U ovom nastavku se bavim pojmom pojavnosti koji je ključan za razumijevanje planeta. Taj je pojam kroz povijest doživio dosta neobične transformacije koje su dobrim dijelom posljedica grešaka u prijevodu i prijenosu starijih tekstova.
Jezik pojavnosti
Pojam pojavnosti i helijakični ciklusi doživjeli su brojne zbrke u kasnijim razdobljima i to mahom zbog jezika i krivog prevođenja odnosno krivog shvaćanja pojmova. Zašto je došlo do tih zbrka? Već smo spomenuli pojam orijentalnosti koji u svom latinskom obliku (orientalis) zaista znači istočno, kako se i danas najčešće koristi. I stvar bi bila naizgled u redu da nema unutarnjih planeta. Za njih se povremeno koristi fraza npr. večernja orijentalnost (doslovno "istočna navečer") što ne bi imalo smisla ako čitamo orijentalnost kao "istočno", jer Afrodita je kao večernja zvijezda vidljiva samo na zapadu.
Ovaj termin (lat. orientalis) prijevod je grčke riječi anatolikos koja također može značiti istočni, ali i izlazeći, odnosno postoji imenica anatolē koja znači izlazak, u smislu planete ili zvijezde koja izlazi ili se diže iznad obzora i postaje vidljiva, što se uvijek dešava na istočnom obzoru. No, R. Schmidt je pokazao kako se u astronomskoj terminologiji, pored toga što anatolikos označava izlazak na obzoru, dakle planet na istoku ili istočnom obzoru, ista se riječ koristi i za izlazak planeta izvan dosega sunčevih zraka (kada planet također postaje vidljiv nakon perioda nevidljivosti). Planet, dakle izlazi i postaje vidljiv na dva načina: kada se digne iznad obzora, ili kada se dovoljno odmakne od sunčevih zraka. Naprimjer, Teon iz Smirne kaže u djelu O matematičkim stvarima nužnim za čitanje Platona:
Izlazak (anatolē) se govori na više načina. Za Sunce i ostale zvijezde, prvo uzdizanje preko obzora se prikladno i uobičajeno naziva izlazak; a na drugi način i za ostale zvijezde, prvo pojavljivanje izvan zraka Sunca, koje također prikladno zovemo izlazak. ... Na sličan način, prvi silazak ispod obzora se naziva zalazak (dusis); ali na drugi način, prvi nestanak neke zvijezde pod zrake Sunca se zove zalazak, koje se prikladno zove i skrivenost (krupsis).
Slično razlikovanje nalazimo i kod Geminija (Uvod u pojave, str 146), ali i kod Ptolemeja u djelu Pojavnosti zvijezda nekretnica. Ptolemej doduše izlazak i zalazak definira istočnim i zapadnim obzorom (na prvi način), dok položaj Sunca određuje da li je izlazak jutarnji ili večernji. Dakle, ovakvo korištenje izraza anatolikos svojevrsna je astronomska norma tog doba i u tom kontekstu zaista je imalo smisla prevoditi anatolikos, na latinski sa orientalis, dakle istočni.
Međutim, kada pogledamo tekst Paula iz Aleksandrije (14. poglavlje) vidimo kako on govori o heōioi anatolikoi i hesperioi anatolikoi, gdje heōs znači jutarnji ili istočni, a hesperos znači večernji ili zapadni. Ako ovdje prevodimo anatolikos kao "istočni" vidimo kako je kasnije u srednjevjekovnoj astrologiji nastao cijeli niz pogrešnih prijevoda – odjednom se naizgled govori o "večernjem istočnom" (ako anatolikos prevodimo sa istočno, tj. orientalno) ili čak "zapadnim istočnim", što je naravno izazivalo mnoge zbrke, a ponekad i neobična rekonceptualiziranja.
No, ako čitamo Paula u kontekstu druge gore spomenute norme, tada stvari postaju jasnije – anatolikos ovdje znači izlazak izvan blizine sunčevog sjaja, koji može biti s istočne strane (ispred Sunca ili s desne strane), dakle ujutro, ili pak sa zapadne strane (iza Sunca ili s lijeve strane), dakle navečer. Vidimo da se pojam anatolē ili izlazak, odnosno anatolikos ili izlazeći, u astrološkom kontekstu koristi za stanje planeta kada je dovoljno udaljen od Sunca da bude vidljiv, dok se naziv dutikos ili zalazeći odnosi na situaciju kada je planet "skriven" zrakama Sunca odnosno preblizu je Suncu (±15 stupnjeva od Sunca). A izlazak onda može biti ujutro ili navečer, kao što i zalazak može biti ujutro ili navečer (u slučaju Afrodite i Herma). U tu kategoriju po svemu sudeći ulazi i razdoblje skraćenog prelaska (za vanjske planete oko promjera sa Suncem) jer planet, iako je vidljiv tijekom noći, nema vidljiv dodir sa zemljom (tj. obzorom), pa planet nekako "visi" u zraku i ne dodiruje zemlju tj. obzor, iako je vidljiv tijekom noći.
Ono što se već kod Paula također može vidjeti jest miješanje sa jednom kvalitativno drugačijom tehnikom, iako povezanom sa ciklusima ophodnje, a to je brzina planeta. Već smo spomenuli kako je brzina kretanja planeta važno svojstvo koje ukazuje na snagu (ili opseg) planetarnog djelovanja. Stoga kod Paula vidimo kako on uzima planet kao izlazeći samo do točke mirovanja (stacionarnosti). Dakle razdoblje hoda unatrag (retrogradnosti) odbacuje i ne smatra da ulazi u pojam anatolikos. Zapravo i ne pojašnjava kako bi tumačio razdoblje retrogradnosti (kada planet bude vidljiv i dodiruje horizont), jer ga ne naziva ni zalazećim (dutikos).
Ako odvojimo te dvije tehnike (brzinu kretanja i faze ophodnje) tada bi mogli reći kako je cijelo vrijeme, od pojavljivanja izvan zraka Sunca (izlaska), pa sve do nešto prije promjera (opozicije), planet anatolikos ili izlazeći, te ima izvjesni intenzitet (napetost) za stvaranje (vidljivih) događaja ili ishoda. No, kako prilazi točki mirovanja, brzina mu opada, a zatim se i počinje kretati unatrag, što mu umanjuje snagu ili opseg stvari na koje može djelovati, odnosno umanjuje ono što bi planet mogao proizvoditi (ili označavati). Ako tome pridodamo kriterij da se dnevni planeti ushićuju kada su izlazeći ujutro (dakle "ispred" Sunca), a noćni planeti kada su izlazeći navečer (iza Sunca), možemo cijeli ciklus pojavnosti u odnosu na Sunce dosta precizno artikulirati u smislu stupnja i opsega aktivnosti planeta i njihovih efekata.
Na kraju bi trebalo spomenuti da postoje još i druge zasebne tehnike kojima se određuje da li je planet istočni ili zapadni. Ovdje više ne govorimo o pojmu anatolikos, jer smo rekli kako ćemo ga prevoditi kao izlazeći, već o pojmovima heōs i hesperos koji opisuju da li je planet više istočni ili zapadni. Naime, ako je planet u kvadrantu ili četvrtini ispred Sunca (i onom njemu nasuprot), tada je istočni. Ako je planet u onom iza Sunca i njemu nasuprot tada je zapadni. Na sličan način se spominje korištenje i četvrtina u odnosu na Ushod (AC), iako je moguće kako je ovo drugo dio kasnije tradicije. Ovi čimbenici mogu još pojačati kvalitete "istočnosti" ili "zapadnosti". Kod Ptolemeja se, naprimjer, istok i zapad u ovom smislu koriste za opće određenje vremena nastupanja djelovanje planeta: ako je planet istočno onda ranije iskazuje efekte, a ako je zapadno onda kasnije.
Značenje pojavnosti
Ostaje nam pojasniti sam pojam phasis. Ovaj pojam povezan je s glagolom phainō koji koji ima veze sa sjajem i svijetlom, ali ovdje više u smislu iznijeti na svijetlo, pojaviti se, objasniti itd. U svom participnom obliku daje riječi poput phainomenon (vidi današnju riječ fenomen) kao ono što se pojavljuje, pokazuje, postaje, bude očevidno i sl. U tom smislu se i phasis može prevesti kao pojava ili pojavnost ili pojavljivanje, dakle način na koji se nešto vidi ili pojavljuje. Kao takva jednako se koristi i kao naziv za mjesečeve "faze" (ili mijene) – riječ faza je i izvedena iz riječi phasis. Ovdje, u astrološkom kontekstu, koristiti ćemo pojam pojavnost kao prijevod za phasis.
Interesantno je kako se i u grčkom ista riječ povezuje s glagolom phēmi koji znači reći, izreći, govoriti – slično kao što se naša riječ java (u pojavljivati) može značiti biti na javi, vidljiv, ali se koristi i u riječima izjaviti, javiti se u smislu govora. Iako bi se o jezičnoj povezanosti ovih pojmova moglo raspravljati, mi si u nekom simboličkom razmišljanju svakako možemo dozvoliti reći kako ove pojavnosti zaista jesu "pojave koje govore" jer imaju poseban status u ciklusima ophodnje, a načinom kojim se prikazuju nešto nam govore.
Dakle, vidjeli smo kako su pojavnosti posebni trenutci u ophodnji planeta oko Sunca (a vidjeti ćemo uskoro i Mjeseca) i odnose se na prve izlaske i zalaske (prva i posljednja vidljivost planeta), na mjesta mirovanja, te na pojavnost skraćenog prelaska (akronična faza).
Primjene pojavnosti
Govoreći o primjenama pojavnosti možemo vidjeti kako Ptolemej u 3.12 govoreći o tjelesnom izgledu kaže:
Općenito kada su [vladari tjelesnog izgleda] istočni i čine jutarnje pojavljivanje uvećavaju tijela; kada rade prvo mirovanje čine ga snažnim i čvrstim; kada idu nasuprot, loših proporcija; kada u drugom mirovanje, [tijelo je] slabije; a kada zalaze neugledno, ali sposobno podnositi teškoće i pritiske.
Ptolemej o pojavnostima kaže i slijedeće (IV-6?):
...jer kada izlaze ili miruju uzrokuju napinjanje (epitasis) događaja, dok zalazeći i pod zrakama, ili kad izlaze u sumrak hodajući unatrag, uzrokuju popuštanje u događajima.
Ovdje spomenuto napinjanje i popuštanje uobičajen je jezik tzv. intenzifikacije kvalitete – kvalitete ili kakvoće u klasično doba se opisuju kao nešto što može biti "više ili manje". Naprimjer, kvaliteta boje, npr. crvene, može biti više ili manje zasićena, a da je i dalje ista boja, crvena. Za razliku od toga, kvantitete ili kolikoće ne mogu se opisati na taj način – broj 5 ne može biti više ili manje broj pet, više ili manje od pet je neki drugi broj (u to doba broj je u striktnom smislu samo cijeli broj). Drugim riječima, možemo uočiti i u astrologiji pažljivo razgraničavanje između intenziteta nekih kvaliteta s jedne, i snage ili jakoće kao kvantitete ili kolikoće, s druge strane. Nešto crveno tako može biti vrlo intenzivno ili zasićeno crveno, a da pritom pokriva vrlo malu površinu (kao količinu); slično i obrnuto.
To se može primijeniti i na život rođenog: ako je npr. Hermo intenzivan u rođenju, pa netko ima talent za pisanje, bolji čimbenici intenziteta davati će "intenzivniju boju" (biti će bolji, poznatiji, "uočljiviji" i sl). No koliki opseg, ili koliko područja nečijeg života će Hermo pokrivati, odrediti će drugi kriteriji, kriteriji opsega tj. snage planeta – možda će pisanje prožeti svo njegovo življenje (kao potpuni profesionalac), a možda će pisati samo u slobodno vrijeme, samo za sebe, ili samo u nekim razdobljima života. Ili slično, za same planete (kao i za riječi u jeziku) možemo reći kako pokrivaju neki opseg značenja. Neko od tih značenja može jako odskakati i biti uočljivije (biti "napetije"), no opseg ostalih značenja tog istog planeta može biti veoma ograničen ili čak nepostojeći. Afrodita, naprimjer, može davati intenzivan umjetnički talent, a da pritom osoba nema djeca, ljubavi i sl. I obrnuto, planet može pokrivati širok spektar značenja, no nijedno od tih značenja ne odskače (prosječan brak, prosječno s djecom, sitni umjetnički talenti i sl.). Ono što želim reći jest kako će Ptolemejevi uvjeti "napetosti" isticati izvjesni planet, no ako je planet istovremeno retrogadan (što je jedan od kriterija snage) možda će biti smanjen opseg, snaga ili širina toga što je istaknuto. No, ovdje smo počeli ulaziti u neke detalje sinteze o čemu će više biti riječi u drugoj knjizi ove serije.
Nadalje, Vetije Valent nam u poglavlju o tranzitima (4.14. O fazama zvijezda i nailascima) daje opise djelovanja faza planeta:
Moramo dakle općenito istražiti sve zvijezde. Jer kada se one koje predaju i preuzimaju, a koje imaju autoritet za godinu ili opća vremena, nađu izlazeće, te postaju ili čine izlazak u skladu s prelaskom preko upotrebljivih mjesta, tada čine djelovanje očiglednim, jer je u to doba njihova moć probuđena. I svaka proizvodi svojstva u skladu s vlastitom naravi – jer nad kakvom vrstom moći ili učinka ima autoritet u rođenju, ili koju godinu naznačuje zodijakom u kojem jest, taj će se učinak aktivirati. A ako bi bila u prvoj stacionarnosti i nalazila se u retrogradnosti, uzrokuje očekivanja, događanja i utjecaj koji su u odlaganju. Slično u akroničnoj pojavnosti postati će slabiji i skloni opiranju, predviđajući samo maštu i nade. A ako u nekom slučaju čini drugu stacionarnost, tada miče prepreke te obnavlja i vodi ka stabilnosti i obnavljanju života. A ako bi bile nošene zalazećoj [pojavnosti] uvode prekide i nedaće u ono što se želi postići. Također uvodi i tjelesne opasnosti i slabosti i teškoće sa skrivenim mjestima, a često iako previđaju reputaciju i velika očekivanja čine zaokret na gore.
Iako ovdje govori o vremenima (prelazaka, tranzita) kada planet ima ove faze, čini se ovo upotrebljivo i u natalnoj analizi. Mogli bi definirati slijedeće faze sinodičkog ciklusa kod vanjskih planeta:
- Izlazak – kada se Sunce udalji 15° od konjunkcije pa sve do prve stacionarnosti. Planet je jutarnji izlazeći (vidljiv) sve do stacionarnosti.
Valent kaže kako je moć planeta probuđena i planet može proizvoditi učinke. Naravno to postoji i niz drugih čimbenika koji utječu na status planeta, ali o njima kasnije. Pri tome je najintenzivnija sama pojavnost izlaska koja se definira tako da planet bude na 15° stupnjeva od Sunca unutar 7 dana prije ili poslije rođenja. - Prva stacionarnost – kada planet miruje (i mijenja smjer ka kretanju unatrag). Također samu pojavnost definiramo ako planet mijenja smjer unutar 7 dana, a tada je planet veoma intenzivan. No nakon tih sedam dana slijedi razdoblje hoda unatrag (retrogradnost). Za hod unatrag kaže da su "očekivanja, događanja i utjecaji u odlaganju" – planet je očito usporen i stvari se teže realiziraju. Za natalni se retrogradni planet kaže kako donosi odgađanja tj. da kasnije realizira svoje signifikacije.
- Akronična pojavnost – ona pada oko opozicije sa Suncem (uzima se ±7,5°) kada je planet još uvijek retrogradan ali je sada dodatno oslabljen tj. planet je "slabiji i skloni opiranju, predviđajući samo maštu i nade".
Planet u toj fazi ne vidimo kako dodiruje obzor iako je cijelu noć vidljiv pa odatle "daje maštu i nadanja", kao da planet nije "prizemljen". Ova je faza i faza promjena jer nakon toga planet postaje večernja zvijezda. Malo je nejasno da li se ovaj opis (i prethodni) odnose i na razdoblje sve do prve stacionarnosti ili samo na akronično pojavnost (oko opozicije). U prvom slučaju bi to značilo da sama retrogradnost ima dva dijela: jedan kada je planet još jutarnji ali već ide unatrag; a drugi nakon opozicije kada postaje večernji ali još retrogradan. - Druga stacionarnost – sama pojavnost je ±7 dana od promjene smjera ka hodu unaprijed (direktnom kretanju), i planet je intenzivniji. Nakon toga se "miču prepreke te obnavlja stvari i vodi ka stabilnosti i obnavljanju života". Planet je nakon te faze vidljiv i izlazeći, iako kao večernja zvijezda, a njegova se brzina (a time i snaga) uvećava kako ide prema konjunkciji sa Suncem.
- Zalazak – kada Sunce dođe na 15° do planeta pa sve do izlaska koji je 15° nakon konjunkcije s planetom. Ovo je najlošija faza jer je planet nevidljiv pa stvara "prekide i nedaće" te "zaokret na gore".
Zanimljivo da suvremena astrologija smatra konjunkcije sa Suncem dobrima, dok ovdje vidimo da i nije najbolje za planet kada je skriven. Možda je za Sunce i njegove signifikacije ovo dobro jer se često kaže kako Sunce preuzima kvalitete planeta kao svoje (jer je planet skriven). U konačnici ćemo morati još uzeti u obzir brojne druge čimbenike prije konačne prosudbe, ali planeti preblizu Suncu dobivaju dosta negativne konotacije. No na početku imamo pojavnost zadnje vidljivosti koja daje intenzitet ishodima iako ima dvojbi oko toga koliko je dobra ta zadnja vidljivost jer tu planet zalazi ili nestaje.
Nastavlja se: 1.7 Planeti 7. dio
