U petom dijelu objašnjavam sinodičke cikluse unutarnjih planeta Venere (Afrodite) i Merkura (Hermo). Oni imaju nešto drugačiji ciklus od vanjskih planeta i zanimljive specifičnosti.
Ophodnje unutarnjih planeta
Pogledajmo sada kako izgleda sinodički ciklus unutarnjih planeta Afrodite i Hermo. On je dosta drugačiji jer su Hermo i Afrodita uvijek u blizini Sunca. Afrodita može biti maksimalno udaljena od Sunca nekih 72°, dok kod Herma to varira, ali ne više od 30-ak stupnjeva. Ova dva planeta, dakle, tijekom godine ponekad prestižu Sunce, pa idu unatrag i budu iza Sunca, pa ga ponovo prestižu, ali su uvijek blizu Sunca. Zato Afrodita i Hermo ne mogu biti u kvadratu, trigonu ili opoziciji u odnosu na Sunce.
Krenimo od spajanja ("konjunkcije") Sunca i Afrodite kada su oba direktni, te se fokusirajmo na njihov relativni odnos, tj. udaljenost, bez obzira gdje se nalazili u zodijaku.
Nakon spajanja (konjunkcije), Afrodita koja se kreće nešto brže od Sunca, iz dana u dan se veoma polako udaljava od Sunca, ali je još nevidljiva zbog blizine Suncu – Afrodita je zalazeća (dutikos). Tek kada se dovoljno udalji (opet uzimamo idealiziranu vrijednost od 15°) Afrodita postaje po prvi put vidljiva na zapadnom obzoru nakon zalaska Sunca kao večernja zvijezda. To je izlazak i prvo pojavljivanje, točnije to je večernji izlazak.
Kako se i dalje udaljava od Sunca sve se dulje vidi nakon zalaska Sunca kao večernja zvijezda, da bi je nešto kasnije tijekom večeri vidjeli kako se spušta i dodiruje zapadni obzor, tj. zalazi, obično dosta rano tijekom večeri tj. na početku noći. Kažemo da je cijelo vrijeme vidljiva tj. da je izlazeća (anatolikos).
Nakon toga Afrodita počinje usporavati, a kad joj brzina padne na manju od prosječne luk prema Suncu se počinje smanjivati. Ubrzo dolazi u mirovanje (stacionarnost) za što smo rekli kako je druga bitna pojavnost planeta. To se događa na nekih 60-ak stupnjeva udaljenosti od Sunca (iza Sunca).
Afrodita nakon toga počinje prividno ići unatrag ("retrogradno") i sada ide prema Suncu i smanjuje udaljenost spram Sunca, ali je i dalje vidljiva tijekom večeri (tj. početka noći) na zapadu. No, kako prilazi Suncu dolazi do faze zalaska, odnosno zadnje vidljivosti na zapadnom obzoru koju zovemo večernji zalazak (3. faza) i nakon toga zbog blizine Suncu više nije vidljiva. To razdoblje nevidljivosti kada je zalazeća (dutikos) traje veoma kratko (oko 20 dana) jer Afrodita je retrogradna i kreće se u suprotnom smjeru od Sunca pa se brzo mimoilaze. Afrodita prelazi preko Sunca hodeći unatrag (konjunkcija), no ova je retrogradna konjunkcija u nekom smislu analogna opoziciji kod vanjskih planeta, jer se ova dva planeta mimoilaze, idu u suprotnim smjerovima. Nakon te konjunkcije Afrodita prelazi na stupnjeve prije Sunca i postaje jutarnja zvijezda, iako je još nevidljiva zbog blizine Suncu.
Tek kada se udalji od Sunca za 15° sa druge strane (na ranijim zodijačkim stupnjevima) ponovo postoji trenutak kada je prvi put vidljiva (nakon razdoblja nevidljivosti zbog blizine Suncu) i kada je možemo vidjeti kako dodiruje, ovaj put, istočni obzor pred jutro – pojavljuje se po prvi put kao jutarnja zvijezda, Danica, što je 4. pojavnost koji zovemo jutarnji izlazak.
Nakon toga se udaljava od Sunca na drugoj strani, te dolazi do faze mirovanja ("stacionarnost") kada je ispred Sunca i kada ponovo kreće s hodom prema naprijed ("direktno"), što je 5. pojavnost.
Zatim se počinje kretati unaprijed, iz dana u dan ubrzava, i kada joj brzina premaši sunčevu počinje sustizati Sunce. Cijelo to vrijeme je izlazeća (anatolikos) u smislu da je vidljiva jutrom prije no što se razdani.
Konačno, približivši se Suncu na 15° ponovo zalazi, dakle zadnji put je vidljiva kao jutarnja zvijezda, što zovemo jutarnji zalazak. Nakon toga je Afrodita nevidljiva na nebu, te ponovo dolazi do spajanja sa Suncem (konjunkcija) u hodu naprijed, odakle smo i počeli. Tu Afrodita ponovo ima dulje razdoblje (cca 120 dana) kada se ne vidi i kada je zalazeća (dutikos) sve dok se nakon nove konjunkcije sa Suncem ponovo ne udalji na 15° od Sunca.
Afrodita, a i Hermes, imaju dakle slijedeće faze:
- Večernji izlazak (početak vidljivosti navečer, na zapadnom obzoru)
- Mirovanje (početak hoda unatrag, na zapadnom obzoru
- Večernji zalazak (početak period nevidljivosti, kada je zalazeća i retrogradni)
- Jutarnji izlazak (početak vidljivosti ujutro na istočnom obzoru, i dalje retrogradni
- Mirovanje (početak hoda unaprijed, vidljivi na istočnom obzoru)
- Jutarnji zalazak (početak razdoblja nevidljivosti, sa hodom naprijed)
Afrodita pri svojoj ophodnji, tj. njen sinodički ciklus, ima veoma pravilno kretanje što je u nekim srednjeameričkim kulturama bila čak i osnova kalendara (npr. kalendar Maja). S druge strane Hermes, koji također ima ovakav ciklus, ima izrazito nepravilno kretanje što stvara određene anomalije. Naprimjer, ponekad se može se desiti da dođe u mirovanje (stacionarnost), a da uopće nije postao vidljiv (dakle, unutar 15° od Sunca), pa bi se moglo reći da ponekad ima samo dvije pojavnosti.
I upravo nas ovaj kriterije vraća na gore spomenutu argumentaciju Porfirija u vezi rasporeda dnevnih ili noćnih planeta i pripadnosti sklonu (Porf. 4). Porfirije povezuje pripadnost sklonu s brojem posebnih trenutaka pojavnosti (phasis), te sa brojem ili količinom zalazaka (dusis) tijekom jedne ophodnje.
Mjesec sa velikim brojem faza (7, po nekima 11) paradigma je noćnog planeta.
Afrodita ima 6 značajnih trenutaka pojavnosti i 2 zalaska, ukupno 8.
Zeus i Kronos imaju 5 pojavnosti i jednom zalaze, dakle ukupno 6.
Ares, kao i Zeus i Kronos, ima ukupno 6 pojavnosti, ali spomenuli smo i jednu njegovu dodatnu fazu zbog svoje anomalije, pa se smješta u noćni sklon jer tada ima ukupno 8 pojavnosti.
Konačno vidimo zašto Hermes može biti pripadnik oba sklona: uobičajeno ima kao i Afrodita 6 pojavnosti i 2 zalaska, pa bi po tome pripadao noćnom sklonu. S druge strane spomenuli smo kako zbog nepravilnosti u kretanju tijekom ophodnji (kada dolazi u mirovanje prije no što postaje vidljiv), u nekim bi ciklusima ophodnje zapravo ima svega 2 pojavnosti (kad izlasci i zalasci koincidiraju sa mirovanjem), te bi po tome pripadao dnevnom sklonu. Zbog toga se kaže kako je Hermes zajednički, odnosno kako može pripadati i dnevnom i noćnom sklonu.
Vremena ophodnje planeta
Pravilnosti u ponavljanjima ovih ciklusa su posebno zanimljiva tema kojom ćemo se više pozabaviti kod vremenskih metoda. No spomenuti ćemo vremena ophodnje koje se redovno navode kao temeljna svojstva planeta. Ta vremena se direktno izvode iz ovih sinodičnih ciklusa. Naprimjer, sinodički ciklus Zeusa i Krona iznose oko godinu dana od konjunkcije sa Suncem do slijedeće. ali zapravo je nešto više od godinu dana jer se i ta dva spora planeta malo pomaknu – Zeus se za godinu dana pomakne za 30-ak stupnjeva, Kron nešto manje (oko 12 stupnjeva). Ono što nas zanima nakon koliko sinodičkih ciklusa će ponovo imati konjunkciju na istom stupnju tj. blizu istog stupnja ili istog datuma unutar godine. U slučaju Zeusa to će biti nakon otprilike 12 godina, a u slučaju Krona nakon 30 godina. I to su neke srednje vrijednosti koje se koriste kao svojstva ta dva planeta: Zeus 12, a Kron 30.
Ares je nešto brži i nešto nepravilniji i jedan ciklus između konjunkcija traje oko 2 godine i 1 mjesec. Ali tek nakon 7 takvih ciklusa i otprilike 15 godina, konjunkcija pada približno na iste stupnjeve tj. u isti znak. Tako da se Marsu pripisuje broj 15.
Unutarnji planeti imaju drugačiji ciklus i osnovni Afroditin ciklus traje 1 godinu i 7 mjeseci, ali tek nakon 5 sinodičkih ciklusa tj. 8 godina Afrodita će ponoviti konjukciju sa Suncem gotovo na istom stupnju. Afrodita ima veoma pravilan ciklus i posebno je interesantan za proučavanje- čak je u nekim kulturama bio osnova za kalendar zbog svoje pravilnosti. Dijelom joj se i zbog toga pripisuju kvalitete harmonije i sklada kao signifikacije. U svakom slučaju 8 (godina) je Afroditin broj.
Hermo je naprotiv veoma nepravilan u svojim ciklusima, pa se konjunkcije (ili retrogradnosti ponavljaju svakih 4-6 mjeseci – neki put brže neki put sporije. To je u skladu sa Hermesovim signifikacijama nepredvidivosti ili promjenjivosti. No u duljim vremenskim razdobljima možemo vidjeti kako nakon 20 godina konjunkcija dolazi približno na isti stupanj (tj. u isto doba godine), pa se Hermu pripisuje 20 kao vrijeme ophodnje.
Sunce i Mjesec imaju malo specifične pravilnosti i Suncu se pripisuje broj 19 koji je povezan sa sarosovim ciklusima pomrčina. Mjesecu se pripisuje 25 (godina) kao njegov broj kada se lunacija ponavljaju na istom stupnju.
Moguće je uzeti još veća razdoblja kao cikluse ponavljanja, jer što veće razdoblje uzmemo, to će biti precizniji povratak na iste stupnjeve i vrijednosti će biti bliže srednjim tj. prosječnim vrijednostima. Zato postoje i tzv. veći brojevi ophodnji, no ovi manji ciklusi se koriste kao osnova u astrološkoj primjeni.
Ti brojevi ophodnji se koriste u raznim metodama određivanja planetarnih razdoblja u helenističkim metodama prognoze. Ali je, rekoh, zanimljivo kako se ovi brojevi koriste kao svojstvo samih planeta – kao da imaju i vremensku dimenziju osim uobičajenih signifikacija.
Nastavlja se: 1.6 Planeti 6. dio
