. U sedamdesetima je stasala cijela generacija astrologa koji su koristili jungovski model osobnosti odnosno psihologije. Astrolozi poput Liz Greene, Karen Hamaker-Zondag, Rob Hand i mnogi mnogi drugi prakticirali su takvu (jungovsku) astrologiju. Dijelom je tome razlog što se i sam Jung interesirao za okultna, pa i ezoterična područja u svom radu pa je to bio nekako i prirodan spoj. Danas jungovska psihologija najplodnije živi prije svega u okviru Transpersonalne psihologije, recimo, djelovanjem i radom ljudi poput Stanislava Grofa i njegovih suradnika.
Tipična primjena jungovske psihologije u astrologiji je, naprimjer, veza 4 osnovnih tipova osobnosti i 4 psihološke funkcije sa astroloških 4 elemenata. Zemlja je povezana s percepcijom ili osjetilnom funkcijom, voda sa osjećajima i emocijama, zrak sa mišljenjem, te vatra sa intuicijom (premda Jung ima pomalo specifični opis onoga što on zove intuicijom). Tako naprimjer možemo vidjeti raspored planeta po elementima i zaključiti koje su dominantne funkcije psihe tj. na koji način osoba funkcionira, a onda i zaključiti nešto o tipu osobnosti. Ili, ideja arhetipova i kolektivnog nesvjesnog koja je jedna od jungovih inovacija u odnosu na izvorni Freudov model...
Jung je u počecima ipak bio Freudov učenik sve dok se nisu prilično burno razišli. Freud je imao ponešto drugačiji model osobnosti i mnogi od vas su zasigurno i čuli za njegovu podjelu na Ego, Id i Superego. Psihoanaliza je jedno vrijeme bila prilično popularna grana psihoterapije, ali je pomalo ustuknula pred nekim suvremenijim pristupima psihologije (kognitivna, bihevioralna, egzistencijalna i dr.), posebice u anglo-saksonskim zemljama. U stvari mogli bi reći kako je žestoko napadana i gotovo se nastoji izbrisati kao terapijski postupak (prije svega u SAD-u). Novi život psihoanalizi je udahnuo francuski filozof i psihoanalitičar J. Lacan i njegovi sljedbenici. Recimo, u našim krajevima (ali i u svjetskim okvirima) veoma je poznat i slovenski filozof Slavoj Žižek koji ima veoma interesantne primjene Lacanovih ideja, a koje ste nedavno mogli vidjeti na TV-u u filmu "Perverts guide to movies" (nekoliko puta se emitirao ina HRT-u). U tom filmu Žižek pomoću fragmenata poznatih filmova zapravo objašnjava neke elemente Lacanove psihoanalize u objašnjenju motiva u filmovima, ali i puno više od toga. Svakako pogledati, ako već ne želite čitati Žižekove (ili Lacanove) brojne knjige, koje nisu baš lagano štivo za čitanje.
Freud
Zašto sve to govorim? Nekako mi je uvijek bilo neobično kako se Freudov model nije snažnije pojavio u astrologiji - gotovo da se ne mogu sjetiti astrologa koji bi koristio Freudov model psihe (premda je i Jungov model zapravo varijacija Freudova modela). Ali ako pogledamo (pojednostavljeno) trijadu Ego-Id-Superego vidimo kako se odlično uklapa u osnovnu astrološku trijadu Merkur-Sunce-Mjesec. Recimo Id (koji izvorno nije bio zvan "Id" već "It" tj. "ono") opisuje razne potisnute i bazične instinktualne porive, i zapravo veoma sliči na Mjesec u astrologiji koji također označava spremište naših instinkta i bazičnih emocija. Superego je povezan s pravilima i normama koje nam se nameću od malena i svojevrsna je naša savjest koju stječemo kroz odnos s autoritetima ili društvenim pravilima. To je veoma slično principu Sunca koje simbolizira oca, autoritete i pravila, to je naša savjest. Ego je princip realnosti, racionalni dio nas koji pokušava sve to uskladiti i veoma je sličan Merkuru koji je u astrologiji mišljenje, racionalna svijet koja nastoji koordinirati i nekako povezati Sunce i Mjesec.
Ta sličnost modela još više dolazi do izražaja u drevnoj helenističkoj podjeli planeta na dnevne i noćne planete. Noćni planeti su Mjesec, Venera i Mars. Sva tri su nekako povezana sa našim osjećajima, porivima, žudnjama, potrebama koje mogu (ili ne moraju) biti duboko skrivena ili potisnuta - dakle, poput Id-a.
Ovako se školski opisuju funkcije Id-a:
1) Id je ugrađen od rođenja i dio je bazične fiziologije, dakle u vezi tijela (veoma slično počelu Mjeseca)
2) Id funkcionira na principu ugode: ako nam je nešto dobro to radimo (veoma slično Veneri)
3) Kada bi smo funkcionirali samo kroz Id, sve bi u životu uzimali bez obzira na druge ljude i njihove potrebe (naglašeni Mars često tako funkcionira).
Dnevni su planeti Sunce, Jupiter i Saturn. I opet sve tri planeta su povezane sa autoritetima, društvenim pravilima, ograničenjima, koja su pomalo ne-osobna tj. kolektivna - dakle poput Freudova Superega. Školski opis Superega je:
1) Superego operira na moralnim principima i blisko je povezan sa našom savješću (a onda i sa krivnjom)
2) Superego sadrži pravila što smijemo i ne smijemo u životu
3) Superego ima na raspolaganju krivnju kao oružje spram ugoda Id-a, jer Superego i Id su često u konfliktu
Sunce je često povezano sa savješću i našim moralnim principima, a oni su redovno povezani s očinskim počelom. Saturn je očito pravila i ograničenja koja učimo od rođenja, i krivnja je kod njega često sredstvo manifestacije. Jupiter naizgled odskače, ali prije svega zato što ga u suvremenoj astrologiji nešto drugačije interpretiramo. U helenističkoj astrologiji Jupiter se često povezuje s ugledom i statusom a samim time je dio tih društvenih pravila i normi unutar kojih se nastojimo iskazati ili izdići.
I tu je još Merkura koji ne pripada ni danu ni noći (odnosno može se pridružiti bilo jednoj bilo drugoj strani) koji povezuje, razmišlja i trebao bi biti racionalan tj. uskladiti obje strane - dakle, poput Freudova Ega. Ego je za Freuda:
1) princip realnosti
2) posrednik u konfliktima Id-a i Superega
3) postaje standard onoga kako sebe čovjek doživljava, identitet koji je referenca (ili kriterij) u sukobima Id-a i Superega.
Naravno, ovo je krajnje pojednostavljena usporedba i model bi se mogao dalje razvijati u svim svojim detaljima. Ali mi se čini kako se na ovoj površinskoj razini sasvim dobro uklapa u osnovna astrološka značenja.
Astrolozima se vjerojatno nije sviđala ideja da Merkur na neki način ima centralnu ulogu kao ego, budući da se u astrologiji ipak naglasak stavlja na Sunce i Mjesec, posebno na Sunce kao principom osobnosti ili svijesti. No Ego nije isto što i svijest, Ego je svojevrsno virtualno počelo koje bi trebalo koordinirati život druga dva. Kao takav on ne samo da nije važniji ili primarnije nego je na neki način imaginaran. J. Lacan čak ne koristi termin Id, već Ego naziva "Imaginarnim" registrom. Ali ruku na srce ovo ima smisla. Merkur se u astrologiji dosta zanemaruje, no iz iskustva znam da je analiza Merkura ključna za pojašnjenje dinamike odnosa Sunca i Mjeseca. Posebno ako Sunce i Mjesec imaju konfliktne karakteristike - tada položaj Merkura često čini prevagu ili razrješenje tog odnosa. Čini mi se kako je uloga Mekura u astrologiji previše podcijenjena i banalizirana, ali u ovom sustavu (a rekoh i u helenističkoj astrologiji) stječe mnogo važniji, ako ne i centralni položaj.
Lacan
Još je zanimljivija u tom kontekstu Lacanova modifikacija Freudove trojke koje kod Lacana postaju Stvarno, Imaginarno i Simbolsko (namjerno pišem simbolsko, a ne simboličko koje koristimo u drugačijem smislu). Lacan gotovo obrće stvari: Imaginarno je ekvivalent Ega, dok je Simbolsko ekvivalent superega. Ego smješten u registar Imaginarnog i nastaje svojevrsnim zrcaljenjem drugog, te predstavlja rezultat podijeljenosti i otuđenosti identiteta (pa je time i imaginaran). To je identitet koji formiramo od rođenja, no zapravo je ideal ega koji usvajamo iz okoline (slika ili predodžba drugoga kao naš identitet – zato "imaginarno"). Odatle i u astrologiji dvojnost i neuhvatljivost Merkura, koji često funkcionira na principu mimikrije drugih.
Simbolsko je tu sustav strukturalnih (zapravo simboličkih) pravila koje korespondiraju dnevnim planetima. Poput Ego ideala kojem se želimo dokazati (ili poput očinskog principa kojem se dokazujemo), neka točka iz koje sebe prosuđujemo, bez obzira da li je to očinski princip, ili religija, ili nacija kojoj pripadamo, a čija nam pravila postaju kriteriji u našem životu. U astrologiji su sva tri dnevna planeta povezana sa društvenim statusom i očinskim principom (ili društvenim pravilima).
Najčudniji je treći registar koji Lacan naziva "Stvarno" i na neki način je ekvivalent Id-u. Stvarno kod Lacana nije sveukupnost zbilje (koju živimo kroz Imaginarni i Simbolski registar), već onaj dio nas koji se opire simbolizaciji u kojoj živimo (pravila i standardi), te zapravo na prvi pogled djeluje "nestvarno" ili "izdvojeno". To je poput nekakve zakrivljenosti psihe koja iznosi stvari koje narušavaju naš prividno idilični i simbolski uređen svijet (naše psihe), to su naše potrebe koje ne možemo uklopiti u "vanjski" život, a zapravo nas upravo takve stvari vode prema nekom stvarnom identitetu (što god on bio ili ne-bio) koliko god nam on na prvi pogled izgledao nestvaran, a često i brutalan. Da, naše potrebe i žudnje često nastojimo kontrolirati, potisnuti, a intenzivne emocije u ljudima češće izazivaju strah i nelagodu i rijetko im se u potpunosti prepuštamo jer živimo u zajednicama koja imaju svoja pravila i konvencije. Sva tri noćna planeta imaju tu bazično-instinktualnu dimenziju. Čak i mitološki ženski princip/božanstvo ima uvijek neku mračno i destruktivnu stranu, a ne samo majčinsko/zaštitničku - uvijek su u vezi sila prirode koje nas hrane, ali nas mogu i uništiti. No tako možda dolazimo do biti stvari...
Lacanov pristup još bolje funkcionira kod transcendentalnih planeta ako ih shvatimo kao nadogradnja osnovnog Freudova modela: Neptun (imaginarno), Uran (simbolsko) i Pluton (stvarno). No o ovome možda nekom drugom prigodom...
Sve ovo je, naravno, krajnje pojednostavljenje, posebno ovaj dio oko Lacanovog modela koji je prilično kompleksan, no ovdje sam želio samo natuknuti još jednu mogućnosti pristupa ljudskoj psihi. Lacanov model je prilično fascinantan, ali i prilično složen, tako da ću se vjerojatno vraćati nekim njegovim idejama o strukturi i procesima u psihi.
Zašto bi to uopće trebalo biti bitno? Pa rekoh, astrologija se bavi čovjekom - kako onda koristiti astrologiju ako ne znamo ništa o čovjeku ili ako nemamo neki model ljudske psihe. Tu treba biti oprezan da se astrologiju ne pokuša previše vezati samo na jedan model jer u konačnici sama je astrologija model stvarnosti (ili psihe) za sebe. Osobno smatram kako se mogu koristiti razni modeli i da su neki psihološki modeli bolji za jedne stvari, a neki drugi modeli su bolji za drugačiju vrstu informacija koju istražujemo. No ako ne znamo čime se bavimo kako možemo koristiti astrologiju i još davati ljudima savjete o njihovim životima?
