U 4. dijelu se bavim sinodičkim ciklusima tj. ciklusima ophodnje planeta. Ovo je astronomska ilustracija tih ciklusa i veoma je važno da imamo predođbu o tome što se dešava u kruženju planeta i njehovim relativnim odnosom sa Suncem.
Ciklusi pojavnosti planeta
Ciklusi pojavljivanja su predmet brojnih kontraverzi posebice u kasnijoj srednjovjekovnoj astrologiji prije svega zbog dvosmislenosti pojma orijentalnosti koja se poistovjećivala sa pojmom istočno. No, prije no što pojasnimo pojam orijentalnosti (i okcidentalnosti) moramo astronomski objasniti cikluse vidljivosti planeta u odnosu na Sunce.
Ovi ciklusi se u astronomiji nazivaju sinodički ciklusi jer se odnose na ophodnju planeta između dvije konjunkcije sa Suncem. Oni su zapravo povezani s načinom na koji se ti planeti vide (ili ne vide) tijekom tog ciklusa. Ovi ciklusi vjerojatno imaju i starije porijeklo od helenističke astrologije, jer su se koristili mnogo ranije u Mezopotamiji, ali i u drevnom Egiptu – poznata su egipatska promatranja prvog izlaska Sirijusa što je bila ključna pojava, kako egipatskog kalendara, tako i nekih obreda. Za sada nećemo ulaziti u cikluse zvijezda nekretnica jer njihove ophodnje mogu biti bitno kompleksnije, no počelo je veoma slično. Ovdje ćemo objasniti ophodnje planeta u odnosu na Sunce što određuje njihove faze ili pojavnosti. Pritom imamo dvije vrste sinodičkih ciklusa: prvi je ciklus vanjskih planeta, onih koji su s vanjske strane Zemlje (Ares, Zeus, Kron); a drugi je ciklus unutarnjih planeta, koji se kreću između Zemlje i Sunca (Hermes i Afrodita). A tu je još i ciklus Mjeseca sa mjesečevim fazama, koji je posebni slučaj ili čak arhetipska slika ciklusa pojavnosti.
Ophodnje vanjskih planeta
Dakle, ako krenemo od spajanja (konjunkcije) Sunca sa Zeusom (ili Kronom, ili Aresom) na ekliptici, možemo reći kako Zeus u vrijeme oko konjunkcije uopće neće biti vidljiv: noću, zato što je ispod obzora zajedno sa Suncem, a danju kad je iznad obzora, zato što ga skriva sunčevo svijetlo (dan je), odnosno preblizu je Suncu. Kako se Sunce (koje ide brže) počinje iz dana u dan udaljavati od Zeusa on i dalje neko vrijeme neće biti vidljiv ni danju ni noću, jer iako se negdje pred jutro Zeus uzdiže iznad obzora prije Sunca, Sunce je i dalje preblizu, pa se u trenutku Zeusova pojavljivanja na obzoru već dovoljno razdanilo da se Zeus ne vidi.
Kako se udaljenost od Sunca dalje povećava (zapravo se Sunce, koje je brže, udaljava od Zeusa) u jednom trenutku Zeus postaje po prvi put vidljiv ujutro na istočnom obzoru (Položaj 1 na slici) – no samo nakratko, jer se ubrzo razdanjuje i on nestaje tj. prestaje biti vidljiv zbog danje svjetlosti.
Ta prva vidljivost planeta na istočnom obzoru smatrala se iznimno značajnom pojavom koja pojačava intenzitet djelovanja planeta, a naziva se phasis (više o samom nazivu kasnije u poglavlju). Trenutak prve vidljivosti (pojavljivanja) zapravo se razlikuje od planeta do planeta i ovisi o sjaju planeta, ali i o raznim atmosferskim prilikama, tako da je teško precizno definirati koja je to udaljenost. No čak i astrolozi poput Ptolemeja koji su itekako poznavali astronomiju uzimaju u praksi idealiziranu vrijednost od 15°, tako da se (astrološki) smatra kako planet ima phasis kada je udaljen 15° od Sunca (odnosno ako dođe, ili je bio, na toj udaljenosti 7 dana prije ili poslije, što je svojevrsni vremenski orbis). Tek se kasnije u tradiciji počinju koristiti različite vrijednosti za prvi izlazak svakog od planeta.
Idućih se dana luk Sunca se povećava i Zeus se pojavljuje na istočnom obzoru sve ranije tijekom noći prije svitanja, pa ga time i sve dulje vidimo (prije razdanjenja). No kada Sunce dostigne luk od otprilike 120°, Zeus dolazi u mirovanje (stacionaran je) prije no što počne ići unatrag, što je drugo mjesto koje se smatra jednako važnim i naziva se također phasis (položaj 3 na slici). Naravno, prije toga planet počinje usporavati (oko položaja 2 na slici), a u helenističkoj se astrologiji smatralo kako planet koji ide sporije od svoje prosječne brzine (uključujući i hod unatrag ili "retrogradnost") ima manju snagu. Ovdje moramo reći kako su to dvije povezane, ali različite karakteristike: intenzitet planeta u vezi pojavnosti (phasis), te snaga planeta u vezi brzine planeta.
Nakon početka Zeusova prividnog hoda unatrag, luk između Sunca i Zeusa i dalje se povećava (Sunce se i dalje udaljava od Zeusa), te se Sunce približava promjeru ("opoziciji") spram Zeusa. Sada se Zeus vidi kako izlazi na istočnom obzoru kratko vrijeme nakon zalaska Sunca, te je vidljiv do razdanjivanja.
Zanimljiv se fenomen dešava u samom promjeru ("opoziciji"): kada je Sunce točno na zapadnom obzoru, Zeus je točno na istočnom obzoru (položaj 4, na slici). To se zove akronuktos (odnosno akronuchos), akronično pojavljivanje ili (pojavljivanje u) sumrak.
Ali kada je Sunce točno na zapadnom obzoru još uvijek je dan pa se Zeus ne vidi kako dodiruje istočni obzor. Tek kad Sunce zađe nekoliko stupnjeva ispod obzora (dakle kad se smrači), Zeus postaje vidljiv, ali tada je i on već par stupnjeva iznad obzora, pa ga, dakle, ne vidimo kako dodiruje sam obzor.
Nakon toga Zeusa vidimo cijelu noć kako putuje od istoka ka zapadu, ali kada Zeus prilazi zapadnom obzoru već se razdanjuje, pa opet ne vidimo Zeusa kada dodiruje zapadni obzor. Dakle vidimo Zeusa gotovo cijeli luk na noćnom nebu osim samog izlaska na istočnom obzoru i samog zalaska na zapadnom obzoru. U svim drugim fazama vidimo kako Zeus nekom trenutku ili izlazi i dodiruje istočni obzor, ili zalazi i dodiruje zapadni obzor.
Ova se pojava i kod zvijezda nekretnica (kao i kod vanjskih planeta) zove skraćeni prelazak jer ne vidimo zvijezdu (ili planet) da dodiruje obzor tj. zemlju. Zato skraćeni prelazak može imati negativne konotacije, jer zvijezda nema dodira sa zemljom ili materijalnim svijetom, pa se njena značenja ne mogu u potpunosti manifestirati. To je kao da netko ima kakav talent, ali ne uspijeva ništa konkretno s njim napraviti.
No, prije samog promjera postoji također i trenutak kada zadnji put vidimo Zeusa kako dodiruje istočni obzor kratko nakon zalaska Sunca. Standardno se uzima 7½° prije promjera (opozicije), dok 7½° nakon promjera prvi put vidimo Zeusa kako dodiruje, ali sada zapadni obzor, negdje pod kraj noći. U većini tekstova ovo se uzima kao jedno pojavljivanje – planeti u promjeru čine "pojavljivanje u sumrak" ili akroničnu fazu.
Sunce se nakon opozicije počinje približavati Zeusu (smanjivati udaljenost do Sunca), iako on još uvijek hoda unatrag (retrogradan je), a postaje prvi put vidljiv sve više na nebu nakon zalaska Sunca, da bi ga negdje tijekom noći (iz dana u dan sve ranije) vidjeli kako dodiruje zapadni obzor i zalazi.
Kada se Sunce opet približi na oko 120° imamo drugo mirovanje (stacionarnost) kao pojavnost ili fazu, a nakon toga Zeus ponovo kreće sa hodom unaprijed (položaj 5 na slici). Još neko vrijeme mu je brzina ispod prosjeka, ali iz dana u dan ubrzava do svoje maksimalne brzine.
I konačno, kako se luk smanjuje (tj. Sunce se približava Zeusu) sve je kraće vrijeme vidljivosti Zeusa na zapadnom obzoru nakon zalaska Sunca, ali još uvijek nakratko vidimo Zeusa kako se spušta i dodiruje zapadni obzor. I tako je sve dok se Sunce ne približi Zeusu na ranije spomenutih 15°, kada zadnji put vidimo Zeusa kako dodiruje zapadni obzor neposredno nakon zalaska Sunca (položaj 7 na slici). To se nestajanje (zalazak) također naziva phasis, dakle pojavnost, kao posljednja vidljivost Zeusa prije no što ga zbog blizine Suncu sakriju sunčeve zrake.
Nakon toga (kada je Sunce još bliže) Zeus zalazi kada je još dan ili sumrak (a kad je Sunce tek malo zašlo ispod obzora) i Zeusa više ne vidimo sve dok Sunce ne pređe preko Zeusa (konjunkcija) i udalji se petnaestak stupnjeva s druge strane. To razdoblje od nekih mjesec dana (15° prije i poslije konjunkcije, na slici između položaja 7 i 1) Zeusa ne vidimo i tada za planete kažemo da su zalazeći i da su skriveni. Ili na drugi način, opet ne vidimo da planet dodiruje bilo istočni bilo zapadni obzor (slično fazi skraćenog prelaska). Inače, kod zvijezda nekretnica, naročito onih s velikom latitudom, ta razdoblja nevidljivosti, kao i razdoblja skraćenog prelaska, mogu biti i puno dulja.
Ako rezimiramo, vidimo da postoji 4, odnosno 5 (ovisno a autoru), značajnih mjesta ili pojavnosti: 15 stupnjeva prije i poslije Sunca (mjesta ili trenutci prvog i zadnjeg pojavljivanja), dva mjesta mirovanja (stacionarnosti), te skraćeni prelazak ili sumrak. Za skraćeni prelazak postoje izvjesne dvojbe da li se uzima kao phasis u striktnom smislu te riječi ili ne (vjerojatno zato što unutarnji planeti nemaju takvu pojavnost), no mislim da se možemo pouzdati u logiku astronomskog ciklusa, te reći kako i to jest posebna faza, naravno, samo za vanjske planete. Dakle sinodički ciklus vanjskih planeta bi imao slijedeće faze:
• Jutarnji izlazak - početak vidljivosti, planet je izlazeći te jutarnji u smislu da ga vidimo kako dodiruje istočni obzor (sve do opozicije). Položaj 1 na slici-
• Mirovanje - početak kretanja unatrag. Položaj 3 na slici.
• Skraćeni prelazak - oko opozicije, kada je vidljiv, ali ne vidimo kako dodiruje obzor. Nakon opozicije planet mijenja stranu i postaje večernji u smislu da vidimo dodir sa zapadnim obzorom. Položaj 4 na slici.
• Drugo mirovanje - početak kretanja unaprijed, ubrzava i večernji je jer ga vidimo da dodiruje zapadni obzor. Položaj 5 na slici.
• Večernji zalazak – zadnja vidljivost i planet je nakon toga zalazeći jer ga neko vrijeme ne vidimo. Položaj 7 na slici.
Saturn ima gotovo identičan sinodički ciklus kao i Zeus koji traje malo više od godinu dana, jer položaj Sunca određuje doba godine, a Suncu treba 1 godina za krug zodijaka. Za to vrijeme se i Zeus i Kron vrlo malo pomaknu tako da je razmak između dvije sinodičke konjunkcije tek nešto više od godinu dana.
Ares je pomalo specifičan zbog svoje nepravilne orbite, pa se njegove točke mirovanja mogu ponešto razlikovati u raznim razdobljima, a neki antički autori spominju izvjesnu Aresovu anomaliju kao dodatnu pojavnost. Naime, Ares ponekad ima neuobičajeno duga razdoblja kada se jako sporo kreće (skoro bi rekli da miruje) prije samog mirovanja (stacionarnosti) – otprilike 90°-120° od Sunca. To se smatralo posebnim slučajem (koji druga dva planeta nemaju) i tretiralo se kao Aresova dodatna pojavnost ili faza prije mirovanja. Osim toga, Ares je puno brži od Zeusa i Krona, i kreće se dnevno i preko pola stupnja (cca 40 minuta u punoj brzini)), tako da se nakon godinu dana (kad se Sunce vrati na isti položaj) sam Ares pomaknuo za više od pola kruga i Suncu treba još skoro godina da ga dostigne i da budu u novoj sinodičkoj konjunkciji. Zato je srednji razmak između dvije konjunkcije Sunca i Aresa 2 godine i 1 mjesec. No ako gledamo samo relativni odnos tj. udaljenost Sunca od planeta, ovaj je ciklus jednak za sva 3 vanjska planeta.
Uočimo kako ovdje imamo nekoliko tehnika koje koristimo u astrologiji, a koje proizlaze iz sinodičnog ciklusa.
Prva je vidljivost/nevidljivost planeta, odnosno da li je izlazeći ili zalazeći. Pri tome planet može biti izlazeći (tj. vidljiv) kao jutarnji, ili izlazeći kao večernji (samo kod Hermesa i Afrodite).
Druga je phasis ili pojavnost koju definiramo s položajem planeta kada ima prvu ili posljednju vidljivost (+- 15 stupnjeva od Sunce) ili kad ima prvu ili drugu stacionarnost (+- 7 dana od stacionarnosti).
I treća je brzina planeta – najbolje je kada ide iznad svoje prosječne brzine, lošije je kada mu brzina padne iznad prosjeka, a najlošije kada je retrogradan.
Kada je planet na strani Sunca, od nekih 90 stupnjeva ispred, do 90 stupnjeva iza Sunca, tada se kreće najbrže. I konačno ako je planet ispred Sunca (na ranijim stupnjevim po zodijaku tj. duž ekliptike) tada se naziva jutarnji, a kada je na kasnijim stupnjevima tada je večernji. Sve su to tehnike koje se redovno koriste u analizi i u narednim poglavljima ćemo ih još pojasniti.
Nastavlja se: 1.5 Planeti 5 dio
