Pitanje kontrole je jedno od najčešćih motiva s kojim se srećem u svom radu s ljudima. Živimo u svijetu u kojem je gotovo ideal "imati kontrolu nad svojim životom", no da li je kontrola uvijek dobra stvar? Treba li povremeno otpustiti kontrolu? Ovih dana smo gledali puno nogometnih stvari van kontrole, a sad možemo gledati povratak u stvarnost...
Vrlo često srećem u praksi ljude koji imaju snažan poriv za kontroliranjem sebe ali i drugih - vrlo često kod ljudi koji su u nečem uspješni ili na nekim položajima. Čim vidimo istaknutog Saturna, ali i Plutona možemo očekivati nešto takvo... No zapravo svatko do nas ima potrebu za kontrolom, netko manje netko više, to je valjda narav našeg ega. I čini mi se da ljudi vole imati kontrolu, pa makar i iluziju kontrole u svojim životima, no isto tako teško podnose dok drugi pokušavaju kontrolirati njihove živote. U engleskom postoji čak i fraza "control freak" za ljude koji imaju nadprosječnu potrebu da sve oko sebe (i u sebi) kontroliriraju, a gotovo svatko od nas poznaje bar nekoliko takvih ljudi. Kontrola je i dobra i loša, no kao i sve druge stvari ako pretjeramo, ili ako postane prenaglašen obrazac ponašanja, prije ili kasnije postaje problematična. No što zapravo znači imati kontrolu?
Osnovna ideje kontrole u nečijem životu jest upravo doslovno to: kontrola nad svojim životom, stanjima, planovima, događajima. No nije li to jedna od najvećih iluzija? Gotovo svi aspekti naših života zapravo ovise o toliko čimbenike da mi se ideja da uopće imamo nekakvu kontrolu ponekad čini potpuno iracionalnom. Pa ipak svi to pokušavamo ...
Ako nemamo kontrolu nad događajima i životom, ponekad mislimo da možemo kontrolirati svoje reakcije na svijet i događaje, no tu odmah ulazimo u svijeta emocija i drugih obrazaca koje svako od nas ima, a koji su često iracionalne ili su na razne načine usađeni u nas, a da obično ni ne znamo kako. Potrebno je dosta discipline i vježbe da bismo ih nekako mogli "kontrolirati". No po mom iskustvu većina ljudi nije u stanju čak ni opisati, a kamoli objasniti svoje, naprimjer, emocije i emocionalna stanja.
Možda nam se čini kako nad našim mislima imamo kontrolu, no i to može biti skliski teren jer ljudima razmišljanje prečesto služi da objasne, racionaliziraju ono što već unaprijed osjećaju, pa je mišljenje redovno obojeno ili motivirano raznim obrascima (kako osobnim tako i društvenim), a mišljenje onda lako postane sredstvo kontrole nad kojim zapravo nemamo kontrole. Hoću reći, mišljenje je kod mnogih ljudi veoma subjektivno i često daleko od neutralnosti i objektivnosti koja joj se često pripisuje.
Imamo li zapravo nad ičime kontrolu? I kako uopće opisati pojam kontrole?
Kontrolom bi mogli nazivati situacije u kojoj stvari idu otprilike onako kako očekujemo da bi trebale ići. Što je to što očekujemo posebna je priča. U nekom smislu to nije nimalo problematično sve dok ne upletemo druge ljude pa od njih očekujemo da se ponašaju onako kako mi mislimo da bi se trebali ponašati. A još gore je kad neku grupu ili zajednicu želimo organizirati da se ponaša i djeluje onako kako mi želimo ili mislimo da treba. Tu već ulazimo u sferu kontrole koju bi mogli zvati diktaturom ili totalitarizmom (čak i na osobnoj razini)... A održavanje takve kontrole zahtjeva ogromnu energiju i često rezultira u strahovima, pa i fobijama, od gubitka te iste kontrole.
Pojam kontrole izgleda uključuje i ideju nepromjenjivosti. Sve što je stalno i nepromjenjivo je nekako poznato i familijarno i čini nam se da imamo neki vid kontrole nad time (klasični Saturn). No onda se desi da stvari postanu loše (npr. u poslu, ili u braku), a mi se ne usudimo nešto promijeniti jer nam se čini kako promjenom koja nas vodi u nepoznato gubimo kontrolu nad svojim životima. I još moramo sebi priznati da smo pogriješili kad smo se doveli u tu situaciju koju sada trebamo mijenjati. A priznavanje greške redovno vodi osjećaju krivnje, a to vodi daljnjem sputavanju ili nesigurnosti, itd. itd.
Neki ljudi svoj osjećaj kontrole grade kontrolom drugih ljudi, pa čak i manipulacijom ljudima te misle da tako kontroliraju svoj život. Najčešće su to uspješni, poslovni ljudi, ali to možemo prepoznati i kod običnih ljudi u svakodnevnom životu (ogovaranja i slične društvene igre). Već sam spominjao (u blogu Biti isti) kako gradnja identiteta na vanjskim stvarima i vrijednosti može biti veoma opasna jer se urušavanjem tih ideja ili institucija urušava i naš identitet.
U vezi toga je i još jedna vrsta kontrole a to je potreba za pripadnošću – osobi, obitelji, grupi, naciji, religiji... Pripadnost je naizgled suprotna kontroli, ali kada pripadamo nečem ili nekom (skupu vrijednosti) tada nam se čini da kontroliramo i svoje mjesto u tom svijetu. No tu se prije ili kasnije čovjek nađe u sukobu sa nekim osobnim vrijednostima i potrebama koje ne moraju biti u skladu s vrijednostima te grupe ili zajednice, pa nastaju problemi ili konflikti. Čak i bračnim odnosima često nalazimo takve odnose koji se baziraju na kontroli ili manipulaciji (jednog ili oba partnera), a skrivaju se iza potrebe za pripadnošću i bliskošću.
Kontrola se često manifestira i kao perfekcionizam ili nepogrešivost: " ja sam savršen, sve što ja odlučim i radim je ispravno ...". Jer, ako priznamo grešku ili manu onda se cijela struktura urušava i opet budi osjećaj nemoći ili krivnje. Zato je uvijek lakše naći nešto ili nekog tko je kriv za greške i mane pa se tako zadržava naš (zapravo lažni) osjećaj kontrole. No naravno, onda se prije ili kasnije pojave razni strahovi, anksioznosti, pa i paranoje (u ekstremnim slučajevima). Ove situacije se najbolje vide kada ljudi uđu u godine, ili odu u penziju, kada počinje nestajati sve što im je davalo osjećaj moći i kontrole (položaj, karijera, odgoj djece i sl). A sa godinama počinju se pojavljivati i bolesti nad kojima nemamo kontrolu, pa se u psihi počinju dešavati svakojaki lomovi i iracionalnosti.
Perfekcionizam se obično povezuje sa znakom Djevice, no zapravo naglašeni Saturn (ugaon, aspekti na svjetla i sl.) se redovno manifestira također kao perfekcionizam tj. potrebom da se prikažemo nepogrešivim. I naglašeni Pluton ima tu dimenziju - recite nekom tko ima npr. Plutona na Ascendentu da je pogriješio pa da vidite reakcije....
Moć je izgleda također povezana s kontrolom... Možda čak i neodvojivo... Stoga i u astrologiji s kontrolom povezujemo i Plutona (a ne samo Saturna). On ide na jednu stranu prema potrebi za kontrolom kroz moć nad drugima... Ali isto tako nastoji kontrolirati sebe tj svoje dijelove psihe, pa je sklon dugotrajnim potiskivanjima koji se onda često zbog projekcije tih sadržaja iskazuje kroz pokušaje kontrole drugih. Zato naglašeni Pluton kod ljudi djeluje na prvi pogled mirno, skoro samozatajno. No s druge strane njegova kontrola često ide kroz manipulacije prije svega drugim ljudima (možda više u individualnim odnosima). Tipični je scenarij da osoba jest (ili se osjeća) nadmoćnom u nekom odnosu jer time ima osjećaj kontrole, pa i neku vrst perfekcionizma jer uvijek mora biti u pravu i ono što ona kaže ili radi je uvijek ispravno. Kada pogriješi ili pokaže slabost uvijek nađe krivca za to (dakle nisam ja pogriješio nego je ili netko drugi zbrljao ili je netko drugi mene naveo da nešto krivo napravim). No ako ni to ne može, onda kreće (emocionalna) manipulacija, obično krene neka priča koja će izazvati sažaljenje ili još češće nešto što će izazvati krivnju u onom drugom koji se usudio napasti ili kritizirati. Ili se naprosto pojavi bijes i ljutnja. Ako malo promatrate ljude i njihovu interakciju na svakom koraku ćete vidjeti slične scenarije (možda manje naglašene), pogotovo kod ljudi koji naglašenije iskazuju potrebu nad kontrolom. Ili u odnosu majke i djece (pogotovo sinova) također nastaju slični scenariji gdje se miješaju kontrola, manipulacija i nadmoć, sa brigom, bliskošću i pripadnošću.
Ovo su samo neke manifestacije kontrole i već iz ovoga nam je jasno da je taj fenomen veoma širok i teško ga je jednoznačno objasniti – ovdje sam samo nabacio neke tipične opise i situacije... S druge strane gubitak kontrole često vodi osjećaju nemoći, depresije ali i osjećaju krivnje. Sve to nas nekako vodi u polarnost značenja Saturna ili Plutona u odnosu na Neptuna (pa i Mjeseca), odnosno polarnosti kontrole i prepuštanja. Možda zato mnogi traže razne oblike bijega od stvarnosti ili "otpuštanja": partijanje, alkohol, nogometna euforija, a onda čak i razni oblici ezoterije, dakle sve što može malo otpustiti kontrolu u nama ili nad nama. Gubitak kontrole rezultira u osjećaju nemoći koji može voditi raznim strahovima ili anksioznostima ili, puno češće razim oblicima depresije. Depresiju danas nazivaju jednom od najvećih "bolesti" suvremenog svijeta pa zaslužuje i posebnu analizu u jednom od dolazećih blogova. S druge strane "zdravi" način otpuštanja su također posebna i veoma zanimljiva tema.
No kako onda "kontrolirati" kontrolu. :-) Šalu na stranu, što je pozitivno u kontroli? Čini mi se upravo ono o čemu sam pisao u blogu Biti isti..., a to je proces integracije. Kada neke manje privlačne dijelove naše psihe nekako integriramo (razrješavajući moguće konflikte) oni sve rjeđe djeluju ili proizvode stanja "van kontrole". Odnosno, bolje znamo što možemo očekivati od njih. Takvim povezivanjem postajemo cjelovitiji i stvari nam postaju jasnije u smislu da znamo što želimo, kuda idemo, što nam je blisko i što možemo očekivati... I lakše donosimo odluke. Drugim riječima, u nekom osobnom smislu sami sebi postajemo transparentniji i organiziraniji. To je i naš astrološki Saturn koji u najboljem izdanju organizira stvari i čini ih (da iskoristim popularni pojam) transparentnim tj. jasnim. Dakle, što bolje poznamo sebe, jasniji nam je naš položaj u svijetu, a samim time i kuda idemo, a rjeđi su konflikti (kako sa sobom tako i s drugima) - ukratko stječemo više kontrole nad našim životima. No priznati si neke mane ili suočiti se s njima nije uvijek jednostavno i ugodno - lakše je to projicirati na druge ili potiskivati preuzimajući pravila i vrijednosti iz okoline ... Kada postavimo te (saturnovske granice) u smislu organiziranja samog sebe, na neki način postajemo slobodni. To je ono o čemu sam pisao u blogu Biti drugačiji..., ideja slobode koju je Jung opisao kao sposobnost da budemo ono što jesmo. To, naravno, ne znači prihvaćati sve naše vanjske oblike ponašanja, već upravo suprotno, razrješavati (mijenjati) vanjska ponašanja, te ih povezati sa unutrašnjim motivima u integriranu cjelinu. Drugim riječima prihvaćati te unutrašnje potrebe u smislu prepoznavanja unutarnjih vrijednosti i procesa, te ih povezivati s ponašanjima koja su prikladna danom trenutku... Jer kada integracijom imamo takvu vrst kontrolu nad sobom nemamo potrebu za kontrolom drugih ili svijeta oko nas.
Vrlo je tanka granica između organiziranja (tj. upravljanja) i kontrole. To se vidi, naprimjer, u nekim poduzećima gdje direktori (ili vlasnici) žele svaki aspekt djelatnosti nadzirati i kontrolirati (kažu da je takav mikromenađment najčešći uzrok propadanja malih i srednjih poduzeća), dok drugi nastoje organizirati, delegirati ovlasti i na taj način upravljati cjelinom. Slično je i s našom psihom ako shvatimo našu psihu kao veoma kompleksnu organizaciju - trebamo uvažavati i one dijelove naše psihe koji nam se baš i ne sviđaju. I kada ih sagledamo i prepoznamo unutrašnje motive i vrijednosti, brzo ćemo shvatiti kako oni zaista jesu dio nas i kako im možemo naći prikladno mjesto u životu cjeline koju zovemo osobnost. I tako pomalo razrješavamo konflikte i "organiziramo" i upravljamo nama samima...
S druge strane, prije tog gotovo idealnog stanja integracije, od pomoći nam može biti jedan drugi proces, a to je proces prepuštanja ili otpuštanja ili čak prihvaćanja... Mi astrolozi bi rekli nešto neptunovski. Osobno često kažem ljudima kako bi trebali prihvatiti činjenicu kako ponekad ne možemo kontrolirati život (pa i sebe), te da nema ništa loše u tome. O tome nas malo gdje uče... A siguran sam da će se svatko od vas sjetiti bar nekog razdoblja u životu kada je sve oko vas izgledalo kao se odvija nekim čudnim iracionalnim tokovima (recimo Neptunovi tranziti)... I svatko se na svoj način s time nosi, no čini mi se da je u takvim situacijama često najbolje pustiti stvari da se odvrte svojim tokom. Neki put je najbolje naprosto otpustiti stvari. Možda će se jednom razjasniti, a možda i neće, no sigurno je da su pokušaji kontrole ili razumijevanja u takvim situacijama najbolji način da zakomplicirate stvari i stvorite nove konflikte... No o fenomenu otpuštanja više u jednom od idućih blogova.
Na kraju, izgleda kako je kontrola u idealnom smislu neka vrsta procesa koji ne prestaje – proces kojim pokušavamo urediti sebe, prvo u sebi, dakle povezati naše kompleksne potrebe, sagledati sebe i zapravo stvarati (ili otkrivati) svoj identitet. Identitet je tu zapravo proces organiziranja te funkcionalne cjeline koju zovemo jastvo ili osobnost. I naglašavam da je to dinamički proces koji ne prestaje cijeli život. Izgleda krajnje jednostavno no mislim da zahtjeva ogromnu količinu iskrenosti prema sebi koja je nažalost veoma rijetka kod većine ljudi. Često se kaže kako trebamo naučiti prihvatiti sebe onakvim kakvi jesmo, no mislim da je još važnije i mijenjati sebe (koliko znamo i umijemo), što je obično suprotno našem osjećaju kontrole. A stvari se, barem na ovaj svakodnevnoj razini itekako mogu i trebaju mijenjati. To ne znači da ćemo postati neka druga osoba (čega se također mnogi boje), već neke obrasce ponašanja vremenom trebamo početi "čistiti", odbacivati, i usvajati neke nove. To je život. To je osobni razvoj. A kuda će nas to dovesti možda i ne treba uvijek unaprijed postavljati. Jer obično je put daleko važniji od cilja...
